Majka ubice iz Columbinea prekinula zavjet šutnje: Ovo je moja istina

Amerika, ali i ostatak svijeta, još dugo će pamtiti jedan od najvećih i najbrutalnijih zločina koji se desio prije 17 godina u srednjoj školi u gradiću Columbine u Koloradu kada su dva tinejdžera mučki ubila 12 učenika i jednog nastavnika.

Prvi put od zločina, nakon 17 godina, majka jednog od napadača odlučila je da progovori o detaljima ove tragedije. Sue Klebold, majka Dylana Klebolda, koji je zajedno sa Ericom Harrisom 20. aprila 1999. godine izvršio masakr ubivši trinaestoro ljudi, gostovala je u emisiji Kirsty Wark na BBC-u.

“Najteže je razumijeti da djeca ubijaju djecu”, rečenica je koja se nalazi uklesana na spomeniku koji je podignut nakon tragedije. Ovaj spomenik odaje počast poginulim učenicima i nastavniku koji je poginuo pokušavajući da ih zaštiti. SUe je rekla da često odlazi tamo i da u svojoj glavi razgovara sa žrtvama.

“Samo želim da znaju da su često u mojim mislima. Uvijek ću misliti na njih”, kaže Sue.

Posljednjih 17 godina ona svakodnevno živi sa spoznajom da je njen voljeni sin počinio gnusan zločin, ali i suočava se s njegovim samoubistvom koje je isvršio neposredno nakon masakra.

Prvi put je izjasnila svoj stav u knjizi “Osuda majke”, ali je sada prvi put javno progovorila o tome. Sav prihod koji bude ostvaren od prodaje knjige bit će uplaćen u dobrotvorne svrhe za liječenje mentalnih bolesti.

Sue i njen suprug su tek nakon masakra saznali da se njihov sin dvije godine borio sa suicidalnim idejama i otada je odlučna da želi da pomogne roditeljima čija djeca se nalaze u sličnom problemu.

Ona u razgovoru nije zazirala pred teškim pitanjima. Pokušala je da se vrati u jutro kada se masakr odigrao i da objasni šta se tada dogodilo, pošto je dugo poricala prave razloge. Kaže da je Dylan prije svitanja protrčao pored njene sobe i sjurio se niz stepenice prošaptavši zbogom.

Dugo nakon zločina nije željela da se pomiri s tim da je njen sin ubica, ali kada je nakon šest mjeseci dobila konačan izvještaj policije to je bilo neminovno. U svojoj knjizi ona piše o tome kako bi za ostatak svijeta bilo najbolje da se Dylan nije nikad rodio, ali ne i za nju.

Iako joj je teško da priča o bezuslovnoj ljubavi koju je osjećala i osjeća prema svom sinu, tvrdi da je iskustvo koje je stekla odgajajući i voleći svog sina nejljepše osjećanje koje je osjetila u životu. Od njegove smrti uporno pokušava da razumije šta je bilo uzrok ove užasne tragedije.