Značajan pomak u pogledu prisutnosti žene u bh. kinematografiji

Na ovogodišnjem, jednom od najznačajnijih filmskih festivala Berlinaleu, koji će trajati od 7. do 17. februara, u zvaničnoj takmičarskoj selekciji naći će se čak dva ostvarenja za koja scenarij potpisuje istaknuta bh. filmska djelatnica Elma Tataragić.

Tako će se na Festivalu takmičiti makedonski film “Bog postoji, zove se Petrunija” rediteljice Teone Strugar Mitevske, kao jedini film sa teritorije bivše Jugoslavije u Glavnom takmičarskom programu, dok je u program Panorama, koji je također takmičarski i u okviru kojeg glas daje i publika, ušao srbijanski film “Šavovi” reditelja Miroslava Terzića.

Govoreći za Fenu o predstojećem Berlinalu i svom učešću na tom festivalu, Elma Tataragić kaže da je rijetkost da neki autor ima više od jednog filma na istom festivalu. A situacija da jedan scenarista radi sa rediteljima druge dvije države, navodi ona uz smijeh, nije se još desila.

“Bog postoji, zove se Petrunija” je film koji prikazuje apsurd svijeta u kojem živimo fokusirajući se na život nezaposlene tridesetjednogodišnjakinje Petrunije koja odlučuje uraditi nezamislivo i umiješati se u “muški” svijet.

– U filmu se bavim pitanjem žene i pozicijom žene u društvu općenito. Konkretno u balkanskim društvima, u ovom slučaju Makedonijom – kaže Tataragić.

Njena junakinja Petrunija je žena koja se pobuni protiv društvenih normi.

– Ona to ne čini s predumišljajem, splet okolnosti je natjera da skoči u rijeku i počne plivati za Časni krst zajedno s muškarcima i pobijedi. Veći dio filma odvija se u policijskoj stanici gdje vidimo kako je religija, crkva u ovom slučaju, povezana s policijom, pravosudnim sistemom i kako se na perfidan način pokušava obračunati s nečim tako banalnim, jer zašto ne bi jedna žena plivala za Časni krst – smatra Tataragić, dodavši da se prije deset godina prvi put desilo da u jednom malom mjestu u Makedoniji zaista jedna žena zapliva za Časni krst.

Tataragić je podvukla da se njena junakinja ne bori samo protiv svijeta muškaraca plivajući, već se prije svega bori sa sobom, svojim samopouzdanjem i perspektivom, sa društvom i svojim porodicom…

Riječ je o autorici koja ne bježi od teških tema te film “Šavovi” tematizira aktuelnu temu u Srbiji, ali i cijelom regionu, a to je krađa novorođenčadi u porodilištima.

– Miroslav Terzić i ja smo se sreli prije sedam godina na jednom festivalu i razgovarali o tome šta trenutno radimo i desilo se da smo razmišljali o sličnoj temi, majčinstvu, odnosno o onemogućenom majčinstu – podvlači Tataragić.

Govoreći o radu na ovom scenariju istakla je da je istraživala slučajeve ukradenih, kidnapovanih beba.

– U Srbiji postoji Udruženje roditelja koje ima više od 500 slučajeva u proteklih 30 godina koji su po istom modelu ostajali bez djece. Beba bi se rodila, bila bi dobro i nakon par dana doktor bi rekao majci da je došlo do komplikacija i da je beba umrla – ističe Tataragić.

Ona dodaje da roditeljima, uz razne izgovore, ne bi pokazali tijelo bebe. Majke nisu imale materijalne dokaze, tek bi kasnije istraživanjem došle do podataka da je prije potpisan smrtni nego rodni list, da se dešavalo da su bile prijavljene paralelno u nekoliko bolnica…

– Ono na osnovu čega su došle do toga da su pokradene na najmonstrouzniji način jesu njihovi snovi i osjećaj u dubini duše da je dijete živo, ta neka povezanost između majke i djeteta koja je izvanrazumska – ocjenjuje ona.

Tataragić naglašava da je istraženo dosta slučajeva i da su bili toliko nevjerovatni da se zapitala koliko će to biti realno na filmu.

– Slučajno smo naišli na gospođu čija se priča poklopila sa scenarijem i koja nam je pomogla da utemeljimo svoju priču. Riječ je o ženi koja ima porodicu, ima drugo dijete i nakon 17 godina dođe do materijalnih dokaza da je njen sin živ. Ona to nikome ne smije da kaže, niko joj ne vjeruje i sama počinje da prati to dijete. Dok pokušava da sazna istinu, njena porodica se počinje polako raspadati. Ona je krojačica i zato naziv filma “Šavovi”. Šavovi u duši, na tijelu i u njenoj profesiji. Cijeli se život bavi spajanjem, prekrajanjem i ovo je trenutak kada mora da prekroji, spoji svoj život – ustvrdila je Tataragić.

Govoreći o predstojećem Festivalu u Berlinu, očekuje dobra druženja sa kolegama, kvalitetne press konfrencije, susrete s ekipama i razgovore o filmovima.

Tataragić također spada u scenaristice koje donose u bh. kinematografiju nešto što bi mogli nazvati ženskim pismom bh. kinematografije.

Komentirajući to, ona podsjeća da u bh. kinematografiji do ‘92. godine, kada je riječ o igranim filmovima, postoje samo dva ostvarenja koja je režirala žena – Vesna Ljubić koja je i scenaristica (“Prkosna delta” i “Posljednji skretničar uzanog kolosijeka”).

Međutim, kako naglašava Tatargić, nije samo bitno da žene pišu da bi imali žensko pismo, nego i kako su likovi napisani.

– Ako pogledamo do 1992. godine mi nemamo nijedan film u kojem glavnu ulogu tumači žena. Žene su ili supruge (vjerne, nevjerne) ili majke (dobre, loše), a nerijetko su portretisane kao prostitutke u bh. kinematografiji i bivšoj državi – podvlači ona.

Dodaje da je ipak od 1992. do danas zabilježen drastičan pomak u pogledu na ženu u kinematografiji.

– To nije samo povezano s pojavom brojnih autorica i rediteljica poput Jasmile Žbanić, Aide Begić i Ines Tanović koja se više bavi muškim nego ženskim likovima, dok recimo imamo ženske likove u filmovima Faruka Lončarevića koji se na drugi način bavi ženom i stavlja je u prvi plan. Procent prisustva ženskih likova je itekako porastao proteklih recimo 25 godina – podvukla je Tataragić.

Ona naglašava da se uloga žene u kinematografiji mijenja i s njenom ulogom u društvu, te da ne preovladavaju više banalni ženski likovi, postali su troslojni, višedimenzionalni te ih sad i muški autori drugačije posmatraju.

– Kad se tako analizira i gleda bh. kinematografija unutar uskoregionalne bivše Jugoslavije, mi smo tu čak i među naprednijim po važnim rediteljicama, scenaristicama, producenticama, kao i po zastupljenosti ženskih likova i njihovom tretmanu na filmu – zaključuje Elma Tataragić u razgovoru za Fenu.