Vuk Rodić: Pišem da bih sebe uvjerio da postojim u ovom besmislenom svijetu

Nikad nisam pokušavao da budem originalan, možda zato i jesam originalan. Tim riječima Vuk Rodić opisuje sebe i svoj stvaralački opus, koji obuhvata 12 knjiga.

U razgovoru za Fenu Rodić naglašava da u ranoj mladosti nije imao afiniteta za književnost. Čitao je i neselektivno, a za knjigu se značajnije zainteresirao u periodu nakon zemljotresa 1979. godine u Crnoj Gori koji ga je zadesio kao studenta Pomorskog fakulteta u Kotoru.

U Splitu se potom skrasio nakon, kako je kazao, kotorske traume. Živio je u skromnoj podstanarskoj sobi, boemskom ambijentu. Tamo je, na kafanskom računu u kasnim večernjim satima, napisao tristih (strofa od tri stiha; tercina), potom stavio papir u džep. Ti stihovi otvorili su mu put do prve knjige koju je nazvao ‘Vremeplov’, a 1987. godine objavljena je u izdanju IK ‘Svjetlost’ Sarajevo.

– U svijet poezije ušao sam na velika vrata. Ta knjiga je prošla sjajno, još korespondira sa ovim vremenom. Tad sam lansirao taj mrak, kao konotaciju na ovozemaljsko ništavilo. Pisao sam to tad, kad je to bilo ideološki degutantno – kazao je.

Rodić potom doživljava psihičku traumu zbog čega je kaže ‘dvadeset godina šutio u mraku, bez želje da pišem’. Bolest je ostavila posljedice koje je, polako i strpljivo, samo poezija mogla da izliječi.

– Poslije dvadeset godina i nakon što sam prevazišao tu situaciju ‘zakucavam’ 12 knjiga, od kojih je šest proglašeno za kultne. Sve to me podsjeća na san, ali ne tražim krivca ni u kome, tako se desilo. Za mene, s dijagnozom teškog duševnog bolesnika, desilo se čudo. Te knjige, to isplivavanje iz mraka, izliječile su me i dovele u poziciju da normalno funkcioniram i živim kao sav normalan svijet. To je za mene najveća satisfakcija, sad sam druga osoba. Prva knjiga, nakon izlaska iz bolnice, bio je bukvalno moj povratak u život – kazao je.

Sad je, kaže, u poziciji harizmatičnog književnika, koji je u penziji, povremeno objavljuje tekstove i lansira neku novu knjigu.

– Moj status je ispod svake časti. Bez lažne skromnosti, mislim da jesam pisac sa harizmom, ali to se ne mjeri novcima. Moj stav jeste da umjetnost, pogotovo književnost, nije takmičenje. Subjektivno je nekoga vrjednovati na taj način – naglašava.

Rodić je dobitnik književne nagrade ‘Andrićevi dani’ za roman ‘Tužna felisidada’ 2022. godine, koju je objavila Izdavačka kuća Buybook Sarajevo. On kaže da je novac od te nagrade potrošio za svakodnevne potrebe, da napuni frižider, izmiri dugove…

-To je roman toka svijesti, gdje postoje neke osovine, u kojem rotira neka priča u segmentu reminisensije (nejasno sjećanje). Može se čitati na razne načine, od kraja prema početku ili sa sredine. Baš kao što sam rekao i na promociji, nikad nisam pokušavao da budem originalan, možda zato i jesam originalan – kaže.

Za sebe kaže da vrijedi, ali da je ‘poništen’ što je, kaže, i očekivao. Iako Rodiću hvalospjevi ne znače mnogo, kaže nakon te nagrade ‘pronašao se kao pisac, poslije tolikog lutanja po šikari i trnju’. Nije sretan, nije ni nesretan. U stanju je balansa, nulte tačke.

Za njega nema inspiracije, ‘osjetim kad me nešto zdrma, zdrma me na ulici’. Neuobičajeno za današnje vrijeme, Rodićeva djela nastaju na pisaćoj mašini.

– To nije inspiracija, to je neko magično ludilo kad napišem tekst u autobusu, dispanzeru, kafani….. Poslije to prekucam na polovnoj mašini. Ubijeđen sam da postoji neka konekcija, između te mašine i mene. Znam da je, to što pišem, dobro. Mislim da je to do mašine, nije do mene. Nikad me nije iznevjerila ta mašina. Imao sam ja i bolje mašine od te, ali nikad nije išlo glatko kao na toj mašini kojoj je bilo namijenjena da bude bačena u kontejner – kazao je.

U trenutku kad izvuče papir, a mašinu stavi na heklani stolnjak u sobi, za njega je posao završen. Kad aplicira sa svojim rukopisom dođe do nekih kozmetičkih intervencija i prijedloga. Tu je, kaže Rodić, vrlo kooperativan i daje potpunu slobodu uredniku.

– Ako nađe bolju riječ, bolju konstelaciju, prihvatam je. U protivnom, argumentirano ću reći zašto ne prihvatam. Lagan sam za tu vrstu komunikacije, u konačnici budu objavljene dobre i rado čitane knjige – naglasio je.

Na pitanje šta trenutno radi, Rodić kaže da je stvar u ideji te da nakon svega što je dosad napisao ‘treba malo da stane na loptu, napuni baterije’.

– Energija koju uložim u pisanje, vrati mi se. To je ono što ima smisla. Onaj trenutak kad osjetim da tekst ima energiju, da ne sumnjam u sadržaj, za mene je praznik. Pisanje jeste praznik, gozba za dušu. Pišem da bih sebe uvjerio da postojim u ovom besmislenom svijetu. Nesretan sam kad ‘fulim’. U toku pisanja romana bilo je mnogo literarnog šuta, kao kad se ruši zid u kući. Mogao sam napuniti gepek ‘cadya’ odbačenim papirom – naglasio je.

Neostvarena želja i žal za plovidbom još su aktuelni u mislima Vuka Rodića. Tako će vjerojatno i ostati. Dosad nije pisao o tome, vjerojatno i neće.

Bosanskohercegovački pjesnik Vuk Rodić (1958.) autor je, između ostalog, knjiga ‘Vremeplov’, ‘Sfomato’, ‘Gutač magle’ te knjige proznih vinjeta ‘Glissando’. Objavljivao je radove u raznim književnim časopisima. Saradnik je portala Nomad.