Vino i vinogradi u srednjovjekovnoj Bosni, monografija o putevima vina

Mongrafija “Vino i vinogradi u srednjevjekovnoj Bosni”, koja je nedavno izašla iz štampe, a u kojoj su opisani putevi dolaska vina na prostore srednjovjekovne Bosne, načini trgovanja, kao i kultura ispijanja vina, nastala je kao plod dugogodišnjeg istraživanja autorice i historičarke vinske kulture Naide Kovačević.

– Kroz monografiju je posmatran prostor srednjevjekovne Bosne, političke jezgre države sa njenim teritorijalnim oblastima u periodu dominacije feudalizma, kad zemlja u svom najvećem opsegu, ležeći na raznolikim reljefnim površinama i povoljnim klimatskim uvjetima, bilježi stalne društvene interakcije koje su omogućile protok dobara i u povoljnim klimatskim uvjetima, razvoj proizvođačkog vonogradarskog identiteta – kaže Kovačević u razgovoru za Fenu.

Velike količine vina u periodu 14. i prvoj polovini 15. stoljeća, pojašnjava ona, stižu sa jadranskog primorja, a glavni trgovački trg kroz koji prolaze velike količine vina, Drijev trg, nalazio se na ušću rijeke Neretve, blizu Gabele.

Trgovci koji su dovozili vino na trg Drijeva na ušću rijeke Neretve, istovremeno su na istom trgu plaćali vino, mjerili i kontrolisali zbog eventualnih prevara, odnosno pretvaranja vina u sirće.

– Vino se sa trga Drijeva u unutrašnjost Bosne dovozi posredstvom Vlaha ponosnika (prijevoznika) na čelu sa starješinom (kramarom ili primićurom) koji je sa dubrovačkim trgovcima sklapao prijevozne ugovore i organizirao prijevoz robe – navodi Kovačević.

Ističe kako se priča o ulasku vina u srednjovjekovnu Bosnu najbolje osvjetljava nekoliko godina iza krunisanja Tvrtka I Kotromanića za kralja jer se njegova ekspanzija prema Primorju istovremeno odrazila i na trgovinsku politiku koju je vodio.

Kralj Tvrtko se intenzivno oslanja na dubrovačku trgovačku uvoznu politiku i Dubrovčane kao glavne posrednike vinom sa Bosnom, a bez obzira odakle vino dolazilo naručuje u to vrijeme vino poznate sorte malvazija, koje je dolazilo iz istočnog dijela Mediterana.

– Iz ovog primjera vidi se da su malvaziju dopremali Dubrovčani koji su inače bili glavni posrednici u trgovini vinom sa Bosnom – navodi Kovačević.

To je istovremeno i period kada kralj Tvrtko podiže grad Brštanik sa lukom, nešto niže od trga Drijeva, na početku rijeke Neretve i grad Novi (Sveti Stefan) u malom zalivu kod ulaza u Boku Kotorsku. Otvara i trgove soli što će, dodaje Kovačević, uticati na protok daljnjeg vina u unutrašnjost Bosne izvjestan period.

– Kada narušava interese svojih susjeda Dubrovčana, Venecijanaca, ugarska kraljica Marija njemu stavlja zabranu na uvoz tog vina – pojasnila je.

Osim što je bilo predmetom trgovanja, vino se koristilo u razne svrhe, primjenjivalo se u svakodnevnom životu, u kuhinji, vjerskim obredima i ritualima, ali i u medicini.

Kovačević također navodi da je interesantan primjer da bosansko društvo nisu mogle zaobići epidemije srednjeg vijeka, a jedna od njih bila je lepra. Tako se vino u to vrijeme koristilo kao lijek i kao sredstvo za dezinfekciju vode.

– Voda je u srednjovjekonom periodu bila stajaća voda, crpljena iz bunara, jezera, rijeka i vino se miješalo sa vodom ili pilo nerazrijeđeno – pojasnila je.

Navodi i da se analizom popisa, sumarni popis sandžaka Bosna 1468/69. godine i opširni popis sandžaka Hercegovina 1475/77. godine, došlo do zaključka da su vinogradi bili posađeni i na prostoru današnje Zenice, Travnika, Visokog, Kaknja, Jablanice, Konjica, Mostara, Bileće, Trebinja, Popova, Ljubuškog, Ljubinja, Ustikoline, Nevesinja, Foče, Goražda, Višegrada, Zvornika, Tuzle, Tešnja, Banje Luke.

Smjenom vlasti, dolaskom Osmanlija i drugačije kulture, dotadašnje proizvođačko stanovništvo, stanovništvo koje uzgaja vinovu lozu i proizvodi vino, kreće se ka sigurnijim prostorima, Dubrovniku, preko Jadrana pa čak do Italije.

– Vinova loza ne nestaje preko noći, to je proces koji će zahvatiti ranoosmansku Bosnu – naglašava Kovačević.

Također, još jedan fenomen je i promjena sunčeve radijacije gdje nastupa tzv. malo ledeno doba koje će potrajati do 19. stoljeća. Vinova loza koja je osjetljiva biljna vrsta nije mogla izbjeći sve klimatske promjene i na mjestima gdje se uzgajala zamjenjuje je sadnja šljive i proizvodnja rakije.

– I u jednom ne tako kratkom već postepenom dugotrajnom periodu polako će izumrijeti na ovdašnjim prostorima sama konzumacija vina kao kulture, a zamijenit će je proizvodnja i ispijanje rakije i poslije piva – zaključuje historičarka vinske kulture i autorica monografije Naida Kovačević.