U Kamernom teatru 55 predstavljen roman Sjećanje šume
Uz izvedbu melodija na harmonici, sa kojom je nekada nastupao po svjetskim metropolama, počelo je sinoćnje druženje sa jednim od najznačajnijih regionalnih autora, hrvatskim piscem Damirom Karakašem.
Povod susretu u organizaciji Izdavačke kuće Buybook i Kamernog teatra 55 bio je razgovor o višestruko nagrađivanom romanu “Sjećanje šume” koji je doživio i svoju scensku izvedbu u zagrebačkom pozorištu Gavela te je uvršten u lektiru.
Lika kao dominantna tema njegovog stvaralaštva bila je svakako i centralna tema sinoćnjeg razgovora, uz obilje anegdota koje je Karakaš ispričao i iz kojih je crpio građu za roman o odrastanju, kombinujući autobiografske elemente sa fikcijom, uz odsustvo “naknadne pameti” što je jedan od ključnih kvaliteta ovog romana.
O šumi kao jednoj od junakinja romana, liku oca za čiju strukturu je znao da je ključna za kompletan roman, sjećanju kao varljivom i kao konstruktu, odnosu prema bolesti u surovim ličkim okolnostima i patrijarhalnim obrascima kojima je bilo omeđeno odrastanje govorio je, između ostalog, Damir Karakaš na predstavljanju romana “Sjećanje šume” u Kamernom teatru.
Našalio se i kako ima sreću što njegovi roditelji ne čitaju njegove romane pa piše bez opterećenja, vjerujući s razlogom kako prava književnost ne smije imati milosti. Čak ni prema autoru.
“Ne dozvoljavam da me život uhapsi”, dio je Karakaševog odgovora na pitanje o nespremnosti na pravljenje kompromisa, na nepristajanje da piše scenarije za televizijske serije, da radi bilo šta drugo osim književnog posla, bez obzira na cijenu koju takva odluka podrazumijeva.
I dalje vjeruje kako je bolji pisac od svih knjiga koje je napisao i tvrdi da će napisati još samo dvije. Da će promijeniti odluku nadaju se i domaćini i sinoćna zadovoljna publika koja je umjesto posvete na knjizi dobila crteže, kako najčešće praktikuje umjetnik koji se djelimično odrekao likovnog i muzičkog dara da bi se u cijelosti posvetio pisanju.