Tri decenije od paljenja Vijećnice knjige čekaju restauraciju

Iz zapaljene sarajevske Vijećnice spašen prije više od tri decenije, rukopis Kur’ana, star oko 460 godina, do danas čeka na restauraciju.

Jedan od najstarijih prepisa koji datira iz 1559, pohranjen je u Nacionalnoj i univerzitetskoj biblioteci Bosne i Hercegovine, nakon što je u augustovskoj noći ratne 1992. sačuvan od požara.

Restauracija listova oštećenih vlagom, među raspadajućim kožnim koricama, do danas nije završena zbog financijskih problema s kojima se suočava Nacionalna i univerzitetska biblioteka u BiH.

“Kolegici, koja je radila na restauraciji, nije produžen ugovor, a mi nismo u prilici da upošljavamo nove kadrove. Pored financijskog, imamo taj kadrovski problem, a u svemu nažalost trpi građa”, objašnjava uposlenica Biblioteke Muamera Smajić, za Radio Slobodna Evropa.

Biblioteka je osnovana 1945. i jedna je od sedam institucija kulture, koje imaju status ustanova od značaja za državu BiH, a posjeduje specijalne zbirke koje su proglašene nacionalnim spomenikom BiH.

No, financiranje i osnivački status Biblioteke godinama nije riješen, zbog čega su uposlenici zaprijetili i mogućim zatvaranjem.

Također, nakon ratnih 90-ih Biblioteka nikada nije vraćena u zgradu Vijećnice te je i dalje smještena u prostorijama bivše kasarne “Maršal Tito”, a današnjeg kampusa Univerziteta u Sarajevu.

Noć u kojoj su gorjele knjige

Nevolje biblioteke počinju u noći 25. augusta 1992, kada je izgorjela sarajevska Vijećnica u kojoj je bila smještena 40 godina.

Požar je buknuo uslijed granatiranja s položaja Vojske Republike Srpske (RS), kada je u samo jednoj noći nestalo oko dva miliona knjiga, spisa, dokumenata i publikacija.

Strahujući da će biti granatirana, kao i prethodno druge insitucije u Sarajevu, uposlenici su najvrjednije knjige i ostalu građu izmjestili u podrumske prostorije, spašavajući je tako od plamena.

“Kad je izvučena iz vijećnice, prebačena je na nekoliko lokacija, onda su iz tih depoa donesene u ovaj prostor. Spašavalo se sve što se spasiti može”, kaže Muamera Smajić.

Zahvaljujući tom potezu, u zbirkama biblioteke do danas su vrijedne knjige kao što je “Nauk krstjanski”, koju je u 17. stoljeću u Veneciji štampao franjevački svećenik i pisac Matija Divković, kao i drevni atlasi i geografske karte.

S druge strane, nagorjele stranice i korice publikacija, koje vjerovatno neće biti restaurirane, više od 30 godina podsjećaju na stradanje Vijećnice.

U fondovima Biblioteke je i građa Mehmed-bega Kapetanovića Ljubušaka, književnika i višegodišnjeg gradonačelnika Sarajeva u 19. stoljeću, koji je djelovao u vrijeme austrougarske uprave u Bosni i Hercegovini.

S tragovima gelera, čekajući na restauraciju, u magacinu Biblioteke je smješten i portret Ljubušaka, spašen također iz Vijećnice.

Izgrađena u pseudomaurskom stilu, Vijećnica u Sarajevu otvorena je 1896. godine u blizini Baščaršije, stare jezgre grada, u vrijeme austrougarske uprave u BiH koja dolazi nakon 400-godišnje osmanske vladavine.

Projekt izgradnje pripao je u početku arhitektu češkog porijekla Karlu Paržiku, ali je odlukom tadašnje vlasti kasnije povjeren Alexanderu Witteku, a nakon njegove smrti dovršio ga je Ćiril M. Iveković.

Ostala je upamćena i kao zgrada u kojoj je u junu 1914. boravio austrougarski prijestolonasljednik Franz Ferdinand, netom prije nego što su ga ustrijelili pripadnici organizacije Mlada Bosna. Sarajevski atentat smatra se povodom za izbijanje Prvog svjetskog rata.

Zgradu je, primarno, koristila gradska uprava, a nakon Drugog svjetskog rata u njoj su privremeno bili smješteni i Okružni sud te Skupština BiH.

Od 1951. godine u Vijećnicu useljava Narodna i univerzitetska biblioteka, u čijim kolekcijama su bile bogate zbirke koje odražavaju multikulturalni život BiH.

Vatrogasci u ‘tenama’

Tokom ratnih devedesetih, zgrada je bila na meti granatiranja s položaja vojske RS, što je kulminiralo napadima koncem augusta 1992. kada je potpuno zapaljena.

Bez odgovarajuće opreme, izbjegavajući snajperske hice i granate, sarajevski vatrogasci su u noći, 25. augusta 1992, dva puta interevenisali zbog požara u vijećnici.

Jedan od njih bio je i Kemal Cacan, koji se kao 25-godišnji apsolvent na Prirodno-matematičkom fakultet u junu 1992. pridružio profesionalnoj vatrogasnoj brigadi Sarajeva, idući očevim i bratovim stopama.

“Oko 23 sata dojavili su da je zapaljena Vijećnica. Tamo smo zatekli vratogasne dobrovoljce koji su pokušavali gasiti. Haos, mrak, nemate struje, neprekidno granatiranje”, ističe Cacan.

U prvom momentu požar je, kako kaže, bio savladan, ali je nakon toga krenula druga kanonada.

“Ponovo smo stigli, gasili duboko u noć, kada je konstrukcija počela popuštati. Tada nam je naređeno da se povučemo i da branimo prizemlje, onaj dio koji ne gori. Ovaj u plamenu nije se mogao odbraniti”, prisjeća se sarajevski vatrogasac.

“Sjećam se da su kroz otvor na stropu, na kome je bio prozor, izlazili gorući papiri, koji su lebdjeli po cijelom starom gradu”, kaže on.

Cacan ističe da su sarajevski vatrogasci samo tokom ratne ‘92 imali više od 1.000 intervencija, dok bi, prema standardima, norma za cijeli radni vijek trebala biti 800.

“Gasili smo požar u košuljama, pantalonama, i tenama. Bez ičega. Kasnije su nam donirali američku opremu”, ističe on.

Domovina knjiga

Stanujući u blizini vijećnice, sarajevski pjesnik Goran Simić je ratne 1992, obilazio čuvare kojima je, kako se prisjeća, odnosio sendviče.

“Kada su počeli pucati po Vijećnici, to mjesto je postalo strašno opasno. Sjećam se da su čuvari stalno pokušavali ugasiti vatru od zapaljivih metaka”, kaže on za RSE.

U noći, kada je počelo granatiranje u kome će izgorjeti, Simić je, kako kaže, bio među prvima koji su stigli na požarište. Zajedno s kolegama i građanima, potom je sudjelovao u akciji spašavanja knjiga.

“Sjećam se da je to bio strašno emotivan moment. Ulazim, kada vrata Vijećnice gore. Sjećam se i da sam u tom šoku zapalio zapalio cigaretu na gorućim vratima”, prisjeća se on.

Knjige su građani nosili u rukama, prebacivali u kamione, a potom prevozili na nekoliko gradskih lokacija, poput one u današnjem Bosanskom kulturnom centru.

“Krili smo se od snajpera i pazili da nas nešto ne pogodi. Spašavalo se ono što se moglo. Vijećnica je bila domovina naših knjiga i može se reći da smo tada spašavali tu domovinu, ono što čini identitet Bosne i Hercegovine”, ističe on.

Zaposlena u Nacionalnoj i univerzitetskoj biblioteci od 1988, Mira Novak je za paljenje Vijećnice saznala tek jutro nakon požara.

“Nismo imali struje i nisam znala da je te noći zapaljena Vijećnica, nego sam ujutro, prilazeći mostu Ćumurija, primijetila ogorman dim. I prije toga gorjele su važne ustanove i pitala sam se da li će moja biblioteka doživjeti takvu sudbinu”, prisjeća se.

Izgorenu zgradu je, zajedno s kolegama, posjetila nakon nekoliko dana.

“To je period kad se svaki dan radilo na golom opstanku. Sve nedaće, od nedostatka struje, plina, vode i hrane. Nemoćni ste, ne može se vratiti ništa. Spolja je to strašno bilo, puno ostataka nedogorjelih listova”, kaže Mira.

Pomoć volontera

Nedugo nakon što je Vijećnica zapaljena, 1992. u Sarajevo je stigla Heidi Dinkler, koja je u to vrijeme bila profesionalni vatrogasac u Sjedinjenim Američkim Državama.

Namjera joj je bila da pomogne vatrogascima, a odluku je, kako kaže, donijela nakon što je u The Timesu pročitala kratki novinski članak o američkom marincu Johnu Jordanu koji se te godine, također, pridružio sarajevskim vatrogascima.

“Sjećam se da sam pomislila da ne može biti da se ovo događa u Evropi. Bila sam tek vatrogasac i nisam imala novac da napravim nešto veliko. No, znala sam kako se bori s vatrom, radila sam to 31 godinu”, kaže Dinkler za RSE.

Inače, Jordan je u Sarajevu boravio od kraja 1992. do oktobra 1995, kao pripadnika nezavisne vatrogasne brigade, a iskoristio je angažman u UN-u da vatrogascima dopremi opremu, naftu, cisterne, vozila.

Idućih osam mjeseci, Heidi je provela u gradu pod opsadom, stanujući u vatrogasnoj stanici u centru Sarajeva.

“Sjedili bismo na krovu stanice i čekali poziv za intervenciju. Nisam tada osjećala strah. Možda zato što sam bila mlada, ali i jer sam bila sigurna da radim ispravnu stvar. Bilo je veoma opasno, na terenu je bio rat. Doslovno pucnjava oko zgrada u plamenu.”

Trideset godina poslije, Heide je u ljeto prošle godine ponovno posjetila Sarajevo i obnovljenu Vijećnicu.

“Bilo je nevjerovatno vidjeti razigran i živ grad i ljude koji nasmijani šetaju ulicama bez straha od granata“, kazala je.

‘Crne papirne ptice’

Sarajevskoj vijećnici i drugim objektima koji su zapaljeni u gradu pod opsadom, posvećena je i knjiga pod nazivom “Vedran i vatrogasci”.

“Ljudi pamte taj trenutak kad Vijećnica gori, to pucketanje, a posebno kad je gomila papirića, kao crne ptice, letjela zrakom. Gomila zapaljenih stranica koje su raznesene po nebu”, kaže za RSE autor knjige Haris Imamović.

Njegov dokumentaristički roman donosi priču o sarajevskim vatrogascima, dobrovoljcima iz Sjedinjenih Država koji su im pomagali te sarajevskom čelisti Vedranu Smailoviću.

O Smailoviću su, tokom ratnih 90-ih, pisali brojni svjetski mediji kao o muzičaru koji je prkosio opsadi Sarajeva, svirajući na gradskim ulicama i razrušenoj Vijećnici.

Jedan od prizora kojima se bavi roman “Vedran i vatrogasci” je i moment, kada su se nakon paljenja Vijećnice, u blizini njenih ruševina, počeli okupljati građani.

“To je bio neki spontan, a istovremeno iracionalan čin jer su spašavali čak i knjige koje nisu bile toliko vrijedne, dok puca snajper i padaju granate. Bilo je onih koji su u one kasete ubacivali knjige, a iz njih su ispadali bilteni sa kongresa Komunističke partije Jugoslavije. Ljudi su kupili šta su stigli. Bio je to taj čin da se knjige moraju spasiti”, ističe Imamović.

Vatrogasci i ostali svjedoci stradanja Vijećnice, koje je Imamović intervjuirao prilikom pisanja knjige, slažu se da je Vijećnica bila više od same biblioteke.

“To je dio organizma grada. Bilo ko, ko živi u Sarajevu, poistovjećuje se s njom, a da ne mora ni znati šta se tamo od knjiga nalazilo i kakve su njene kulturne vrijednosti”, kaže Imamović.

Dvadeset dvije godine nakon što je zapaljena, Sarajevska vijećnica obnovljena je 2014. godine. Nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine proglašena je 2006, a taj status joj je omogućio da bude pod posebnom zaštitom.

Njena obnova je trajala od 1996. godine i koštala je oko 16 miliona eura, a danas je u njoj smještena Gradska uprava dok služi i kao prostor za muzejsku postavku i izložbe.

No, Nacionalna i univerzitetska biblioteka BiH nakon rata nije vraćena u Vijećnicu, a 30 godina nakon rata vlasti još nisu preuzele osnivačka prava i obavezu da budžetski financiraju tu ustanovu.

Radnici Biblioteke posljednjih mjeseci upozoravaju da će biti primorani zatvoriti vrata te krovne institucije iz oblasti bibliotekarstva, jer mjesecima rade bez plaća i nemaju osnovna sredstva za rad.