TKT Fest: Teatar svakodnevnice – male, životne priče

Ovogodišnje, jubilarno izdanje TKT Festa, zatvorilo je gostovanje predstave „Indigo„, radjene prema tekstu Duška Premovića, u režiji Branislava Lečića i koprodukciji Budva grad teatra, Smart studija i Doma omladine iz Beograda.

Nastala još 2012. godine, iza sebe ima bogat pozorišni hodogram ispunjen mnogim putovanjima i gostovanjima, u zemlji, regionu, ali i šire: gledana je u Australiji, Kanadi, Europi…Prevashodno glumačka predstava kojom dominira upravo taj ludički element, čarolija pozorišne igre kojom se osvaja gledatelj koja i počiva upravo na glumcima, onima koji igraju, prije svega, ali i šire – autor teksta, kao i redatelj, po vokaciji su upravo glumci. Zato i ne čudi da je ona svim svojim bićem okrenuta glumcu, Lečić je i ocrtava kao „ pitku, životnu, realnu priču „ kroz koju se zrcali ta glad za pažnjom i ljubavlju, za komunikacijom i dodirom sa onim pokraj sebe, znači sa svim onim što nam, danas, najčešće, nedostaje.

Premović tako i piše – pitko, jasno i bez velikih zaokreta ka nekom pomnijem i analitičnijem poniranju u svijet protagonista što ih iznosi pred svjetla reflektora. Pozornica tako postaje mjesto njihovih života vidjenih kroz prizmu te banalnosti svakodnevice, odmah ćemo prepoznati lica, prizore i situacije i prepoznati ih kao nešto što smo i sami bezbroj puta doživjeli. Ta prepoznatljivost, uz jednostavnost i pomalo plošnost likova ono je na čemu počiva dramski narativ u „ Indigu „, i samo moć glumačke igre, improvizacije i snalaženja na pozornici može dramskom predlošku tog tipa udahnuti neophodan pozorišni štih.

Toga je u potpunosti svjestan i redatelj. Lečić, vrstan glumac, sebi i svojim partnerima u igri zato i otvara nebrojene mogućnosti ulaska u igru, ne bi li iz onoga što ima izvukao maksimum. A sve se dogadja u nekom kazalištu indeferentnom prostoru, u uredu, birou neke firme gdje pratimo svakodnevicu kroz živote njenih zaposlenika.

Prvi dio predstave nose glumice: Danica Maksimović, kao starija, i Marija Vicković, kao mladja kolegica, njihov odnos stalno lavira izmedju napetosti, grča i sukoba, ništa ne nagovještava da će se ta situacija, koliko poznata toliko i puna nepoznanica, razriješiti u dobrom smjeru.

Dvije kolegice, dvije zaposlenice, jednostavno se ne podnose, jedna je mlada, lijepa i zavodljiva, druga u zalasku svog šarma i onoga što ju je nekada činilo poželjnom – sukob je, naravno, neminovan. Ipak, ispod te pojavnosti, ispod tog prvog sloja, potmulo teku neke druge, mutne rijeke, Premović povremeno ipak ulazi u taj svijet otudjenja i nemogućnosti uspostave komunikacije sa drugim bićima u svojoj okolini, iz tih jednostavnih i na prvi pogled banalnih i ispraznih replika i dijaloga koji se vodi u jednom neimenovanom uredu progovoriće nešto puno iskonskije, dublje i skriveno u nutrini likova što ih posmatramo.

Uskoro će se ispostaviti da je ta mogućnost dodira medju njih dvije ipak moguća,naravno za to je nužan dramski obrat, jedna će ostati bez posla, druga je okrznuta ozbiljnom bolešću, pokazuje se da one zapravo i nisu toliko daleke i strane jedna drugoj koliko se to možda, u početku, učinilo, čak će se razviti i vrlo topao i bliski odnos prijateljstva medju njima.

Sličan put protagonisti prolaze i u drugom dijelu predstave. Sada su u središtu jedan ženski lik, ona mladja kolegica od ranije, i jedan muškarac, igra ga naravno Branislav Lečić. Taj drugi dio nosi, u tragovima, nešto što iskače iz banalnosti i plošnosti koju smo gledali u prvoj polovini predstave – no ne treba zaboraviti da to sve nije slučajno, da su oni suprotstavljeni upravo da bi zbog različitosti svojih kazališnih postupaka ukazali na jedinstvenost komada, on podjednako živi u obje te polovine.

Taj, pomalo otkvačeni i neuobičajeni dijalog koji povremeno koketira sa teatrom apsurda i groteske takodje će proći svojevrsnu kalvariju od nepovjerenja, sumnje i odbojnosti izmedju ta dva lika do približavanja i bliskosti, pa čak i ljubavi, to „ pripitomljavanje „ oba lika jedno drugom nešto je što nedvojbeno nosi neku novu kazališnu vrijednost. Neodvojivi i vrlo vrijedan segment predstave svakako otpada na muziku i songove, oni su često vrlo jasna i upečatljiva poruka koju taj Premovićev komad sadrži u sebi, a autor je Saša Milošević.