Tanović: Zemlja smo s najboljim filmovima, a najmanjim budžetima za njih

Otvaranje ovogodišnjeg 25. Sarajevo Film Festivala (SFF) bh. filmom “Sin” je bilo veličanstveno, stati pred više od 4.000 ljudi u Metalcu je nezaboravan osjećaj treme, ponosa, uzbuđenja. Činjenica da je toliko ljudi došlo da podrži bosanskohercegovački film već nešto govori. Publika zaista voli domaće filmove i kada god ima priliku da vidi nešto što su naši autori napravili gledališta su puna – ocijenila je u razgovoru za Fenu rediteljica čiji je film otvorio Festival Ines Tanović.

Ona smatra potez SFF-a da pruži bh. filmu takvu pažnju izuzetno važnim zbog stavljanja fokusa na domaći film jer se godinama budžeti za kinematografiju smanjuju, umjesto da se povećavaju.

– Moram spomenuti da se isto tako godinama ne usvaja zakon o kinematografiji, što nas kao filmske radnike dovodi do toga da ne znamo kako ćemo dalje u ovakvim uslovima praviti ne samo dugometražne filmove, već i kratke i dokumentarne – navela je rediteljica Tanović.

“Sin” je film u kojem se autorica posvetila temama što je kao autora, majku, građanina ovog grada i zemlje istinski provociraju.

Želja joj je bila da filmom postavlja pitanja, isprovocira publiku na razmišljanje o tome šta je današnja porodica, kako se odnosimo prema našoj djeci, a kako se naša djeca odnose prema nama, kolika je odgovornost porodice a koliko okoline u kojoj djeca rastu na njihov odgoj.

– Postavljam metaforu bosanske kuće u mahali kao metaforu za tradiciju koja nas i opterećuje, ali u isto vrijeme i obogaćuje, ja stavljam svoj lik na minu sa pogledom na Sarajevo i time se referišem na onu minu iz Danisovog filma, jer time postavljam pitanje zar je moguće da se mi i nakon 25 godina nalazimo na istoj toj mini, zar se kao društvo nismo pomakli… Puno je tu otvorenih tema o kojima postavljam pitanja i ostavljam ih otvorene za razmišljanja – podvukla je Tanović.

Govoreći o savremenom bh. filmu, angažmanu filmskih stvaralaca koji propituju mjesto i vrijeme u kome žive, navela je da se bh. poslijeratni filmovi bave temama iz svakodnevnog života u BiH.

– Činjenica da je naša zemlja proživjela sve užase rata i postratne obnove je ostavila ogromne tragove na živote svih ljudi. To je neiscrpno vrelo tema za filmove. Upravo zbog toga što su naši budžeti za filmove mali i što se proizvodi tako malo filmova na godišnjem nivou, svaki autor u Bosni i Hercegovini osjeća, ja bih rekla, veliku odgovornost prema tome šta će reći svojim filmom. Jer ako se proizvodi samo jedan do dva filma godišnje onda tu nema prostora za prevelike eksperimente u tematskom pa ni stilskom smislu – smatra Tanović.

Kao problem navodi što je pritisak na autore prevelik da svaki film mora biti najbolji, govoriti o bitnim temama te slati neke poruke.

– Iz istog razloga mladi autori ne mogu da dođu do svojih prvih filmova, ne mogu da prave žanrovsku raznolikost, mi nemamo ni dječijeg, ni omladinskog filma, nemamo animirani, nemamo SF, nemamo čak ni komedije. Sve zbog toga što je budžet premali da bi svi autori dobili šansu da rade i kreiraju jednu novu, svježu, još kvalitetniju bh. kinematografiju – istakla je.

Govoreći o zakonu o filmskoj djelatnosti, Tanović podvlači da su filmski autori sve učinili da dođe do njegovog usvajanja. Pripremljen je nacrt s ugrađenim elementima koje imaju zemlje iz regiona, a na koje se referišemo zbog sličnog naslijeđa finansiranja u kulturi, prilagodili prijedlog ovdašnjim uslovima i “s punom odgovornošću” ga predali u ruke političarima koji, kako navodi, godinama ne žele da stave taj prijedlog na glasanje.

– Mi smo učinili sve što smo trebali i mogli, a to znači da pravimo odlične filmove, prepoznate i u regiji i u Evropi i u svijetu, pokazali kako treba da se riješi pitanje finansiranja kinematografije, pripremili nacrt. Sada je do političkih struktura da to završe da više ne budemo zemlja sa najboljim filmovima a najmanjim budžetima za njih – podvukla je.

Govoreći o koprodukcijama, Tanović kaže da su one odličan način da se isfinansira dugometražni igrani, pa i dokumetnarni film.

– To jeste zahtjevan i dugotrajan proces silnih aplikacija na fondove, međutim s druge strane pronalaženje stranih partnera doprinosi projektu na način da taj projekat postaje internacionalan, ne ostaje samo na lokalnom nivou. Dobija univerzalnu vrijednost i to je nešto što onda garantuje da će budući film iako se bavi lokalnom temom biti prepoznatljiv i na univerzalnom planu – kazala je.

Kad je riječ o mogućnosti da se filmovi prikažu, da ih publika vidi Tanović je istakla da su autori najviše fokusirani na festivale, jer oni daju vidljivost filmu.

– Tada se o filmu priča, on nastavlja da živi, još kada ima i neka nagrada to daje onda značaj svim učesnicima u projektu i pomaže nam da lakše dođemo do novog filma. Publika voli da ide u kina, voli da gleda domaći film, ali mislim da postoji nesrazmjer u marketingu za domaći i strani film. Mi kao domaći autori i producetni nismo u mogućnosti da napravimo toliku marketinšku kampanju za domaći film, da uložimo u reklamu, u emitovanje trejlera na tv stanicama, da platimo bilborde u gradovima – naglasila je.

Smatra da je privlačenje publike da vidi film posebno poglavlje njegovog života. Jedno je pronaći pare, drugo je snimiti film, a treće, pa nekad se čini i najteže, približiti taj film publici. Stoga podsjeća da danas postoje razne internetske platforme na kojima se gledaju filmovi i to je novi način kako doći do publike.

– Film “Sin” je otkupila HBO Adria tako da ćemo nakon kino distribucije doći do publike i putem TV ekrana. Svoj sam prošli film “Naša svakodnevna priča“ na kraju postavila na youtube jer sam željela da taj film neko i vidi. Jako je kratko igrao u kinima, nije bio na lokalnim TV stanicama i zapravo ga publika nije vidjela. Tako da je on sada besplatno na youtubu i sretna sam što ga i danas ljudi gledaju – podvukla je na kraju razgovora za Fenu rediteljica Ines Tanović.