Svjedočenja iz Tomašice u romanu Mirze Sadikovića Tomašica-Vjetar tišine

Tomašica kod Prijedora, nijemi je svjedok zločina počinjenih nad bošnjačkim i hrvatskim stanovništvom ovog kraja. Tokom rata, a najviše u ljeto 1992., u Prijedoru i njegovoj okolici ubijeno je blizu 3.200 osoba. Iz Tomašice je ekshumirano 435 posmrtnih ostataka, a pretpostavka je da krije još oko 1.000 ubijenih.

Mirsad Duratović iz Bišćana u Tomašici je pronašao kosti gotovo cijele porodice. Pukim slučajem izbjegao je sudbinu najbližih, ali je godine proveo u logorima. Njegovo svjedočenje, prvo u kameru, a potom u roman prenio je novinar Mirza Sadiković.

Sadiković je mjesecima pratio iskopavanja, brojao posmrtne ostatke i svjedočio bolu majki.

– U tom istraživanju su samo fragmenti tog zločina. Tu imate činjenice, ali imamo i te fragmente, ustvari to je jedno sjeckanje tog bola, stravičnog zločina i genocida koji je najzad porodio najveću masovnu grobnicu nakon Drugog svjetskog rata u Evropi, a to je Tomašica – kazao je Sadiković.

Mrtvi iz Tomašice dokaz su da je istrebljenje bila namjera agresora. U 67 slučajeva pronađene su kosti dva brata, u 12 slučajeva tri, a u osam slučajeva četiri brata. Ubijeno je 12 očeva sa po dva sina. Mnogo je majki koje do dana nisu pronašle svoje najmilije. Nadaju se da će ih pronaći na jednoj od 460 lokacija za koje se sumnja da kriju posmrtne ostatke njihovih najmilijih.

Za zločine na području Prijedora podignute su 54 optužnice. Procesom izricanja presuda i visinom kazni Prijedorčani nisu zadovoljni. Izgubili su povjerenje u sudove, pogotovo Haški pa su oprezni u očekivanjima od one sutrašnje, Radovanu Karadžiću.

– Mi, žrtve prijedorskog genocida živimo za to da se odgovorni izvedu pred lice pravde i da dobiju zasluženu kaznu mada nje nema na ovome svijetu – istakao je Duratović.

U međuvremenu, živjeti im je sa dojučerašnjim krvnicima koji se slobodno šeću. Ako ima pravde, poručuju, ona ne živi u ovom kraju.