Socijalizam je imao puno bolji sistem socijalne zaštite, kapitalizam profitira od besplatnog rada

Otvorenje 18. Pravo Ljudski Film Festivala (PLJFF) bit će upriličeno večeras u 19 sati u sarajevskom kinu Meeting Point. PLJFF će biti otvoren kino-koncertom filma “Kućni filmovi” rediteljke Vukice Đilas sa pratećom muzikom uživo LP dua – Sonje Lončar i Andrije Pavlovića.

Ovogodišnje izdanje koje traje do 16. oktobra, kao i uvijek do sada, donosi mnoštvo kreativnih dokumentarnih filmova koji propituju aktuelne kulturne i društveno-političke teme. Festival, kako naglašavaju organizatori, produbljuje naš kontinuirani fokus na kinematografiju koja propituje antropocentrične narative, rad i uvjete u radu u današnje vrijeme sa posebnim fokusom na skrbnički rad i društvenu reprodukciju kroz neplaćeni ženski kućanski i reproduktivni rad.

U fokusu PLJFF-a je program “Briga i njega kao politički prostor”. Pet filmova koji će biti prikazani u sklopu ove sekcije odabrala je selektorica Nejra Nuna Čengić, bh. antropologinja s kojom smo imali priliku razgovarati.

Selektorica ste programa “Briga i njega kao politički prostor”. Koje su glavne poveznice pet filmova koji će biti prikazani u ovom programu? O kakvim filmovima je riječ?

Prije svega, hvala na interesu za Pravo ljudski festival i ovaj program. Poveznica je da tematiziraju razne aspekte brige i njege, kao rada, te infrastruktura koje ovaj rad omogućavaju i ono što se ovim radom stvara. Značaj ovog esencijalnog rada, nažalost, vidljiv je tek kad izostane ili kad se ukaže neka prijetnja njegovom tzv. nesmetanom odvijanju. Rat, pandemija koronavirusa, samo su neki od tih očiglednih primjera.

Kako sam navela prilikom press-konferencije, mogli bismo reći da je poveznica elemenata ovoga programa tematiziranje i intervencija u nešto što nedostaje, izostaje ili je manjak. Istražujući moduse vizualizacije i valorizacije kućnog rada, austrijski film “Nevidljive ruke” interveniše u nevidljivost kućanskog rada i rada brige i njege. Francuski film “Mi” interveniše u marginalnost pariških prigradskih zajednica, stavljajući i njih i samu i brigu i njegu, oko kojih je portret ovih prostora satkan, u centar. Finski film “Okrutna vremena: pjesme brižnosti” pjesmama pobune njegovateljica i kolektivnom akcijom interveniše u stanje osiromašene infrastrukture uslova rada jednog doma za starije osobe u Finskoj, a kao rezultat mjera štednje i neoliberalizacije socijalne zaštite. Bh. film “Fadila”, kroz prakse pomaganja glavne protagonistkinje, može se čitati kao briga za multietnički komšiluk, kontinuitet ljudskih odnosa i otpor etno-nacionalizmu uslijed ratom ugrožene infrastrukture življenja. Projekcijom filma “Carenomadinen” i javnim razgovorom pod naslovom “Šta je nama naša briga dala” tematizirati ćemo prekogranični i privremeni rad njegovateljica u Zapadnog Evropi, pokušavajući ocrtati normalizirane strategije preživljavanja, a kao rezultat gubitka poslova, domova i socijalne zaštite uslijed teške tranzicije i ratova.

Konačno, o brizi i njezi kao nultoj tački društvene reprodukcije, njenim urušenim infrastrukturama, te mogućim pravcima djelovanja i zamišljanja boljeg načina organizacije brige i njege i društvenog života, razgovaraćemo sa ključnom feminističkom aktivisticom i teoretičarkom iz ove oblasti, Silviom Federici.

Briga i njega se uglavnom ne odigrava u javnom prostoru, nego u četiri zida. Njegovatelji su, zapravo, često izolovani od političkog prostora…

Vi ste u pravu, njega i briga se obično dešava između četiri zida. Pa, ipak, naslovom programa “Briga i njega kao politički prostor” ne želimo reći da je taj politički prostor postoji dodatno ili paralelno uz privatni prostor, već da je taj privatni prostor politički, da se unutar ta četiri zida dešava nešto što ima političku dimenziju. A to je rad i ljudska snaga koju taj rad proizvodi! Taj neplaćeni rad njege i brige ima mnogo šire implikacije od ta četiri zida. I taj rad je višestruko nevidljiv, odnosno prekriven.

Najnaposrednije, samoj osobi kojoj se pruža njega i briga – u ovo uključujem ono što zovemo kućanskim poslovima – i na taj način reproducira njegova/njena radna snaga koju on/a troši izvan ta četiri zida i za to dobija platu.

Još više, on je prikriven od strane kapitalizma kao sistema, koji na ovaj besplatan rad računa i od njega ubire profit.

I kad zamislite da iz svakog stana ili kuće ove planete izađe minimalno jedna osoba nahranjena, opeglana, sređena za javni život, onda se od zbira svih tih pojedinaca i onih koji će tek to postati formira i reproducira cijelo društvo. A osoba koja ga radi se ne prepoznaje kao radnik/ca!

Kako osigurati veću vidljivost ljudi, prvenstveno žena, koje se bave ovim (plaćenim ili neplaćenim) radom?

Mi za osobu koja nema plaćeni rad i koja se bavi kućanskim poslovima kažemo da ne radi. A ako između četiri zida angažujete eksternu osobu za kućne poslove i/ili njegu, koju plaćate, to ćete tretirati radom, mada će to opet biti potplaćeni rad, bez ikakvih radničkih prava.

Ovo nam pokazuje koliko su srodnički odnosi nepropusni za tretiranje ovog posla radom i koliko kapitalizam sarađuje sa patrijarhatom. To se onda uzima kao izraz neke neprocjenjive čiste ljubavi prema članovima porodice, posebnih ženskih kvaliteta, koji se kao neprocjenjivi veličaju, ali svojim podrazumijevanjem i neravnomjernom raspodjelom u potpunosti potcjenjuju.

Ovo o čemu govorim u velikoj mjeri je opisano u inspirativnom i decenijama dugom feminističkom radu Silvie Federici, koji ćemo, kako sam prije spomenula, ugostiti na Festivalu 12. oktobra. Ja sam se u ovom primjeru koncentrisala na tzv. radno sposobno stanovništvo, ali bi se kroz sličnu prizmu mogla analizirati i situacija kad se radi o njezi i brizi djece, starijih osoba i drugih osoba u potrebi za njegom.

Dakle, po meni ključ je u tretiranju i prepoznavanju ovog posla kao rada, a time bi bila osigurana i vidljivost kao i kod svakog drugog posla. Oko toga šta bi to tačno značilo ima puno debata. Ovo je problem koji na globalnom nivou nije (adekvatno ili ikako) rješen i vjerovatno je najraširenija svjetska nepravda.

Feminističko djelovanje ide u više, međusobno neisključivih smjerova: bolja raspodjela kućanskih poslova, njege i brige između članova porodice, bolja infrastruktura koja bi olakšala ljudima ove poslove – što bi bila neka vrsta socijalne države – inovativni načini organizacije njege i brige, gdje bi se ovi poslovi tretirali kao neka vrsta javnog dobra – neka vrsta dijeljene skrbi za djecu, za stariju populaciju i slično, zagovaranje plate za kućanski rad, uključujući i njegu i brigu, regularizacija rada njegivatelja/ica i dadilja u privatnim domaćinstvima, zatim, zagovaranje univerzalnog osnovnog dohotka i slično.

Postoje već države u kojima, bez obzira da li ste ikad imali plaćeni rad ili niste uspjeli ostvariti uslove za penziju, imate penziju. Možda minimalnu, ali kako jedna njegovateljica unutar mog istraživanja kaže, “svi se žale da su male penzije, ali ja nemam nikakvu”.

Kako sve to “donijeti” kod nas ili barem vratiti dio koji smo nekad imali, barem za početak u javni diskurs, izazov je pred kojim se nalazimo. Ovim programom želimo doprinijeti tome i, evo, Vaše zanimanje za ovu temu, jako je bitno. Znate, ovo bi trebala da bude tema u kojoj će se barem pola građanki i vjerovatno dio građana ove zemlje prepoznati, koja će ih zaboljeti, za koju će imati motiv da se pobune, da nešto urade. Svakoga ko se tako osjeća i ima priliku doći na Festival i posvetiti se ovoj borbi, pozivam da dođe ili da nas kontaktira.

Filmovi iz programa “Njega i briga kao politički prostor” dolaze iz socijalno uređenijih zemalja nego što je BiH. Možemo reći da smo miljama daleko od sistema njege i socijalne zaštite koji su zastupljeni u Finskoj, Austriji, Francuskoj… Šta možemo naučiti od ovih zemalja i koje paralele možemo povući sa situacijom u BiH?

Dijelom se slažem s Vama, dijelom ne. Ako ćemo gledati finansijska sredstva koje ove države ulažu u sistem socijalne zaštite, onda ste u pravu. To su socijano znatno uređenije države. S druge pak strane, ne poredimo filmovima iste stvari i pristup temama je kritički. Tako, na primjer, jedan od dva austrijska filma, pod naslovom “Carenomadinnen” tematizira prekogranične privremene migracije slovačkih njegovateljica u Austriji i prilično nepovoljne radne uslove. Radi se naime, o tzv. 24-satnoj njezi, gdje njegovateljice borave oko 21 dan u kućama osoba koje se njeguju u Austriji (od njih se očekuje 24-satna raspoloživost), pa se vraćaju kući na isti period, pa opet. Mi ovim filmom saznajemo o situaciji u Austriji, ali još više o Slovačkoj, teškoj tranziciji, uslovima života i strategijama preživljavanja. Ova praksa nam nije nepoznata.

Žene sa cijelog prostora bivše Jugoslavije također rade kao njegovateljice u zemljama Zapadne Evrope pod vrlo nepovoljnim radnim uvjetima i to je poveznica. No, vratimo se na primjer koji možda najviše “strši” u odnosu na BiH, a to je sistem socijalne zaštite u Finskoj i uslovi rada u jednom domu za starije osobe u filmu “Okrutna vremena: pjesme brižnosti”. I tu, kao i širom svijeta, dešavaju se promjene, finansijski rezovi, posebno u socijalnoj zaštiti, koji se najviše odražavaju na osoblju. I to stvara zabrinutost među građanima, strah od neizvjesnosti.

Nama to još uvijek izgleda, kako Vi kažete, miljama daleko od našeg sistema socijalne zaštite. Ali građani/ke u filmu reaguju i to kolektivnom akcijom! Ne samo njegovateljice, već i korisnici, njihovi članovi porodice, vlast na lokalnom nivou. I oni se organizuju, dogovaraju šta učiniti, bune se. I sam film je određena intervencija u tom pravcu. U tome vidim ostatke infrastrukture dobre socijalne države, tretiranja ovog pitanja kao onog koji je od javnog interesa i osjećaja među akterima da se radi o nečemu što je njihovo i za šta se treba boriti.

Tu mi je signifikantno kako smo i mi nekad imali puno bolji sistem socijalne zaštite. Možda nije bio idealan, ali da je bio znatno bolji od onoga što danas imamo, to je sigurno, kakvo god mišljenje imali o životu u socijalizmu. Naš stepen izdržljivosti i adaptabilnosti na gore je ogroman, a stepen amnezije čini mi se još veći. I to je strašno!

UN je iznio podatak istraživanja iz 2018. godine da žene sedmično provedu 45 sati u neplaćenom kućnom radu, a muškarci 15 sati sedmično. Šta se, po Vašem mišljenju, mora dogoditi da se izjednači ovaj angažman?

Mislim da se među mlađim generacijama te promjene u ravnomjernijoj raspodjeli kućnog rada među partnerima već minorno donekle dešavaju. U najvećoj mjeri zbog nužnosti zahtjevnog i brzog poslovnog tempa života i neću reći uposlivosti žena, već nužde da na bilo koje načine privređuju. I to onda, htjeli ili ne, iz nužde donekle mijenja tu raspodjelu i dinamiku.

U svakom slučaju, situacija je alarmantna. Mislim da se treba raditi na više frontova paralelno, gdje sam (samo) neke smjerove u odgovoru na drugo pitanje navela.

Rad medija tu je izuzetno bitan, civilnog društva u dizanju svijesti o implikacijama kućne podjele rada kakvu imamo. Rad i sa ženama i muškarcima je bitan, ali se ne možemo zaustaviti tu, niti računati na dobru volju svih da naprave promjenu, evo, od ovog trenutka. Pored toga, trebamo imati u vidu da imamo i drugačije porodice, one gdje roditelji sa djecom i/ili starijim osobama žive sami, koje nisu heteroseksualne. Potrebna su sistemska rješenja!

Potrebno je ovo pitanje staviti u centar, jer u skladu s onim kako sam opisala političku dimenziju kućnog rada, njegovi dosezi značajno izlaze iz domena ličnog i privatnog i tiču se čitavog društva. Dakle, vaše pitanje izjednačavanja ovog angažmana, ne samo kvantitativno, već i zahtjevnošću obaveza, nije jedan aspekt koji bi mogli imati kako bi bili rodno ravnopravnije društvo. Izjednačiti raspodjelu neplaćenog kućnog rada unutar porodice, revolucionarno je. Ono mijenja društvo u kome živimo i nesumnjivo ga čini boljim.