Slobodan Šijan: Prognozirao sam da će Tanović osvojiti Oskara

Srbijanski slikar, režiser, scenarista i filmski kritičar Slobodan Šijan autor je kultrnih filmskih naslova poput “Ko to tamo peva”, “Maratonci trče počasni krug”, “Davitelj protiv Davitelja”, filmskih ostvarenja koja su i danas popularna širom regiona.

Ovih dana boravi u glavnom gradu Bosne i Hercegovine, gdje je u okviru Cinelinka 23. Sarajevo Film Festivala finansijerima predstavljen njegov novi dugometražni igrani film “Budi Bog s nama”. Radi se o filmu čiji je koproducent bh. produkcija “Novi film”.

Srbijanski reditelj je tim povodom govorio za AA, te se u razgovoru osvrnuo i na svoje filmove koji su ostavili traga na u cijeloj regiji.

Za “Budi Bog s nama” kaže kako je film koji se bavi položajem intelektualca u tranziciji, ali tranziciji od vremena prije Drugog Svjetskog rata ka vremenu socijalističke Jugoslavije.

“Film prati lik prvog filmskog kritičara na teritoriji regiona Boška Tokina, koji je pisao i objavljivao filmske kritike u Zagrebu i Beogradu. Fokusiramo se na njegov pokušaj da snimi prvi umetnički filmi, jer je on bio veliki promoter filma kao umetnosti. Posle rata je bio uhapšen, a sa tim filmom se ne zna šta se zapravo desilo. Bila je neka priča da ga je snimatelj zapalio jer je bio ljubomoran, zaljubio se u glumicu i nekih drugih priča. Mi sad tu razvijamo priču malo dalje, ona završava u nekom iznenađujućem završetku, uključuje i Josipa Broza i Staljina i tako”, kazao je Šijan.

Naglasio je da ono što je njega u toj priči zanimalo je to da za njega odjednom nema mjesta u novom društvu, te završava u zatvoru, a brzo poslije puštanja i umire od neke bolesti. Prema riječima reditelja, priča ima neku vezu sa današnjicom, jer je i danas tako, “kada neka partija dođe, kompletna postojeća garnitura odlazi”.

Šijan je nakon što je diplomirao na Likovnoj akademiji, upisao režiju, a to je uradio zato što je osjećao sklonost ka vremenskim medijima, pogotovo prema komunikaciji koja obuhvata prostor veći nego što je jedan galerijski prostor.

“Ja sam posle Likovne akademije čuo da klasu preuzima Žika Pavlović na flimskoj režiji. Hajde da se prijavim i ispadne da me prime. Samo četvoro su primali, ja sam bio među tom četvoricom. Obzirom da sam završio Likovnu akademiju, bio sam stariji, pa je možda to i pomoglo da me prime”, istakao je Šijan.

Recept za “dugotrajan” film 

Upitan da prokomentariše činjenicu kako su njegovi filmovi opstali skoro 40 godina, odnosno da ogovori na to šta je recept za “dugotrajan” film, Šijan ističe da recepta u biti nema.

“Recept ne postoji. Ja jesam bio orijentinsan ka filmu koji komunicira sa publikom, voleo sam takve filmove, ali i druge vrste filma. Kao gledalac sam volio i hermetične filmove, jedan od najboljih prijatelja mi je bio Tomislav Gotovac, jer je jako uticao na moje razumevanje filma, a uticao upravo to što je praksom radio jedno, a kao gledalac volio sve. Dakle, na filmu nema razlike u vrsti flima, samo je pitanje šta ti radiš i kome želiš da ga nameniš. Onda sam rekao, hajde da probam raditi nešto što komunicira, tako da sam svesno ušao u komediju”, rekao je Šijan.

Za sebe kaže da je imao dobro oko za izbor glumaca i za ono što oni rade u kadru.

“Možda nisam bio tako vešt u komuniciranju s njima, ali sam znao prepoznati kad je dobro i da ih usmerim u nekom pravcu. Sada, kada to gledam, vidim da je dobro urađeno.”

Ukratko se osvrno i na partizanski film vrlo popularan u vrijeme bivše Jugoslavije.

“Jako je zanimljiv fenomen partizanskog filma. Što je on u vreme najluđih nacionalizama u regionu, na televiziji ide film o partizanima i najgledaniji je. A svi pljuju po komunistima. Meni je to ostalo zanimljivio, jer su ti filmovi ostvarili neki komunikacijski efekat koji je univerzalan. Vuče te onom flimskom atrakcijom”, naglašava Šijan.

Bh. autori napravili čudesne filmove

Kada je riječ o postratnoj bh. kinematografiji, Šijan ističe kako su filmovi Pjera Žalice “Gori vatra” i “Kod amidže Idriza”, te Oskarom nagrađena “Ničija zemlja” Danisa Tanovića, među najboljim filmskim ostvarenjima u regionu.

“Sa ekipom filma ‘Ničija zemlja’ sam se čak i sreo u Los Angelesu, jutro pre nego što su krenuli na dodelu. Tada sam živeo u Los Angelesu. Pričali smo na doručku. Prognozirao sam im da će dobiti Oscara. Oni su se malo bojali da bi film “Amelie” mogao proći, a ja sam im rekao: ‘Nema, Akademija su sve babe i dede, njima Amelie ne znači ništa, oni više vole da vide nešto što ima značenje i poruku.’ Mislio sam da oni imaju više šanse, a možda sam i samo maštao o tome. Kasnije sam upalio TV i vidim tamo Čedu (Čedomir Kolar) i prijatelje kako skaču. Bilo je fantastično”, ispričao je Šijan, naglasivši kako su u BiH nakon rata nastali čudesni filmovi.

Osvrnuvši se na svoju karijeru i to zašto je ostao vjeran komediji, Šijan ja naglasio kako je komediju radio zato što voli sarađivati s glumcima koji vole to da rade. Kako je rekao, onda tu nema priče, oni to znaju i bili su sjajni.

Obzirom da je sarađivao sa renomiranim glumcima poput Pavla Vujisića, Bate Stojkovića, Bore Todorovića i drugima, na pitanje da li ima nekog glumca za kojeg može kazati: “Da, sretan sam što sam imao priliku sarađivati s tim čovjekom”, odgovorio je:

“Sigurno je to Paja Vujisić. To je bio doživljaj. Svi su me upozoravali za ‘Ko to tamo peva’. On je težak za rad, voli da popije. Međutim, on je dolazio svako jutro na vrijeme, potpuno trijezan. Ukapirao je da radimo nešto dobro i jedini je možda to ukapirao. Ustvari, on je glavna uloga, iako se govori da je to grupni film. On jeste grupni, ali on vodi tu grupu. To mu je bilo jasno i bio je vrlo posvećen tom filmu. Sigurno mi je drago da sam imao šansu da radim s njim.”

Razgovor za AA Šijan je zaključio odgovorom na pitanje kakav treba biti uspješan film.

“Ja volim da kažem da film treba biti ličan i komunikativan. Dakle, u isto vrijeme da komuniciraš s publikom, ali da bude i neki lični izraz onoga što autor želi kao filmsko ostvaranje. Ali, to nije univezalno pravilo, već nešto kako sam ja želio raditi”, poručio je režiser Slobodan Šijan.