Slikar koji je na platna pretočio ljubav prema Drini i Neretvi

Dok je kao bosonogi dječak trčkarao po obalama Neretve i kamenim mostarskim kaldrmama, pažnju Mostarca Jasenka Dostovića često su privlačile umjetničke galerije i njihovi sadržaji. Uživao je gledajući starije kako slikaju kraj Starog mosta, pa je i on s njima veoma rano počeo. Njegov talenat brzo je privukao pažnju.

“Kad sam mali bio crtao sam likove, kauboje, svašta nešta. Narod se čudio, a meni je još čudnije bilo što se oni okupljaju oko mene. U ono vrijeme što je bilo popularno to se i crtalo. Popularni igrači, Marić, Bajević, sve sam ja to znao uraditi i njima je to bilo čudno”, rekao je za Anadolu Agency (AA) Dostović.

Dječak slikar znanje i vještine u različitim slikarskim tehnikama usavršio je u jednoj privatnoj umjetničkoj galeriji. Prvi džeparac od prodatih slika zaradio je još u 7. razredu osnovne škole, kada počinje učestvovati i na većem broju zajedničkih, ali i organizovati samostalne izložbe. Kaže da je sve do rata slikarstvo za njega bilo hobi, ali nakon odlaska u Njemačku 1992. godine, zajedno sa hiljadama prognanika iz BiH, sve je postalo mnogo ozbiljnije.

U Dizeldorfu je radio u fabrici za umjetničke slike i ramove ručne izrade, usavršio korištenje novih tehnika i radio na inovacijama ramova i slika velikih formata za poznate objekte u Njemačkoj, te u gradu Neus otvorio vlastiti atelje – galeriju. I baš onako kako je dječaka iz mostarske Cernice ispunila i afirmisala ljubav prema kistu, platnu i bojama, druga vrsta ljubavi dala mu je snagu da ponovo promijeni adresu, umjesto njemačke ponovo dobije bosansku, ali i da topli Mostar zamijeni nešto svježijim Goraždem, a hladnu Neretvu još hladnijom Drinom.

“Upoznao sam lijepu djevojku. Tako, i ona isto ima afiniteta za kreacije, cvijeće i slike i tako smo imali zajednički jezik. Tako sve je počelo i evo, dvoje djece, radnja, radi se i tako sve”, s osmijehom objašnjava Jasenko.

Danas je vlasnik jedinog ateljea u Goraždu. Malu umjetničku radionicu otvorio je prije 13 godina i uspijeva da se nosi sa svim iskušenjima zbog kojih se malo ljudi odlučuje da pokuša živjeti od slikarstva.

“Mi živimo do sad, kako će dalje biti ne znam. Može se. Dobro, nisu vremena kao prije, ali eto … djeca idu u školu. Znači, treba biti posvećen poslu, ne treba puno zahtijevati pa se radi pomalo, proda se koja slika. Uglavnom, živi se od toga. Ne treba nam ništa”, naglašava Jasenko.

Voda i nebo, motivi su koji dominiraju na slikama koje radi. Je li ljepša Neretva ili Drina ne može se odlučiti, jer obje su u njegovom srcu.

“Kažu volim Goražde, a Mostar mi u srcu. Jednostavno čovjek mora da nađe te lijepe stvari u svakom gradu. Mostar pamtim dosta, ali bio sam dijete, mlađi, ali meni je i Goražde lijepo i ovdje sam. I djeca su mi tu odrasla i ne bih mogao nigdje drugo živjeti. Mostar pamtim iz onih prijašnjih vremena. To nije Mostar kakav ja pamtim. To je sad drukčije, drugi ljudi, drugo sve”, priča nam Jasenko Dostović.

Skromni umjetnik, koji nerado priča o vlastitim uspjesima – a ogroman je uspjeh u ovakvom ambijentu u umjetnosti pronalaziti egzistenciju – skroman je i prilikom određivanja cijena prelijepim slikama iz svoje galerije. Otkriva nam da je najskuplju sliku prodao u Njemačkoj.

“Oko 5.000 maraka sam sliku prodao. Nisam je ja prodao, kolega je prodao, a ja sam je radio. Mi smo zajedno radili jednu zubnu ordinaciju i trebalo je da se uradi slika na zidu, u čekaonici. Trebalo je uraditi neki vrt, slika je bila iz kataloga. Ja sam je uradio i rekoh, hajde vidi tamo, mislio sam hajde 1.000 maraka. Kaže 5.000. umalo ne padoh s merdevina”, prisjeća se Dostović.

Zahvalan je ljudima koji vole slike i umjetnost, koji su sačuvali navike da dođu i pogledaju izložbu ili pozorišnu predstavu, posebno onima koji kupe sliku, zbog kojih i opstaje od 2007. godine kada je otvorio atelje – galeriju. S druge strane, tužan je što veliki broj mladih, talentovanih umjetnika radi neke druge poslove kako bi obezbijedio uslove za normalan život. Vrijeme kada ne radi provodi sa suprugom i djecom, u Goraždu ili u vikendici nedaleko od grada, a voli i kuhati, prošetati s rajom i obavezno zastati kraj rijeke i gledati u njene brzake.