Sjećanje na Karima Zaimovića

Priča o Karimu Zaimoviću priča je o Gradu, opsadi, gubitku, onome što smo bili i onome što bismo trebali biti. Umjetnost može biti bijeg od stvarnosti, a kroz nju je Karim prodro u stvarnost kao malo ko prije, i malo ko poslije njega. Bio je utorak, 1. august 1995. godine. Tih bi se dana reklo – relativno miran dan. Negdje u dolini začuo se tupi odjek granate. Eksplodirala je kod Vojne bolnice. U pojedinim se dijelovima grada eksplozija nije čula. Mnogo jače, odjeknula je vijest o teškom ranjavanju Karima Zaimovića. Nakon 13 dana provedenih u bolnici, od posljedica ranjavanja, kao civilna žrtva jednog od mnogobrojnih zločinačkih granatiranja Sarajeva, preselio je na Onaj svijet.

Imao je 24 godine. Vijesti su iz opkoljenog grada izlazile lakše nego ljudi. Međunarodna federacija novinara registrirala je pedantno da je Karim Zaimović 78. novinar poginuo u ratovima u bivšoj Jugoslaviji. Svega tri mjeseca prije potpisivanja mirovnog sporazuma u Daytonu, piše na stranici MESS-a Nihad Kreševljaković.

U tekstu „Dječak i strip“ Miljenko Jergović bilježi: “Rat je završen smrću Karima Zaimovića. Bio je već kolovoz 1995, znalo se da je već gotovo, granate su nekako prorijedile, i samo se čekalo, kao u onoj pjesmi Grigora Viteza, da dođe onaj koji će pronijeti vijest o miru. Geler koji ga je ubio, kažu, nije bio veći od zrna riže. Imao je dvadeset četiri godine, a njegova je smrt doista potresla ono Sarajevo. Nije to bila nekakva metafora, nije Karim bio simbol, nego je bio stvaran i živ, pritom još skoro dijete, jer je način njegova pojavljivanja na kulturnoj mapi Sarajeva bio neobičan, preran, dječji.”

Smrću ovog dječaka Bosna i Hercegovina izgubila je vjerovatno jednog od najtalentiranijih pisaca 20. stoljeća. Ivan Lovrenović napisao je u Vijencu: “(…) osjećam potrebu reći da se u Karimovu slučaju potvrdila ta užasna konstanta da svako pakleno vrijeme mora fokusirati svoju nesretnu simboliku i na jednom izrazitom imenu. Kao što je Drugi svjetski rat simboliziran u Goranu Kovačiću, tako je ovaj bosanski u Karimu Zaimoviću.”

Iza Karima su do sada ostale samo dvije posthumno objavljene knjige – Odabrani tekstovi iz magazina Dani i Tajna džema od malina. Bilo je i to dovoljno da Karim Zaimović postane nezaobilazan u ozbiljnim pregledima povijesti bosanskohercegovačke književnosti. „Tajna džema od malina“ jeste jedna od najznačajnijih knjiga o ratnom Sarajevu. Nastala je u užasu ratne realnosti, gotovo nigdje se ne dotiče rata, a, opet, na nevjerovatno precizan način govori o onome što se u tom periodu događalo! U tekstu objavljenom u „Danima“ o projektu „Svjedoci postojanja“, pod opsadom Karim piše: “Duhovna nadgradnja ovdje je ne bijeg iz stvarnosti, već način i mogućnost umjetničkog preoblikovanja iste.”

Karim Zaimović rođen je u Sarajevu 6. maja 1971. godine. Odrastao je okružen knjigama, razgovorima o umjetnosti i kulturi. Njegovi roditelji, majka Ašida i otac Mehmed Zaimović, ulagali su svu svoju ljubav učeći ga etičkim i estetskim vrijednostima. Otac Mehmed bio je naš veliki slikar. Uopće ne čudi da je Karim od najranijeg djetinjstva razvio ljubav prema umjetnosti, a posebno prema stripu. Kao malom, umjesto bajki, roditelji su mu čitali stripove. Trajalo je to do četvrte godine kada je naučio čitati sam. Završio je Prvu gimnaziju 1989. godine i upisao Akademiju likovnih umjetnosti. Nekoliko mjeseci poslije prelazi na studij komparativne književnosti, gdje ga zatiče rat. Još u gimnazijskoj klupi razvio se u jednog od najautoritativnijih poznavalaca stripa. Prvi tekst objavio je 1984. godine u kultnom književnom časopisu „Lica“. Imao je nepunih četrnaest godina. Najčešće piše o stripu, filmu, likovnoj umjetnosti… Kao dječak počinje sarađivati na Trećem programu „Radio Sarajeva“ te za magazin „Naši dani“. Ubrzo tekstove objavljuje u časopisima i revijama širom Jugoslavije. Jedan je od suosnivača magazina „Dani“ i „Fantom slobode“.

U njegovom kratkom životu kao da se sve odvijalo ubrzano. Stripovi „Corto Maltese“ i „Marti Misterija“ inspirirali su vidno Karima u pisanju tekstova za knjigu „Tajna džema od malina“. Bile su to priče koje je Karim čitao u radioemisijama pod nazivom „Josif i njegova braća“ na valovima „Radija Zid“, čiji je bio stalni saradnik u periodu opsade. Mnogima su slušanja te emisije bila nezboravno ratno iskustvo. S nestrpljenjem se očekivalo da se u gradu bez struje preko malih tranzistora začuje Karimov glas, koji bi ih poveo u čudesni svijet. Tajnim prolazima iz vlastite mašte izvodio je Karim svoje slušaoce izvan granica opsjednutog grada, na slobodnu teritoriju umjetnosti i ljepote.

Danas Karimov kolega, a tada branilac grada, Zoka Ćatić svjedoči: “Devedeset i treće me je iz blatnjavog rova vodio na čudesna mjesta, pričajući mi priče. Bježeći od svega što me je okruživalo a okruživalo me mnogo toga (ništa od toga nije bio moj izbor) vjerovao sam, svjestan da u svemu što priča, malo toga može biti istina. Istovremeno sam mu zavidio na mogućnosti da stvori čudesni svijet u koji neko na drugom kraju obruča može pobjeći. Bježeći od ljudi među likove, nalazio sam utočište.” Nije obolio od sarajevske patetike Tek su nakon Karimove smrti tekstovi sabrani u knjigu. U svakom od njih jedanaest Karim bi smjestio Sarajevo u epicentar važnih svjetskih događaja. U posljednjem, gotovo autobiografskom, Karim opisuje eksploziju granate i vlastitu smrt, ostavljajući tu priču nezavršenom – bez tačke na kraju.

Prozno stvaralaštvo Karima Zaimovića uvršteno je u antologije bošnjačke i bosanske priče. Legendarni belgijski crtač Hermann posvetio mu je 1995. godine svoj strip „Sarajevski Tango“. Na sceni SARTR-a postavljena je fascinantna teatarska produkcija „Tajna džema od malina“ u režiji Selme Spahić. U istom teatru organizirana je i izložba Karimovih portreta fotografa Milomira Kovačevića. 2014. godine izašao je na engleskom i strip „Tajna Nikole Tesle“, koji su po Karimovoj priči za „Massachusetts Review“ pripremili scenarista Aleksandar Brezar i crtač Enis Čišić. Riječ je o američkom književnom magazinu za koji su pisali i velikani poput Martina Luthera Kinga, Roberta Frosta, Jean-Paul Sartrea… U uvodniku urednik Jim Hicks piše: “Kada god sam pitao ko je sarajevski Austen, Dickens ili Conrad, čiji su likovi i riječi najsavršenije zabilježili duh ovog grada, oni upućeni bi mi bez ikakve sumnje rekli: ‘Karim Zaimović’. Njegove priče, koje je sedmično čitao na Radio Zidu tokom opsade, prenosile su sarajevsku civiliziranost i hrabrost kao otpor barbarizmu…”

S neskrivenom ljubavlju prema gradu, Karim nikad nije obolio od sarajevske patetike. Bio je dobar poznavalac grada i njegovih vrijednosti, ali je svoju ljubav izražavao ukazujući i na one stvari koje Sarajevu, u njegovoj suštinskoj važnosti, nisu priličile. U jednoj od svojih kolumni u magazinu „Dani“ piše: “Sarajevski duh danas je transformisan u nešto što on nikada nije bio. Doduše, bilo je to lako, jer Sarajevo više nikada ni izdaleka neće biti slično onom kakvim smo ga znali, tako da ni ono što se naziva njegovim duhom neće biti nalik sebi. Ali, taj duh treba iskoristiti za nešto drugo, a ne na priglupe retoričke igre, treba ga učiniti dovoljno fleksibilnim da opet postane mjerilom vrijednosti, a ne njegovim alibijem. Ako se to ne učini, Sarajevo će na kraju zaista postati ono što dobrim dijelom već jeste – mahalskim konglomeratom, samozadovoljno uljuljkanim bajkama o vlastitoj bitnosti i jedinstvenosti.”

Posebnu ulogu u očuvanju imena i djela mladog novinara i književnika ima Fondacija Karim Zaimović. Osnovana je 1996. godine, a njeni osnivači bili su prijatelji, poštovaoci i porodica Karima Zaimovića. Misija Fondacije jeste stipendiranje studenata s izrazitim talentom iz oblasti kulture, umjetnosti, književnosti i novinarstva. Prva dobitnica ove stipendije bila je režiserka Jasmila Žbanić, tada studentica. Karim je neosporno uspio svojim djelom i djelovanjem postati simbolom jedne generacije te inspiracija generacijama poslije njega. U sjećanju onih koji su ga poznavali ostala je njegova ljudska dobrota. Imao je osmijeh za pamćenje. Vidjeti ga u opsjednutom gradu bilo je rijetko draga scena. Bio je blag i skroman. Ukopan je u haremu džamije u Čurćića mahali. Odmah uz džamiju ima jedan šadrvan iz kojeg teče bistra, hladna voda. Tu hajr-česmu podigla je Karimova porodica, ali nije to jedino čime šadrvan podsjeća na njega: ne nameće se pogledu, ako ne obratite pažnju. Na njemu vjernici prije molitve uzimaju abdest, a žedni se mogu okrijepiti. Ulica na Ilidži koja nosi njegovo ime smještena je kao da je to sam birao – između jedne nazvane po jevrejskom ilegalcu iz Drugog svjetskog rata i druge koja nosi ime branioca grada koji je volio.

Karim je u svoje 24 godine života postao dijelom naše prošlosti, naše sadašnjosti i budućnosti, postao je dijelom slagalice o kojoj je sam pisao: “Svako iduće Sarajevo biće slično ogromnoj slagalici čiji će se raspršeni djelići slagati možda godinama i decenijama prije nego što zaista počne ličiti na nešto. Svako od nas (mislim tu na one kojima je do te slagalice stalo) treba znati da pokuša sačuvati svoje djeliće te slagalice i čekati, ili, još prije, raditi na tome da se čekanje zamijeni akcijom i ubrza trenutak kada će se opet početi slagati prava slika Sarajeva, ne ista kao ranije, već prije kao njena varijacija.”