San ljetne noći u Sarajevu

Sarajevska filharmonija će dati najljepši poklon svom gradu za proljeće. Pod dirigentskom palicom Samre Gulamović premijerno će 30. marta i 31. marta biti izvedena jedna od najromantičnijih partitura F. Mendelsona, Šekspirov “San ljetne noći”.

Povodom predstojeće izvedbe Mendelsonovog djela u Sarajevu, za Al Jazeeru Balkans govorila je dirigentica Samra Gulamović.

San ljetne noći, Šekspirovo djelo po kojem je Mendelson komponirao muziku, biće na programu Sarajevske filharmonije 30. i 31. marta u Narodnom pozorištu u Sarajevu. Odakle ideja za ovu premijeru?

– Prošle godine se obilježilo 400. godina od Šekspirove smrti. Širom svijeta ovaj značajni jubilej se proslavio kroz izložbe, izvođenje njegovih djela, predavanje o njegovom životu, a sve kako bi se još podsjetilo i slavilo ovog, po mnogo čemu, nedostižnog pisca, njegov život i vrijeme u kojem je djelovao. Iako je namjera bila da ovo djelo bude izvedeno u godini jubileja okolnosti to nisu dopustile, pa to realizujemo ovog proljeća. S obzirom da se radi o “Snu ljetne noći”, mislim da je nakon duge, sive zime ovo idealan program i vrijeme da se probudimo i počnemo sanjati o boljem.

Možete li nam odati više detalja o onome što očekuje publiku? Plakat najavljuje soliste, naratora, hor… Hoće li to biti svojevrsna predstava u kojoj ćemo slušati stihove, pjesmu, muziku?

– Simfonijski orkestar uglavnom izvodi ono što se u svijetu muzike naziva “apsolutnom muzikom“ koja se sastoji od kombinovanih tonova i oblika, oslobođenje bilo kakve veze sa vanmuzičkim elementima i to je ono što nazivamo simfonijama, sonatama, koncertima…

Sa druge strane je tzv. “programska muzika“ što predstavlja muzičko djelo, nastalo na osnovu određenog sadržaja iz oblasti književnosti, slikarstva, može to biti legenda, historija, događaj ili ličnost, ovo djelo obično nosi naziv koji pojačava cjelokupni dojam onoga što je njena tema u ovom slučaju Šekspirovog Sna ljetne noći. Ovo djelo oživljavamo kroz muziku, materijalizujemo vile, čarobnu šumu, a sve to kroz soliste, hor i naratora koji nas vodi kroz San ljetne noći. To će biti jedno čarobno iskustvo čitanja Šekspira i način da teatarsku publiku približimo zvuku simfonijske muzike.

San ljetne noći je jedno od Šekspirovih najznačajnijih dijela i označava odstupanje od njegovih radova iz vremena engleske renesanse. Da li “San ljetne noći“ koji spremate, na svojevrstan način predstavlja odstupanje od vaših uobičajnih nastupa?

– Danas svi govore o “zonama komfora“ iz kojih se mali broj usudi izaći zbog straha od neuspjeha. Dirigent je jedina osobna na sceni koja je leđima okrenut publici, jer predstavlja osobu koja oblikuje ono što će publika čuti i u čemu ćemo uživati. Sa uobičajnim muzičkim formama svakako da se osjećate suvereno na svom terenu, a ovo ipak zahtjeva drugačiji pristup, više priprema kako bi orkestar, solisti, narator i hor funkcionisali kao jedno.

Adema Pljevljak-Krehić i Aida Čorbadžić su izuzetne sopranistice i umjetnice koje su na početku svog najplodonosnijeg razdoblja i koje su odavno osvojile srce publike, ženski hor Centabile kojeg čine mlade djevojke pod umjetničkim vodstvom Željke Andrić i izuzetno talentirani Mario Drmać koji je jedan od rijetkih glumaca koji može raditi pod “pritiskom“ dirigentske palice. Oni čine izuzetan tim koji obećava da će se sve postići kao što i planiramo. Naš cilj je svakako, i stalno širenje repertoara i odstupanje od očekivanog i standardnog što se djelimično postiže i uvrštavanjem programskog djela u naš repertoar.

U više navrata ste u medijima izjavili kako je Vaša misija doprijeti do svakoga? Je li ovo jedan od načina?

– Apsolutno, imate ljude koji vole ili koji bi voljeli zavoljeti Šekspira, pa je ovo prilika da svoju ljubav potvrde ili joj se približe na jedan dosta drugačiji način od standarnog teatarskog Šekspira.

Ovo je prilika da se doživi nešto novo što će rasplamsati interes i glad za lijepo. Stepen kojim se mjeri razvoj jednog društva je kultura. Ukoliko nemamo kulturu, onda nemamo ni razvoj. Bilo bi važno da oni koji koji vjeruju da drže konce u svojim rukama, to prihvate, vrednuju i afirmiraju.

Koncerti Sarajevske filharmonije i operske predstave uvijek su predstavljali spektakl i imaju svoju ustaljenu publiku. No Vi nam poručujete da želite još više popularizirati klasiku. Na koji način i koliko uspijevate u tome u poplavi emisija, da ih ne nabrajamo sada, koje rade upravo suprotno?

– Svaki koncert je premijera, svaki solista prilika da isto djelo čujete i doživite drugačije, svaki dirigent je drugačija interpretacija. Mi danas imamo više publike nego što smo imali juče, a to je sve rezultat našeg rada koji se nije mogao osjetiti preko noći.

Mi smo mala zemlja, ne možemo imati 183 vrhunska ministra, ali zakon vjerovatnoće kaže da možemo naći deset dobrih, ne možemo imati pet dobrih orkestara, ali možemo jedan dobar i dva-tri pristojna, ne možemo imati 50 elektronskih medija, ali možemo imati dva tri sa vrhunskim novinarima. I tada ćemo imati manje stihijskih propusta u svim sferama života, nama je potrebna rekonstrukcija čitavog društva i uspostavljanje vrijednosnih normi koje će važiti za sve. Popularizacija klasike kao umjetničke forme koja je rezultat ljudskih genija je samo jedno pd polja na kojima se radi, a da bi ste vidjeli rezultat rad je potreban na svim poljima.

Održali ste desetine koncerata za djecu, kako kažete već sada možete govoriti o cifri od 10. 000 najmlađih koji su imali svoje prvo simfonijsko iskustvo. Koliko je moguće u ovoj cjelokupnoj krizi razmišljati o širenju repertoara za najmlađe?

– E, to je ono polje iz prethodnog poglavlja. Sjeme je zasijano, a sada je važno odnjegovati ispravno i odbraniti ga od svih štetočina i plijesni, dok je još krhak i podložen oblikovanju vanjskim utjecajima. U proteklih par godina postavljena su četiri programa za djecu. Peća i vuk, Britnov vodič kroz orkestar za mlade, Simfonija igračaka, Mocartov efekat sa planom da se postavljaju novi projekti i krene sa programima za tinejdžere.

A što se tiče krize nadam se da će doći dan kada ćemo u ovoj zemlji prestati pričati o krizama, to je neki sindrom od kojeg pamtimo i bez kojeg se čini se nismo u stanju funkcionisati. Berlinska filharmonija je svoj prvi poratni koncert održala 26. maja 1945. godine, dokle dok su topovske cijevi još uvijek bile tople, a grad bio preoran tenkovskim gusjenicama. I znate li čime su počeli koncert? Uvertirom iz Mendelsenovog “Sna ljetne noći“. Očigledno su svi znali šta rade. Najveća kriza kroz koju danas prolazimo je kriza duha, a ona se prevazilazi samo potpunim angažmanom i predanošću.

Jednom prilikom ste izjavili kako su najvažnije stvari za budućnost ove zemlje harmonija, ekvilibrij i plemenitost. Te da svoju djelatnost gradite upravo na ovakvim vrijednostima. Koje su zapravo prepreke sa kojima se suočavate i kako ih prevazilazite?

– Prepreke postoje samo ako ih primjećujete, niti jedna nije toliko velika i duboka da se ne može obići i preskočiti. Mi nemamo orkestar onakav kakav bi trebao biti, on nije popunjen adekvatno, neophodna je generacijska smjena sa novim mentalitetom oslobođenim stega i svakog balasta. Potrebna nam je koncertna dvorana, ne samo zbog publike već i zbog toga što bi jedan glavni grad to trebao da ima.

Potrebno je više renesansnih ljudi koje postavljamo na mjesta i pozicije sa kojih administriraju naše živote. Harmonija i ravnoteža unutar svakog ponaosob kako bi izgradili grad, državu i svijet po mjeri, potrebno nam je više inspiracije lijepim sa manje ” praznog hoda“. Više muzike, više pozorišnih predstava, više institucionalne kulture, više obrazovnog i kulturnog programa na TV-u.

Danas nemate crtane filmove koji za muzičku ilustraciju imaju simfonijsku muziku, na TV morate čekati dan žalosti da pogledate neki koncert u razumnom terminu. Komično je da naše koncerte na TV obično daju u terminu koji je u neka normalna vremena bio rezervisan za sadržaje koje želite držati podalje od očiju djece. Svi bi mi trebali prestati tračiti vrijeme i energiju gradeći prepreke i početi graditi mostove. Niko od nas nije aboliran vlastite krivnje i odgovornosti.

Šta nam Sarajevska filharmonija još priprema za ovu godinu, možemo li očekivati nova iznenađenja?

– Svaki koncert Sarajevske filharmonije, njen svaki nastup sa operom, baletom je nešto što ćete čuti samo jednom i premijerno ma koliko se puta repriziralo. Filharmoničari će prirediti par koncerata i projekata i ove godine. Za nešto više od mjesec dana u okviru Sarajevskih večeri muzike imamo dva koncerta sa izuzetnim solistima, jedan od njih je i najbolji svjetski flautista Emmanuel Pahud, novu sezonu otvaramo sa Stefanom Milenkovićem… Svaki koncert je vrijedan dolaska i slušanja.