Safet Zec: Neće valjda Sarajevo samo ćevapčiće nuditi

Kroz njegova umjetnička djela, duboko je urezana emocija, ali i snažna poruka, otisnuta u vremenu, kao upozorenje, krik, divljenje ljepoti ljudske tjelesnosti i kreativnosti, prirode, djelića svakodnevnice. Uvažen na domaćoj i svjetskoj umjetničkoj i društvenoj sceni, akademski slikar i grafičar, Safet Zec, iza sebe je već ostavio nebrojene cikluse inspirisane temama koje ga posebno dotiču i čije su izvedbe uvijek budile pažnju najšire publike. U intervjuu za Radio Slobodna Evropa govori o izložbi u Mostaru, izbjeglicama, Počitelju…

RSE: Ovo je prva velika izložba u Mostaru?

Zec: Neće ona biti velika, ali je prva ozbiljna. Moja je obaveza, imam političku i društvenu obavezu da donesem svoja djela, da djela kažu koliki je besmisao podjela. Umjetnička djela, koja pripadaju mnogo širim prostorima, nastaju i razlog su jedne prelijepe planetarne ideje. Na toj liniji, duboko smatram da je grad jedan organizam, nedjeljiv. Dodirujem taj moment, u kojem želimo da kažemo, sa mojim prijateljima istomišljenicima, koliki je to besmisao, prvo rata koji se vodio za osvajanje, pa onda za podjelom. Danas živimo tu nesretnu nefunkcionalnost, jednog organizma, koji se zove grad.

Držim Andrića na stolu i sa njim ću početi izložbu u katalogu. To je Zapis o Mostaru, gdje on, na jedan veličanstven način, ne dira nikoga po nekoj etničkoj osnovi, nego govori da su to ljudi, govori o svjetlosti koja je podarila taj grad.

Pokazati ću, to je druga zanimljivost, materijal iz sarajevskog Egzodusa, jedna tema, jedna grupacija djela, koja, posvećujući je bosanskohercegovačkoj tragediji, tom nesretnom ratu, dodiruje, proširuje se danas. Posvećena je ljudima koji bježe ponovo. Taj besmisao rata prisiljava ljude da napuštaju te divne zemlje. Danas me to dira, taj pristanak svijeta da vodi ratove.

Naravno, dovoljno sam pametan da znam da su ratovi za nekoga veliki biznis. To su veliki internacionalni svjetski računi koji se vode ratove. Vjerovao sam, školujući se kao mlad, da smo poslije onog rata, velikog svjetskog rata, završili sa takvim nesrećama, da čovjek civilizacije ide naprijed, da bi me eto, tih devedesetih godina, sve to demantovalo.

RSE: Ovih dana, hiljade izbjeglica nalazi se ovdje, u BiH. Činjenica je da su Bosanci i Hercegovci prije četvrt vijeka bili u istom tom statusu. Jesmo li išta naučili iz prošlosti, sudeći po našem odnosu prema tim ljudima?

Zec: Naučili nisu nikada. Oni su jedna konstanta, neka ljudska borba. Naučiti će sigurno jedan dio svijeta. Sa užasom će se sjećati, sa užasom će promišljati šta smo mi doživjeli onda, potpuno besmisleno. Besmisleno utoliko što mala manjina to pretvori u nekakvu dobit, a to je idiotska dobit, materijalna, u smislu da se neko obogati, neko nakrade, u tim prevratima, u dolasku drugih koji vladaju.

Vladati znači biti na resursima novca, materijalnih dobara. To je vražja profesija, vladati i biti nad. Ali to je kratko, za jedan život, šta zaradi? Svi drugi, devedeset posto ljudi, mora da prođe taj životni put pošteno. Mora da radi, nešto da privređuje svakodnevno. Odmah se suočavate i sudarate sa svim problemima, uslovima koji su vam potrebni, da bi vaša radnjica radila, morate da pravite robu, da dolaze ljudi da kupuju. Ljudi će kupovati, ako imaju plate, ako njihova firma dobro radi i tako dalje.

Jugoslavenska zajednica, koju volim, je sve to na neki način obezbijedila, velike firme, posao velikoj masi radnika. Stasala je u jednu funkcionalnu državu, sa dobrim zdravstvom, školstvom, univerzitetima, kulturom, dakle sa svim onim o čemu mi sada sanjamo. Ali ne, mi smo morali to sve srušiti, da imamo nešto, što nismo imali.

Sada sebe prizivamo. Prizivam svoju krivicu ili opterećujem deset generacija prije mene i poslije mene, da smo tako lako dozvolili da se to sve sruši, da to prodamo.

RSE: Mislite li da je nekolicina ljudi mogla spriječiti zlo?

Zec: Nije nekolicina, ali ta ogromna masa koja je bila. Zbog toga sebe krivim jer smo bili relativno inertni, relativno ne vjerujući. Granate su već počele padati, a mi smo govorili da neće, to će kratko trajati. Živjeli smo u jednoj zemlji, u okruženjima sa svojim prijateljima, školskim drugovima, sa svim ambijentom. Kako će mene komšija da ubija? Nismo ni sanjali da to može da se dogodi.

Sve firme i preduzeća, sve je ostavljeno, nisu nastavili da rade. Htjeli su da potpuno devastiraju, da bi prodali. U Počitelju, sve je to držao HEPOK, jedna organizacija koja je to restaurirala. Postojao je i Vodovod i kanalizacije. Ljudi su radili, zajednica. Sada to više nije ničije. Ne znam šta sada da radimo, Počitelj je zapušten, stoji zatvoreno, država nešto popravi, zaključa. Uopšte ne znate sada na koji način da mi to živimo, da ljudi vide haira dole, da se zaposle, da to radi.

RSE: Nedavno ste pisali pismo vezano za Počitelj. Prva rečenica je – Stidim se. Pozvali ste političare da zastanu u Počitelju i posjete Počitelj, da zaustave njegovo daljnje propadanje. Otkud tolika ljubav prema Počitelju? Šta Vas tjera da se toliko angažujete?

Zec: Odabrao sam ga davne 1975. godine. U Počitelj sam zaljubljen. Volim ga kao istorijski, kulturni i arhitektonski spomenik. Počeo sam se smatrati Hercegovcem. Otkrio sam, da pored ove moje šumovite Bosne, postoji nešto što također ima svoju ljepotu, svoje sunce. Počitelj se voli, pogotovo ga vole umjetnici. Čitava ta borba da to pretvorite, restaurirate, vas veže duge godine za jedno područje, za jednu klimu. Sa druge strane, kao umjetnik, volite te ostatke, volite da osjetite u tim kućama, u tim zidinama, taj dah istorije. Nije teško voljeti Počitelj.

Ali onda, nakon svega toga, nakon devastacije i rata, koji je i tuda prošao, počinjete se pitati. Došao je moment kada mi vrlo rado pravimo neke ružne džamije, skoro svuda. U nekom selu pored Fojnice, dvije munare, sa tri šerefe, džamije, a nema ni sto ljudi. Džamije su svuda okolo. Jedan potpuno degeneriran, primitivan odnos.

Otiđite da vidite medresu, jednu od najljepših, prvo što je iz XVII vijeka, drugo to je bio jedan najkomercijalniji objekt. U srcu je bio hamam. Han je isto zatvoren. Može pet-šest ljudi tu da zaposlite, familiju, ljudi da rade. Počitelj je tu, gore je Međugorje, Čitluk, gore je to sve kao La Vegas. Od deset putnika, osam bi ostalo u Počitelju da spava, pa da ode gore da vidi Gospu jer je Počitelj ambijentalan, jedna mala ljepota. Počitelj ima objekte, ima strukturu, ali on nije ničiji.

Čapljina, sa svojom hrvatskom ili katoličkom strukturom, nije im interes. Gore svjetla u Šuškovom selu, Bobanovom, ta sela su naselili ljudi. Neka gori, fino je to. Počitelj neće da spoje. Ti idiotluci bole.

Na mostarsku islamsku zajednicu sam strašno ljut. Oni gledaju tu medresu, ona je prljava i sva zarasla. Revoltiran sam, ne samo kao stanovnik, nego i kao prolaznik.

RSE: Zanimljivo je, kada su njihovi, mislim na političare, interesi u pitanju, automatski se svi slažu. Na primjeru Tašli hana, svi se slažu da treba izdati dozvolu za gradnju. Tu nije ništa sporno.

Zec: Tu je iskalkulisan novac, tu je objekt od stotinu soba. Sve se zna tačno, sve se izračuna. Kažu – dvije milijarde godišnje mi imamo. A spomenik kulture? Ma koga to zanima.

RSE: Povodom obilježavanja godišnjice grada Sarajeva 2018. godine, priredili ste bijenale grafike. Otkud ideja i ljubav prema grafici? Koliko je ta umjetnička grafika zapuštena?

Zec: Ovo Sarajevo ulazi u jedan ružan, komercijalni trend. Bilo je tako i prije ovog rata. Sada je to vrlo intenzivno. Zapravo, ulazimo u jedno uništavanje.

Imali smo grafičko bijenale u Splitu, u Zagrebu, u Skopju, a Sarajevo ga nema. Zanatsku, vjekovnu tradiciju, sve zanate u bakru, srebru, zlatu, u drvetu, sa drvetom, na drvetu, u tkanju, koji su baština, sve smo to prodali, uništili i prodali. Neće valjda ovo Sarajevo samo ćevapčiće nuditi? To je potpuna devastacija zanata, zanatskih ulica, radnji, a to i te kako možemo prodati, odnosno taj brend.

Insistiram na tome, pokušati ćemo i nastaviti ćemo da taj jedan predivan, grafički zanat, skrene pažnju na sve druge zanate, da gradu da još jednu kulturnu manifestaciju, da sačuva njegovu urbanost. Nama dolaze ljudi, tu se održavaju simpoziji ginekologa i inženjera, svjetskih naučnika. Ne dolaze na samo Arapi da jedu. Sarajevo jeste i bit će veliki grad. Ljude zanimaju muzeji, umjetničke galerije, zanima ih baština, duhovnost tog naroda i sve drugo, biblioteke.

SE: Protekli period: izložba, izlaganje, skidanje Isusa sa križa u crkvi. Papa Franjo je to lično uradio, povodom 200 godine obilježavanja Isusovačkog reda. Kako ste se osjećali u tom momentu?

Zec: To je jedna radna pobjeda. Jedan zadatak je obavljen, ispunjen. To pripada nečemu čemu čovjek zaista može da kaže hvala, i tijelu i zdravlju, da je došao, da je to doživio, da te na konkursu izaberu da to realiziraš, da sve to pretvoriš u jednu svečanost.

Poslije, kada to gledaš sam, kada dođeš u tu crkvu, gledaš to, pitaš se – jesam li to ja? Zaista je divno. To su mramorni okviri, kapela je napravljena u XV vijeku. Tu je bila ta slika, ali je završila negdje u Njujorku. Nešto ljepše slikar ne može da doživi u životu. Šta može biti ljepše od toga da doživiš da ti i drugi odaju priznanje?! Možeš biti zadovoljan. To zaista u životu treba doživjeti.