Riječ o pjesniku čija poezija spašava čovjeka od njega samog

Tribina „Glas iz tmine – Preživjelo pjesništvo Ive Totića“ održana je uokviru trećeg dana „Lašvanskog knjižarija – festivala riječi“.

Ova večer bila je posvećena nedavno preminulom viteškom pjesniku i profesoru Ivi Totiću, a o njegovim stihovima govorili su Željko Grahovac, Enver Kazaz i Đurđica Čilić Škeljo.

Ivo Totić objavio je tri zbirke poezije „Crna fizika“,“Kad mjesec potone“ i „Sin tišine“. Kako se moglo čuti na ovoj tribini Totić je preživio najveće užase od ratnih pa do ličnih tragedija. I ostao Čovjek s velikim “Č”.

Đurđica Čilič Škeljo je istakla je da je Totić bio samozatajan, tih i skroman pjesnik. I da njegove tri zbirke poezije jesu možda skomne formatom ali su značajne. Čilić Škeljo kazala je da je Totićevo djelo produhovljeno ali pisano običnim kolokvijalnim jezikom te da je on autor koji njeguje respekt prema jeziku

Grahovac je ovom prilikom naveo da Totić svojom poezijom „ne pripada“ savremenom pjesništvu već ako bi se govorilo o sličnosti s nekom od pisaca iz bh.baštine bilo slično Totićevom u smislu reflektiranja to bi smatra Grahovac bio Nikola Šop.

Enver Kazaz je, između ostalog, rekao da Totić iz pozicije malog čovjeka i ličnog iskustva svjedoči najstrašniji mogući užas.

Govoreći o senzibilitetu Ive Totića on je rekao da se zasniva na tome da sena velikim humanističkim osnovama zageda u lice velike tragedije i pronađe minimum ljudske suspstance koja može da nas spasi kao ljude.

– Tu poeziju nazivam spašavanjem ili pokušajem da se spasi čovjek od njega samog. To je ratna poezija Ive Totića i ona je fascinatna. Fascinatna zato što je maksimalno jezički reducirana i što u toj redukciji svaka riječ postaje neka vrsta egzistencijalne metafore –rekao je Kazaz. Totićevo djelo, kako je naveo Kazaz, jeste malo ali je vanserisko.

Ivo Totić rođen je u Zenici 1967., godine a preminuo je u Vitezu 9. maja 2017. godine.