Rakočević: Autori i autorice su izgradili mostove tamo đe su ih političari porušili

Crnogorska književnica Tijana Rakočević u septembru je boravila u Sarajevu, u okviru TRADUKI spisateljske rezidencije. Ova mlada crnogorska književnica, koja talentom i angažmanom predstavlja ponajbolje od Crne Gore, u razgovoru za Fenu je govorila o značaju književnih rezidencija, crnogorskom jeziku, književnosti regiona, te koliko je za pisca bitna promjena sredine.

Ona navodi da je pandemija koronavirusa nametnula veoma specifičan životni tempo, te da u razgovoru sa prijateljima nerijetko ističe kako je kauzalna veza između “gubljenja čula ukusa i čula mirisa“ (kao simptoma bolesti) i kvaliteta naših života nakon iscrpljujućeg perioda izolacije, sve samo ne slučajna.

– Imam utisak da se u svakodnevici, intenzivnim senzacijama uprkos, ne može uživati kao ranije i uvijek je, ma koliko stimulusi bili snažni – posve paradoksalno – dominantna jeziva ravnodušnost, ono što je Emily Dickinson svojevremeno okarakterisala kao ‘formal feeling’: bolno, traumatično iskustvo koje nas je učinilo hladnim i mehaničnim. Ipak, Sarajevo me je dirnulo svojom toplinom i neposrednošću. Hodajući Maršalovom, nosila bih na ramenu kožnu torbicu na preklop, pri čemu bih, od dvije magnetne kopče, pričvrstila samo jednu. Prolaznici bi mi, kad god bih zastala, dobacivali: ‘Otvorena Vam je torba!’ Možda je to beznačajan, refleksan gest, ali još uvijek dokaz da samosvrhovite, nepretenciozne dobrote i dalje ima. Za mene kao umjetnicu to je veoma važno otkriće ‒ kazala je Rakočević.

Govoreći o crnogorskoj književnost, smatra da se ona na momente oslobađa grube energije, i to ponajviše zahvaljujući generaciji autorica koje će po prvi put postati dio kanona.

‒ Nakon jednog intervjua dobila sam nekoliko ‘dobronamjernih’ komentara apropo mog ‘isforsiranog, samodopadnog, nepotkupljivog“ feminizma koji je, zanemarivši red veličine, u prvi plan stavio, grijeha li, žene, ali i nekoliko primjedaba da se, muških autora nauštrb, nastupa klanski’. Zaista? Ako je to klub obespravljenih, ja sam ponosna što mu pripadam: niko ne iznosi primjedbe kad se ulančavaju privilegovani. Jedan književni aparatčik je, prije koju godinu, mlade pjesnike/kinje obuhvaćene izborom nazvao ‘potočićima iz kojih bi mogao isplivati određeni kvalitet’. Nažalost, i to je crnogorska književnost – podvukla je Rakočević.

Kada je riječ o povezanosti unutar regije, sličnosti, razlikama, međusobnom prepoznavanju, navodi da je i sama sklona romantizaciji zajedničke prošlosti, ali da ju je, nažalost, krvavi kraj te bajke naveo da se zapita da li smo se ikad suštinski prihvatili u svojim različitostima.

‒ To što razumijemo jezik kojim neko govori ne garantuje da ćemo razumjeti i ono što njime saopštava, zar ne? Ipak, moram priznati da sam fascinirana interferencijama između pojedinačnih književnosti do kojih dolazi samo zbog toga što neko, uglavnom ljevičar, nije pristao da živi u nacionalnom toru. Autori i autorice su izgradili mostove tamo đe su ih političari porušili – oni, štaviše, nikad nijesu ni bili u ratu. Zato ništa drugo nije važno ‒ podvukla je ova crnogorska književnica.

Za Rakočević je izuzetno važno pitanje crnogorskog jezika, njegove prepoznatljivosti i upotrebe.

‒ Kao što je teško osvijestiti status žrtve, tako je teško, nakon cijelog eona obilježenog negacijom, progovoriti onim jezikom za koji se, u toku te besramne, surove kampanje, tvrdilo da može biti babin, ali ne i tvoj. Između mene i babe je, dakle, stajao čvrsti, nepropusni zid, nekakvo podmuklo kastinstvo, aparthejd na balkanski način, i niko, pa ni baba sama, nije umio da mi objasni zbog čega u školi ne smijem da razgovaram sa drugima na isti način kao sa njom. Baba je nepismena, baba je siromašna. Jeste li nekad viđeli kako izgledaju stopala meiko gejše izvan tvrdih okobo sandala? Proguglajte. To je moje biće, moj identitet nakon dozvole da svoj jezik nazovem crnogorskim i da se, štaviše, služim svim njegovim specifikumima. Sva ta zatvorena vrata zbog mog životnog i književnog izbora ‒ kako u Srbiji, tako i u Crnoj Gori ‒ nijesu ni izbliza dovoljan razlog da se naknadno načini neki drugi. Mislim da je, samim tim, i pozicija našeg jezika jasnija ‒ podvukla je u razgovoru za Fenu Tijana Rakočević.

Tijana Rakočević je rođena 1994. godine u Podgorici. Doktorantkinja je na Filološkom fakultetu u Nikšiću (Odsjek za crnogorski jezik i južnoslovenske književnosti). Stipendistkinja je Crnogorske akademije nauka i umjetnosti za 2016/17. godinu i bavi se naučnim radom. Objavila je jednu knjigu poezije („Sve blistavi kvanti“), a njeni radovi – eseji, prikazi, pjesme i priče, prevedene na nekoliko svjetskih jezika ili u originalu – mogu se naći u regionalnoj književnoj periodici.

Zamjenica je glavnog urednika u izdavačkoj kući “Fokalizator“. Bila je saradnica Crnogorske akademije nauka i umjetnosti, Centra savremene umjetnosti Crne Gore, Muzeja i galerija Podgorice i Zavoda za udžbenike i nastavna sredstva Podgorica, a trenutno je zaposlena u Vladi Crne Gore.

Dobitnica je prve nagrade na konkursu za najbolju kratku priču u Crnoj Gori za 2019. godinu, u organizaciji Podgorica art festivala, a autorka je najbolje bihorske priče (2020) i najbolje queer priče regiona (2021). Takođe, dobitnica je Nagrade Ministarstva kulture za najbolju kratku priču prijavljenu za IPA projekat HAMLET (Interreg IPA prekogranični program saradnje Italija ‒ Albanija ‒ Crna Gora), prve nagrade na konkursu Instituta “Goethe“ iz Zagreba za najbolju pjesmu na temu pitke vode (2021) i treće nagrade na konkursu Američkog ugla za najbolju priču inspirisanu životom i radom američkih književnica (“Granica“, 2021). Članica je Crnogorskog PEN centra.