Na književnoj srijedi o Tokićevom stavaralaštvu, Matošu i Deklaraciji
U sklopu Književne srijede, u otvorenoj čitaonici Društva hrvatskih književnika (DHK) HB u Mostaru u srijedu je predstavljeno književno stvaralaštvo Mije Tokića.
Mijo Tokić je hrvatski i bosanskohercegovački pjesnik, rođen u Kongori, općina Tomislavgrad, 1951. godine. Dosada je objavio šest zbirki pjesama: Knjiga nemira, Drago kamenje, Sjaju li zvijezde, Uspinjanja, Oteto sunce i Moj kam.
Za poeziju je nagrađivan na “Duvanjskim danima kulture” (dva puta) i nagradom Hrvatskog slova i Hrvatske kulturne zaklade “Dubravko Horvatić” (treća nagrada).
Tokić je kazao kako mu je lirski izraz najbliži te da su tematski to egzistencijalističke pjesme o općeljudskim sudbinama, s motivima vlastitoga i nacionalnog identiteta.
Po njegovim riječima, trenutno radi na novoj zbirci pjesama.
Na današnjoj Književnoj sredi predsjednik Društva hrvatskih književnika (DHK) HB Ivan Sivrić osvrnuo se i na obljetnicu smrti Antuna Gustava Matoša (Tovarnik, 13. juna 1873. – Zagreb, 17. marta 1914.), hrvatskoga pjesnika, noveliste, feljtoniste, esejiste, putopisaca.
– Matoševo djelo prijelomno je u povijesti hrvatske književnosti. Slobodno se može reći da bez njegova zaokreta i ostvaraja, poglavito na polju kritike, eseja i poezije, ne bi bilo hrvatske književnosti kakvu ju poznajemo – kazao je Sivrić.
Književnici su posvetili pozornost i 50. godišnjice Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnoga jezika, koja je objavljena 17. marta 1967. godine.
U Deklaraciji, koju je potpisalo 18 hrvatskih kulturnih i znanstvenih ustanova, istaknuto je kako se hrvatski književni jezik istiskiva i stavljao u neravnopravan položaj “lokalnoga narječja”, tj. u položaj područnoga dijalekta srpskoga književnoga jezika.
Hrvatska jezična zajednica tražila je jasniju formulaciju etnolingvonima u članku Ustava (SFRJ), kao i davanje pravnih jamstava za očuvanje ravnopravnoga razvitka etnolingvokulturne raznolikosti jugoslavenskih naroda i narodnih manjina.
Deklaracija je postala svojevrsna borba dijela hrvatske jezične zajednice za etnolingvokulturni opstanak, pravo na osebujan i samostalan razvitak hrvatskoga jezika i njegove bogate kulturne baštine.
Od 22. decembra 1990. godine hrvatski jezik predstavlja ustavom zaštićenu vrijednost kao jednu od bitnih sastavnica hrvatskoga identiteta, istaknuo je na Književnoj srijedi.