Muzej ratnog djetinjstva od sjećanja tka priče o odrastanju u ratu

Predmet za predmetom reda se pod muzejskim osvjetljenjem. Svaki od njih jedna je priča, jedan život ili tek samo trag cijele jedne porodice čiji je život iz korijena izmijenjen ratnim vihorom. Netom otvoreni Muzej ratnog djetinjstva u Sarajevu upravo je to – sklonište za čitavo klupko sjećanja na djetinjstvo oskrnavljeno mačem rata.

Muzej smješten u Logavinoj ulici otvoren je krajem januara ove godine, s trenutno 50 eksponata u stalnoj postavci. No u njegovom je posjedu već više od njih 3.000, a zamisao je svaka tri mjeseca rotirati cijelu postavku i novim predmetima otkriti neke druge priče, tužne i radosne, tragične i herojske.

Na tome je temeljena i cijela ideja Muzeja, kako navodi to u razgovoru za Fenu njegov idejni osnivač i direktor Jasminko Halilović. Fokus nije usmjeren na same eksponate kao u klasičnim muzejskim institucijama, već kroz njih odaslati u svijet poruku o cijelim životima dječijim na koje je vječno stavljen biljeg posljedica ratnih godina.

Različiti su to predmeti čija vrijednost nije temeljena u materijalnom ili senzacionalnom segmentu, već upečatljivoj težini ljudskosti – plišani medo, ratni dnevnik, igračke pravljene u nekom od podruma, barbika ili haljinica stigle u nekom od paketa, gitara, salvete, vokmen, baletanke ili kolekcija humanitarne pomoći koja je ušla u Ginisovu knjigu rekorda. Dio nečijih snova, neke dječije igre, kreativnosti ljudske kao posljednjeg bedema odbrane od svog zla koje dječiji um u potpunosti i ne može pojmiti.

Jasminko Halilović naglašava da je do ideje za osnivanje muzeja došlo na osnovu njegove knjige “Djetinjstvo u ratu”, na kojoj je rad započeo još prije sedam godina. Tada je zapazio da ljudi čuvaju veliki broj uspomena, predmeta i različitih eksponata za koje vezuju svoja sjećanja. Tako je formirao tim, kreirana je metodologija rada te se započelo s prikupljanjem muzejske kolekcije početkom 2015. godine.

Knjiga je, ističe, u najvećoj mjeri bila fokusirana na Sarajevo, što je jedna od glavnih razlika knjige i muzeja. Kolekcija Muzeja za sada jeste isključivo bosanskohercegovačka, ali u budućnosti se planira proširiti aktivnosti i na druge konfliktne i postkonfliktne zone u svijetu. U procesu prikupljanja predmeta ljudi su se javljali sami, a otprije pola godine Muzej ima i svoje istraživačke ćelije u Lukavcu, Mostaru, Cazinu i Banjoj Luci, gdje se također svakodnevno prikupljaju novi eksponati za kolekciju.

– Muzej ratnog djetinjstva nije muzej eksponata, već muzej priča. Eksponati su tek u službi ilustracije priče njihovog vlasnika ili vlasnice. Te priče otkrivaju i daju nam uvid u živote tih ljudi i njihova iskustva, a opet baš kao što su priče oživjele eksponate tako na neki način i Muzej dodatno oživljava te priče i daje im dodatnu težinu i u njihovoj sveukupnosti dajući im mogućnost da nemaju značaja samo za onoga ko ih je ispričao, već da imaju širi društveni i univerzalni značaj – ističe Halilović.

Gotovo je nemoguće spriječiti nadiranje emocija pregledanjem eksponata, čitajući u tišini muzejskih zidova uz svaki od njih kratki opis njegova vlasnika. Ponegdje je to tek rečenica ili dvije, dovoljne da se u njih sažme sva tuga ili radost, a ponegdje i duži tekst kao isječak jednog vremena i jednog ljudskog života.

Za direktora Muzeja najvažnije je bilo da eksponati iz mnogo različitih uglova pokazuju iskustvo odrastanja u ratu u tako teškim okolnostima.

– Mnoge od ovih priča su pune nade i života, te slave dječiju kreativnost, upornost i to je nešto što nam je jako važno. U tom smislu mnogi od ovih eksponata su jako dragi. Od početka smo naglašavali da u Muzeju nismo lovci na senzacije, nama je zanimljiva svaka priča svakog djeteta koje je provelo barem minut u bilo kojem ratu u svijetu – naglasio je.

Muzej ratnog djetinjstva također nudi i multimedijalni dio s videosvjedočenjima, koji obuhvata više od sto sati do sada snimljenog materijala. Ova svjedočenja su specifičan dio kolekcije, smatra Halilović, jer tu posjetilac može vidjeti ljude koji govore o svom sjećanju, u čemu i jeste važnost oralne historije.

Govoreći o dosadašnjim posjetama Muzeju, ustvrdio je da je u ovom trenutku više domaćih posjetilaca te da su njihovim brojem zadovoljni, s obzirom na to da je ova institucija tek počela s radom. No, naglašava da im kvantitet posjeta u ovom trenutku nije odlučujući, već kvalitet.

– Sretni smo i ponosni da posjetioci Muzeja na pravi način doživljavaju ono što smo željeli prezentirati, ovdje se dugo zadržavaju. Povratne informacije koje dobijamo od posjetilaca su odlične, bez izuzetka. Posebno mi je važno da su učesnici koji su donirali svoje predmete zadovoljni načinom na koji smo sve uradili. To nam puno znači – zaključio je Jasminko Halilović.

Najavljuje da su planovi Muzeja obimni te da, osim gostujućih izložbi u bh. gradovima i u svijetu, imaju želju postaviti i eksponate koji progovaraju o odrastanju u ratu djece u bilo kojoj zaraćenoj zemlji u svijetu, naglašavajući da je to iskustvo u takvim okolnostima potpuno isto. Također, već u narednom mjesecu Muzej će nastaviti s realizacijom radionica u školama u okviru edukativnih aktivnosti.

Muzej pokušava biti samoodrživ i finansirati se od prodatih ulaznica. Njegove aktivnosti pomažu međunarodni donatori, ali ga ne finansira nijedan nivo vlasti u BiH.