Mustajbegović: Svaki autor ili čak preciznije knjiga ima vlastiti DNK

 Književnik Darko Cvijetić o zbirci poezije “Nenošeni snovi” Saide Mustajbegović zapisao je između ostalog da je autorica ispisala zbirku o gubljenju tla pod nogama, uznemirenu zbirku o svim našim lutanjima. To je poezija, kako ocjenjuje Cvijetić, i intimistička i lirska, poezija koja otkriva svoju intimnu geografiju, geografiju malih ulica, kućnog praga, prozora, komšiluka i sjete, sjećanja i čekanja.

Saida Mustajbegović govoreći o svojoj prvoj zbirci poezije “Nenošeni snovi” u razgovoru za Fenu kaže da je za nju poezija povratak sebi.

– Obučemo ili nam obuku šinjele i odijela. Čak ih i ne prekrajamo i u njima se pogubimo. To je ljepota i tegoba života ta odijela ili nošnje koje nam pristaju ili ne pristaju ali nas oblikuju. Tako sam negdje izgubila poeziju koju sam počela pisati u prvim razredima škole. Tada je to bila igra riječima i ponešto od toga sačuvano je u dnevnicima i u tragovima se nalazi u knjizi “Nenošeni snovi” – istakla je.

“Nenošeni snovi” zbirka su poezije koja je jezički kompaktna, lirski posložena i puna emocija. Mustajbegović kaže da je u jednom periodu radeći kao novinarka i sociologinja, suočena s faktima izgurala emociju iz vlastitog teksta u javnom prostoru.

– Toliko sam potisnula emocije – jer sam mislila da tako treba, da u jednom trenutku nisam mogla nastaviti dok nisam ispisala poeziju. Konkretno, zadnjih šest godina radila sam na dva velika istraživanja –  avangardnu grupu Collegium Artisticum 1939-1941 i skupljala narative žena Bošnjakinja muslimanski rođenih između dva svjetska rata na Balkanu. U jednom trenutku zaustavila sam se u tišini jedne švicarske književne rezidencije. Svaki čovjek je svjesniji sebe i svog u kulturi koja nije njegova. Tada sam ostavila po strani prozni tekst na kojem radim i počela pisati nove, ali i vraćati se istovremeno dnevnicima i bilježnicama. Riječ je o spoznajnoj poeziji – kazala je Saida Mustajbegović.

Ona se prisjeća da je prve pjesme čitala Tvrtku Kulenoviću koji je bio recenzent njene prve knjige proze.

– Poeziji se posebno obradovao. Govorio je: “Natjerao sam Mustafu Zvizdića da napiše prvu knjigu natjerat ću i tebe”. Do sada to nisam rekla, ali na tom putu važnu ulogu imao je i Semezdin Mehmedinović. Pitala sam ga i prihvatio je da pročita moj rukopis. Pri prvom čitanju rekao je: “Ovo je dobro. Što je jasno u glavi, jasno je i na papiru”. Kazao je da nisam još sve rekla. Onda bih ko po komandi ispisala još jedan ciklus. Pa još jedan na isti komentar. Zašto ovo spominjem – važna je iskrenost naših prvih čitatelja i naša spremnost da je čujemo – podvukla je u razgovoru za Fenu Saida Mustajbegović.

Govoreći o poeziji kao umijeću svedenih riječi, majstorstvu rečenog bez viška, Mustajbegović navodi da je odavno krenula njena potraga za ekonomijom riječi.

– Sve što pišem, a pišem u različitim formama, pišem po tom principu tražeći način da kažem sa malo riječi. Čak i kad pišem prozu ili naučne eseje. Nema tu recepta zato i imamo biblioteke. Svaki autor ili čak preciznije knjiga ima vlastiti DNK. Sve teorije izvedene su iz iskustvenog tako je i sa književnošću. S tim da smo s poezijom uvijek na ledu jer ona je kao i slikarstvo ono uzvišeno u umjetnosti. Težimo mu ali… – mišljenja je ona.  

Poezija Saide Mustajbegović progovara koliko o zlu, toliko  i o nježnosti, dobroti, djetinjstvu.. Posebno mjesto u njenoj poeziji zauzimaju oni koji su joj najbliži. Oni zbog kojih se kuća naziva domom.

Govoreći o nakupljenim emocijama kojima obiluje njena knjiga Saida Mustajbegović  između ostalog kaže da se  s potisnutim emocijama  nikada ne zna kada će ih kao gejzir izbaciti na površinu.

– Uvijek prvo čujemo ono što nije tako duboko potisnuto a onda ako tragamo, nađemo tamo i dom i djetinjstvo. Nađemo sve ono što smo izgubili, što je srušeno, što nas je odredilo. Nađemo ideologije, bajke, pročitane knjige. Nađemo dosta dijelova života. Oni poput mene kojima je dom srušen (ne doslovno zgrada), počnu se baviti arheologijom vlastitog života i matricama na kojima je rastao. Kada ogolimo život i skinemo mu šinjele i odjela ostane ono što svakog čovjeka pojedinačno pokreće. Sve u nama počiva na tom temelju djetinjstva i godina koje nas oblikuju kao ličnosti. Naslijedimo traume od ko zna koga u našim genima a zaradimo i vlastite. Učimo zakletve, himne, historije a jedina istina su šifrovane emocije u domu makar ga još imali samo u sjećanju. Dom je sinonim sigurnosti. U najgoroj noćnoj mori – u snu, vratimo mu se jer smo učeni da su tamo bedemi najdeblji – smatra Mustajbegović.

Ona ističe da su naši životi satkani od ljudi.

– Moje djetinjstvo je gnijezdo puno ljubavi i poštovanja u okviru familije. Sada kada je riječ poštovanje skoro izbrisana iz naših života, lijepo je barem sjećanjem biti u takvom okruženju – kazala je.  

O knjizi “Nenošeni snovi” Mustajbegović navodi da su i objavljene pjesme fuzija iskustvenog, naučenog i naslijeđenog, svega onoga što zove mojim i našim.

– Pjevaju nam uspavanke, pričaju nam bajke, šale se s nama. Muziku dešifrujemo riječima. Isto činimo i sa slikama. Kad ne pjevamo ili ne govorimo poeziju, pričamo priče. Činimo to čak i kada igramo igrice. Mogla bih još dugo nabrajati jer se sebe ne mogu sjetiti prije nego sam književnost spoznala.  Naši prvi učitelji su znani ili neznani pjesnici ili pričači priča. Svi oni su se utkali u moju poeziju. Tako kada neko nekoga prepozna, ne niječem a ne proturječim ni drugima koji u istoj pjesmi prepoznaju nekog drugog. Pokreće me život i umjetnost. Pjesmu “Uhvaćeni” potakao je primjerice istoimeni rad Šejle Kamerić. Volim Kleeov rad, zanimljiv mi je Picasso, njegova strast, a “iščitavam” i  Mujezinovića, Dimitrijevića, Ozmu ali i naše ćilime na čijim smo mustrama rasli – podvukla je u razgovoru za Fenu Saida Mustajbegović.

Saida MUstajbegović  je pjesnikinja, pripovjedačica i istraživačica. Studirala je sociologiju, novinarstvo i književnost u Sarajevu. Bila je novinarka, urednica i kolumnistkinja u domaćim i regionalnim medijima, a danas je fokusirana na društvena i humanistička istraživanja, transgeneracijske traume i kulturne utjecaje koji se reflektuju u balkanskim narativima i identitetima. Autorica je dokumentarnog filma Boje i ritmovi nemira Collegium artisticum 1939-1941. Književnoj javnosti predstavila se proznim prvijencem Kuća bez krova, a njene priče i pjesme u njemačkom prijevodu našle su se u nekoliko književnih antologija. “Nenošeni snovi” njena je prva knjiga poezije.