Muftarević: Epidemije su u prošlosti više puta pogađale naše krajeve

Nisu jednom epidemije pogađale svijet, pa samim tim i našu zemlju i naše krajeve. Ne računajući veliki kašalj, ospice, krzamak i slično, najstrašnije su bile epidemije kuge i kolere, priča u razgovoru za Fenu arheolog i v.d. direktora Muzeja Sarajeva Adnan Muftarević.

On navodi, na primjer, kako je 1762/1763. godine umrlo 15.000 Sarajlija od kuge. A 1781. još 8.000 ljudi. Ovo je precizno opisao Mula Mustafa Bašeskija.

Kuga je nastavila harati i 1783. godine, pa franjevački ljetopisci fra Bono Benić i fra Jako Baltić kažu da se kuga proširila i na Visoko, Fojnicu, Travnik, Kreševo i dalje. Zabilježili su i da je na cijelom bosanskom teritoriju te godine umrlo čak 120.000 stanovnika.

Muftarević dalje navodi kako da je iste godine puno stradala i Dalmacija, osobito Split.

Zabilježene su i epidemije kuge i ranije i to od 1729. pa sve do 1739. godine, a 1731/32. godine u Banjoj Luci je umrlo nekoliko hiljada ljudi. Brojne žrtve su u Pljevljima, Novom Pazaru i Čajniču. U Mostaru je preminulo 1.000 ljudi, a u Stocu 300.

I još ranije, 1690. godine je zabilježena strašna kuga.

– Puno je ljudi umrlo, čak se i spominje da nema ko da ih sahranjuje. I konačno, najstrašnija ikad kuga je iz 1814. godine. Postoji podatak da je u Mostaru, u samo tri dana, umrlo 3.000 osoba. Ovu kugu je pratila još jedna pošast – glad. Naime, stanovništvo je u strahu i panici bježalo na planine i u šumu. Zbog toga je ostalo puno neobrađenog zemljišta. Onda bi se ti isti vraćali u gradove zbog gladi gdje bi ih dočekala kuga – kazao je Muftarević.

Dalje navodi kako su osmanske vlasti preduzimale razne mjere prilikom tih epidemija.

– Nekada bi bili više, a nekada manje uspješni. Otvarali su se karantini za putnike i zatvarala su se naselja. Janjičari bi sjedili na ulazu u grad i sprječavali bilo kakve ulaske i izlaske iz njega. Tako je bilo i sa Sarajevom. Ako bi glasnik donio kakav ferman, dopis ili slično, oni bi ga preuzeli dugim mašicama i dobro bi ga nakadili na dimu prije nego bi ga proslijedili dalje. Bijeli luk se koristio nemilice. Kazne su bile drakonske za one koji bi se htjeli okoristiti krizom. Pogotovo za one koji bi dizali cijene hrane, sapuna i opreme za preminule (ćefini, tabuti i slično). Puno je ljudi umiralo, pa su se u pojedinim mjestima i mahalama, čak i mali vrtovi, pretvarali u mezarja i groblja – rekao je Muftarević.

Na kraju je naveo zanimljiv primjer da je još 1465. godine Sabundžuoglu Šerefeddin, učenjak iz grada Amasye dao uputstvo kako se zaštitititi od zaraznih bolesti: “Ruke dobro operi, među svijet ne idi, iz daleka selami. Dobro jedi, dobro pij, ako si hasta lezi, napolje ne izlazi. Trebaš lice prekriti pa uz Allaha ti ovo nesne ništa neće moći“. Riječ „nesne“ na turskom znači objekat, mala stvar, u ovom slučaju malo biće koje prenosi bolest.