Mirsad Herović: Snove sam ispunio u Turskoj, ne treba mi Hollywood

Bio je dječak kada se prvi put pojavio na filmskom setu. Krajem 1970-ih, kao 18-godišnjak postaje profesionalac, a zatim i član Udruženja filmskih radnika Bosne i Hercegovine. Radi kao asistent te ubrzo postaje kamera operator čuvenom slovenačkom direktoru fotografije Vilku Filaču u filmovima “Dom za vješanje” i “Otac na službenom putu” reditelja Emira Kusturice, te “Forgotten” američkog autora Jamesa Keacha. No, to je samo dio uspješne i bogate karijere bosanskohercegovačkog direktora fotografije Mirsada Herovića, piše Anadolu Agency (AA).

Bh. publici poznat je po filmovima “Kod amidže Idriza”, “Gori vatra” i “Nafaka”, a u posljednje dvije decenije Herović najviše radi u Turskoj, gdje sarađuje s renomiranim i dokazanim imenima turske kinematografije.

O tome koliko je njegov rad prepoznat u ovoj zemlji pokazuje i činjenica da mu je u Turskoj kamera povjerena u čak 15 dugometražnih igranih filmova.

Višestruko je nagrađivani direktor fotografije u ovoj zemlji, nominovan za nagradu Filmskih kritičara Republike Turske, nagrađen godišnjom nagradom “Yesil Cam” kao najbolji direktor fotografije za film “Mutluluk” (Sreća), a bio je i član žirija Filmskog festivala u Antaliji, najprestižnije filmske smotre u ovoj zemlji.

Najimpozantniji podatak u Herovićevoj filmografiji svakako je angažman na turskom filmu “Fetih 1453” (Osvajanje 1453.), koji tematizira osmansko osvajanje Istanbula, a riječ je o, u podukcijskom smislu, najvećem filmskom poduhvatu u historiji turske kinematografije, s vrtoglavim budžetom od oko 20 miliona dolara. Na ovaj film je posebno ponosan. U najkraćem, ako se sagleda sve ono što je Mirsad Herović ostvario za 40 godina rada na filmu, bez sumnje i s potpunim pravom ubraja se među najuspješnije filmske radnike BiH.

Ipak, nastup tokom razgovora, nenametljivost, smirenost, neobično blaga narav i ljudska toplina kojom Herović zrači, jasno pokazuju da je on, prije svega, posve jednostavan čovjek pa tek onda filmski majstor s dobro ispečenim zanatom, jedan od najtraženijih direktora fotografije u Turskoj, zemlje koja se apsolutno može nazvati filmskom silom.

Rad s Vilkom Filačom i odlazak u Tursku

U razgovoru s novinarom AA, Herović govori o svom odlasku u Tursku, saradnji sa vrlo značajnim imenima kinematografije ove zemlje, uspjesima u Turskoj, stanju u bh. kinematografiji, ali i o drugim temama.

Prvi film u Turskoj snimao još davne 1997. godine, a riječ je o filmu “Mektup” (Pismo), turskog reditelja Alija Ozgenturka. Razgovor započinjemo upravo pitanjem kako ga je put odveo do Turske, za što Herović kaže da se desilo sasvim slučajno.

“Ja sam 1997. godine bio u Njemačkoj i tamo radio film kada me nazvao moj prijatelj Vilko Filač i pitao da li bih želio snimati igrani film u Turskoj. Vilko nije mogao prihvatiti tu ponudu, jer je imao dogovoren film u istom terminu u Norveškoj pa je nazvao režisera Ozgenturka i rekao mu: ‘Imam čovjeka koji može snimiti film jednako dobro kao i ja’. Tako sam, zapravo, prvi put u životu otišao u Tursku, u Istanbul. Ostalo je historija, 20 godina tamo snimam, uradio sam 15 igranih filmova, dobio i nekoliko nagrada”, govori Herović.

Naglašava kako je sretan i Bogu zahvalan što je imao priliku da radi s ljudima koji su mu vrlo slični, kulturološki i mentalitetom. Imao je, kako kaže, iskustva rada po Europi, ali u Turskoj se uvijek osjećao kao kod kuće.

“Izuzev jezičke barijere koja je vremenom bivala sve manja, mentalitet i kultura su vrlo slični, da ne kažem identični. Bio sam zadovoljan, rekao sam ne idem ništa dalje tražiti, ostajem ovdje. Imao sam sreću da radim u vrijeme velikog razvoja turske filmske industrije. I televizija i film su od te 1997. rasli velikom progresijom, u svakom pogledu, tehničkom, finansijskom, ali i kreativnom”, pojašnjava Herović.

 Saradnja s turskom mega zvijezdom

U Turskoj je imao priliku da prvi put radi i komediju, a riječ je o filmu “Yahsi Bati” (Otomanski kauboji), odnosno western-komediji autora Omera Faruka Soraka, a prema scenariju proslavljenog turskog komičara Cema Yilmaza, koji tumači jednu od glavnih uloga. Radnja filma je iz 1881. godine, priča o dvojici turskih tajnih agenata koji putuju u Sjedinjene Američke Države (SAD) da dostave vrijedan dijamant kao poklon za američkog predsjednika.

Kratko se dotakao i saradnje s glumcem Yilmazom.

“Cem Yilmaz je najveća filmska zvijezda u Turskoj. Glumac nevjerovatne energije, profesionalac koji u svakom trenutku tačno zna šta želi, šta hoće. Tokom snimanja nisam imao osjećaj da radim s mega zvijezdom. Pristupačan je, kolegijalan, prijateljski nastrojen čovjek. Nevjerovatan je talenat”, otkrio je Herović.

Dodao je kako mu je oduvijek bila želja raditi na tom žanru, tako da mu se ovim filmom ispunila želja.

“Mogu reći da je bilo nevjerovatno iskustvo i uživanje raditi s njim. On ima filozofiju koja se meni jako sviđa, a nije tipična za turske autore. Svaki dan je na setu pravio show za ekipu i iza i ispred kamere. Jednom sam ga pitao odakle mu tolika energija i tada mi je odgovorio ovako: ‘Mi snimamo komediju, ako nama nije lijepo i duhovito, i ako se mi ne smijemo, kako ćemo na gledaoce prenijeti tu energiju’. Zaista bih želio opet ponoviti to iskustvo, jer to je zadovoljstvo koje se pamti za cijeli život”, ispričao je Herović.

“Fetih 1453” kao holivudski blockbuster

Kada je riječ o filmu “Fetih 1453”, Herović podsjeća kako je to najskuplji film u historiji turske kinematografije. Ističe kako nije siguran da li će imati priliku da opet radi film s tako velikim budžetom.

“Iskreno moram reći, ne znam da li će neko biti u stanju opet skupiti tolike pare. Za mene je to jako značajan film. Moje želje i snovi da radim na velikom filmu poput holivudskih blockbustera ostvarile su se u Turskoj, ne moram ići u Hollywood. Na setu smo imali 15 filmskih kamera, hiljade statista i kostima, stotine konja, kaskadera, nevjerovatne kulise u prirodnoj veličini… Na sve to treba dodati kompjuterski generisane efekte, ‘bluescreen’ veličine fudbalskog igrališta, koristio sam filmsku opremu koja je tada bila dostupna samo u Munchenu i u Hollywoodu. Film smo radili tri godine. Bilo je to, dakle, iznimno profesionlano, umjetničko i tehničko iskustvo”, kazao je Herović.

Za film “Fetih 1453” u kinima širom Turske prodato je senzacionalnih sedam miliona karata. Herović naglašava kako je imao veliku sreću da bude dio ovog projekta.

A o tome kako Turci gledaju i koliko poznaju bh. kinematorgafiju, Herović kaže kako nisu mnogo upućeni u bh. film. Kako je rekao, “oni uglavnom našu kinematografiju poznaju kroz filmove Emira Kusturice”. Njegov najpopularniji film u Turskoj je “Dom za vješanje”. Malo upućeniji znaju i za Danisa (op. a. Tanović), Jasmilu Žbanić i Aidu Begić.

BiH malo tržiste, kulturi je neophodna podrška države

Na pitanje kako gleda na aktuelnu situaciju i stanje u bh. kinematografiji, Herović podsjeća kako je Bosna i Hercegovina prije svega malo i zatvoreno tržište. Ističe kako je upravo zbog toga neophodno da država pomogne kinematorgafiji. Prema njegovim riječima, problem u bh. kinematografiji jeste ekonomske prirode, ali istovremeno i problem osjećaja za kulturu.

“Uvijek kažem, kad nastupi ekonomska kriza prva stvar koja se ‘isključi ili ugasi’ da bi se uštedilo je kultura. Kad kriza prođe, zadnje što se ‘uključi’ je kultura. Mi smo mala zemlja, ne znam ni da li su obnovljene sve kino sale koje imamo u državi, prema tome kako možemo očekivati da ćemo od distribucije pokrivati troškove proizvodnje nekog filma. Malo smo tržište, zatvoreni smo. Filmsko tržište Hrvatrske i Srbije je prilično zatvoreno za BiH film. Neće ga uzeti u distribuciju ukoliko nisu u nekom koprodukcijskom odnosu. Znači iako smo isto govorno područje suzili smo mogućnost eksploatacije i onda imamo problem da, koliko god uložili u film, te novce ne možemo vratiti kroz distribuciju”, kazao je Herović.

Na pitanje zašto se danas mnogo manje filmova pravi nego u periodu 2000-ih godina, kada su se godišnje snimala i po tri filma, odgovorio da je tada u budžetu Fonda za kinematografiju bilo od četiri do šest miliona maraka.

U isto vrijeme, Hrvatska je izdvajala za kinematografiju devet do deset miliona eura i po tome vidite gdje smo mi, a gdje su nam prvi susjedi.

“Činjenica je da se kod nas već nekoliko godina ne izdvaja novac za kinematografiju. Kada se smiluju pa ‘udijele’ onda se radi oko 10 posto sredstava od onoga što je potrebno, ali i to malo, pomogne produkciji da se pokrene. Kinematografija u našoj zemlji ne može sama sebe finansirati, jer mi nismo Turska, nemamo 70-80 miliona stanovnika. Samo Istanbul ima oko 600 kino dvorana. Tu se već mogu izvući neki novci. ‘Fetih 1453’ je imao blizu 7,5 miliona gledalaca, i ako uzmete da je od svake ulaznice dolazilo dva do tri eura, troškovi su pokriveni bez televizijskih prava i prodaje izvan Turske”, kazao je Herović.