Lejla Kalamujić: Književnost kao lijek za kolektivnu traumu

Bosanskohercegovačka književnica Lejla Kalamujić, koja se u svojoj književnosti bavi brojnim temama poput rata, gubitka i mentalnog zdravlja, u intervjuu za Balkansku istraživačku mrežu (BIRN) kaže kako je društvo usljed ratova na ovim prostorima iskusilo kolektivnu traumu u čijem iscjeljenju može pomoći upravo umjetnost.

Kalamujić navodi da nije počela pisati u djetinjstvu kao mnogi autori, nego se ozbiljnije počela time baviti tek sredinom 20-ih godina života. Počela je pisati kratke priče i to je ostala najčešća forma u njenoj književnosti.

“U 22. godini sam doživjela neku vrstu psihičkog sloma, nekako sve to je popadalo, cijeli taj neki život koji sam do tad gradila, i to je bio možda u početku neka vrsta oporavka od svega toga. A odjednom kad je prošla ta faza, kad sam ponovo nekako profunkcionisala, onda sam se našla pred nekim totalno praznim prostorom. Šta sad sa životom? I tad sam počela pisati”, govori ona.

Prva zbirka njenih priča “Anatomija osmijeha” bavi se temom mentalnog zdravlja, nešto što je, kako ističe, još uvijek tabu tema u današnjem društvu. Za zbirku “Zovite me Esteban”, koja je objavljena 2015. godine i za koju je bila i nagrađivana, Kalamujić kaže da je to “knjiga za Socijalističku Federativnu Republiku Jugoslaviju (SFRJ)”.

Kalamujić pripada generacijama koje su početkom 80-ih godina prošlog stoljeća rođene u državi koja je tada nosila naziv SFRJ. Kako sama govori, kada je počeo rat u Sarajevu 1992. godine imala je svega 12 godina i živjela na Vratniku u starom dijelu grada.

Kaže da dolazi iz takozvanog “miješanog braka”, od oca Bošnjaka i majke Srpkinje. Njena majka umrla je kada je imala dvije godine, te je se i ne sjeća.

“Mama i njena porodica do rata su se uvijek zvali Jugoslovenima, tako da sam tek pred rat shvatila da su Srbi. To je bila smiješna situacija kad se sve dešava i tek tad sam počela da razlikujem imena”, govori ona.

Gubitak identiteta kao posljedica rata

Na početku rata je, kako navodi Kalamujić, bilo intenzivno granatiranje Vratnika gdje je živjela sa ocem i njegovom porodicom, pa su zbog sigurnosne situacije odlučili da bi bilo najbolje da ona ode kod majčinih roditelja koji su tada živjeli u naselju Grbavica.

Ona pojašnjava da su u to vrijeme svi misli da će se nemiri brzo završiti, prisjetivši se riječi jednog rođaka koji je rekao da “ovo neće stati prije četvrtka”. Imala je dojam da je kod bake i dede otišla na produženi vikend, sa malom torbom stvari, bez zdravstvene ili školske knjižice.

Sarajevo Kalamujić napušta već u maju 1992. godine, kada su otišli u Šid u Vojvodinu, odakle je njena baka i došla u Sarajevo. U Šidu je boravila do 1994. godine, odakle se ponovo vraća na Grbavicu nakon što je čula za otvaranje “Plavog puta”, odnosno puta Ujedinjenih nacija (UN) kojim se moglo ući u Sarajevo.

Dva mjeseca je Kalamujić čekala potrebne dozvole kako bi prešla sa Grbavice na Vratnik, što se desilo na njen 14. rođendan. Iskustvo rata nije nešto o čemu je razmišljala mnogo dok se dešavalo.

“Dok se sve to dešavalo, to je bila neka vrsta preživljavanja, puno ne razmišljaš o tome šta se to zapravo dešava. Mene su odgajali u tom nekom duhu 80-ih i jugoslovenstva i odjednom nema te države. (…) Imala sam osjećaj kasnije da sam imala prije svega neku ljutnju, kao učili ste me, odgajali ste me u nečemu i eto kako je završilo. Imala sam osjećaj da me moj identitet izdao”, kaže Kalamujić.

Generacije književnika koje su iskusile rat na bilo koji način, prema njenom mišljenju, se dotiču te teme.

“Imam osjećaj da je to našim generacijama, koji smo to doživjeli, naprosto nemoguće izbjeći. To je vjerovatno neka veća kolektivna trauma koju smo doživjeli na ovim prostorima, a nažalost kroz dnevnu politiku i te višedecenijske huškaške napore ta atmosfera je i dalje prisutna”, ističe Kalamujić.

Postoje naprosto neke velike društvene traume koje su transgeneracijske i one su obilježile naš život. Možda se neko stvarno baš trudi da ne piše o tome, ali većina književnika ili književnica naše generacije se na ovaj ili onaj način dotiču tog iskustva, smatra ona.

U njenom slučaju, kako pojašnjava, pisanje je na neki način proces njenog zacjeljenja. Dodaje da joj često govore kako piše tužne priče.

“Trebale su godine proći da ja shvatim da, valjda kako sam jako mala ostala bez mame porodici je bilo jako teško bilo gledati mene tužnu i naprosto iz te njihove težnje da ja uvijek budem dobro i veselo, ja nikad nisam naučila tugovati i meni je pisanje postalo taj medij gdje ja zapravo sve te neke stvari koje su se desile na neki način prerađujem kroz književnost”, ističe Kalamujić.

Njena iskustva prilikom čitanja priča su različita. Dok su u zemljama van Balkana posjetioci zainteresovani da im govori o ratu, na ovim prostorima publici je interesantnije slušati o queer identitetima zato što je to nešto što je na ovim prostorima još uvijek po strani, pojašnjava Kalamujić, koju često smatraju jednom od vodećih autorki bosanskohercegovačke queer književnosti.

Umjetnost u funkciji suočavanja sa traumom

Umjetnost je jedan od rijetkih medija gdje se ratna trauma prerađuje, gdje se traži izlaz iz tog stanja i pokušava se sve to ispisati kako bi se život nastavio, smatra ona i dodaje kako ima osjećaj da društvo jeste prezasićeno temom rata na tom dnevno-političkom nivou.

“Tu se rat tematizira u smislu da se stalno podgrijava ta tema, ali zapravo nema suočavanja. Mi se nikad kao društvo nismo zaista suočili i krenuli naprijed nakon svega što nam se desilo i umjetnost se dobrim dijelom našla tu da se sve to što nismo društveno preradili, što kao pojedinci nismo preradili – da se to dešava tu”, kaže ona, te pojašnjava da misli kako će rat biti tema još puno godina, a ono što će se mijenjati i što se već mijenja jeste perspektiva iz koje se priča i način pripovijedanja.

U svojoj posljednjoj zbirci “Požuri i izmisli grad”, Kalamujić u jednoj priči koja je nastala nakon što je posjetila izložbu i panel diskusiju Udruženja “Zaboravljena djeca rata” piše o ratnom silovanju i djeci rođenoj kao posljedica tog čina.

Te prilike vidjela je ispisani tekst žene koja je nakon silovanja rodila djevojčicu u kojem je navela da je, kada je vidjela da je rodila djevojčicu, osjetila neizmjernu tugu jer je shvatila da se to isto može desiti njoj. Kalamujić smatra da bez obzira što “književnost ima slobodu”, ona također nosi i društvenu odgovornost.

“Kad se bavite s osjetljivim temama, umjetnost može biti parazitska. (…) Ja sam poslala tu priču koja je došla do te žene i ona je odobrila, ali je rekla: ‘Ja ne mogu to da čitam’, tako da sam htjela izbjeći taj momenat”, kaže ona.

Kalamujić smatra da svi “krećemo od toga da smo bili složni pa smo zaratili, pa sad treba da se pomirimo”.

“Ja sam zapravo u zadnjoj priči u zbirki ‘Požuri i izmisli grad’ htjela nešto drugo. Ja sam htjela prikazati dvije prijateljice koje je rat pomirio, približio jednu drugoj, a zapravo sad to neko beznađe koje mi već živimo koliko je već prošlo, skoro 30 godina, da ih je to razdvojilo. Tako da mislim, rat je tema koja će se još dugo, dugo provlačiti”, zaključuje Kalamujić.

“Zemlja se puni malim smrtima. I ako sam u nečemu uspjela, onda je u tom što se nikad nisam navikla” (priča Male smrti, “Požuri i izmisli grad”)