Lazarusima 21. stoljeća

Aleksandar Hemon: Projekat Lazarus, prevela Irena Žlof, V.B.Z. Zagreb, 2009.

Piše: Hana Vranac

Uhvatimo li se stare dobro znane metafore da je svijet pozornica, 21. stoljeće bi funkcionisalo kao sjena vijeka koji mu je prethodio. Pozornica je, dakle, već postavljena. Cvjetanje rasizma je dramski naboj što porađa ponovna krvoprolića, emigracije, ruševine i egzile. Pišući o 20. stoljeću, Aleksandar Hemon govori o takvom našem prezentu, ukazujući na ponovljivost historije i doživljaja stranca kao vječitog neprijatelja. U periodu onoga što će budućnost zvati velikom seobom naroda, odličan je momenat za reaktualizaciju drugog Hemonovog romana, izvorno objavljenog 2008. godine u Americi.

Hemonov teatar sjena

Projekat Lazarus temelji se na dvjema fabularnim osama koje se naizmjenično prepliću. Jedna je historijska fikcija iz 1908. godine i tematizira ubistvo jevrejskog emigranta iz Istočne Europe – Lazarusa Averbucha, kojeg je ubio šef čikaške policije, pod naknadnom izlikom da je Averbuch anarhist koji je planirao atentat. Druga je autoreferencijalni okvir, smješten na kraju 20. stoljeća, s glavnim likom Vladimirom Brikom, koji dobiva stipendiju za pisanje romana o Lazurusu i kreće u istraživačko putovanje prema Ukrajini, koracima svog historijskog junaka.

Premda je već nakon dva poglavlja moguće uočiti u kojem smjeru roman ide zbog tehničkog, naizmjeničnog supostavljanja priča, dinamika je ipak ostvarena kontrastom između dokumentarističke naracije o Lazarusu i, u prvom licu pisane, autobiografske fikcije. U prvoj hladno secirani događaji podsjećaju na policijsku istragu, te je u prisustvu igre sa činjeničnim elementima uočljiv utjecaj poetike Danila Kiša, jednog od Hemonovih književnih uzora. U drugoj priči se podudaraju elementi naratorovog i autorovog života (obojica su izbjeglice iz Sarajeva, ukrajinskog porijekla, građani Čikaga, pisci, oženjeni Amerikankom), te skoro ispovjednim tonom autor tematizira i problem kodiranja vlastitog života u fikcijsku priču. Supostojanje dvaju priča je ono što ovaj roman u cjelini zadržava na granici sa autobiografskom metafikcijom, kao dominantnim žanrom savremene (emigrantske) književnosti balkanskog porijekla.

Ovo nije jedan od romana u kojem će se, očekivano, analitičkim sižeom sudbine glavnih likova priča ukrstiti. Hemon njihove puteve zaustavlja na zrcaljenju u parnjaštvu, pri čemu se priča o Lazarusu vlada kao svojevrsni teatar sjena, sve sa predviđenom dihotomijom među glavnim likovima teatra – prijateljima dijametralno različitih temperamenata. Praksa dokazuje da je efikasan način za izbjegavanje monolitne linearne vremenske ose njeno uokvirenje u paralelnom vremenskom toku, koji zrcali prvu fabulu, te mi se čini da to postaje zanatsko rješenje kojem autori mahom pribjegavaju. Hemon tu ustaljenu strukturu razbija asimetričnošću zrcaljenja priča koja se stvara na razini Lazarusovog i Brikovog poistovjećivanja, koja potom povlače neidentične strukture ostalih parnjačkih odnosa među likovima. S jedne strane imamo odnos: Lazarus – sestra Olga koja je u platonskom romantičnom odnosu s Lazarusovim prijateljem Isidorom. S druge: Brik – Azra, sestra njegova prijatelja Rora s kojim kreće u putešestvije kroz Istočnu Evropu, a koja se pojavljuje na kraju romana i prema kojoj Brik gaji romantične težnje. U obje priče, novinar-istraživač je Miller. On rekonstruišući događaj, narativizira ga u svoju korist, što je podvlačenjem istosti imena možda suvišno direktno osvještavanje svima poznate moći i tendencije medija da relativiziraju istinu u senzacionalističkim i propagandnim pravcima.

Čitajući, ostajemo uskraćeni za Lazarusovu perspektivu, pa time i karakterizaciju, glavnog lika, što se može tumačiti kao kreiranje identiteta na osnovu perspektiva okolnih likova. Taj postupak idejno naglašava premisu romana o relativnosti istine. Nasuprot tome, Brikov identitet kroz roman i putovanje doživljava gradaciju, kroz prećutni dijalog sa suprugom Amerikankom, dok hibridnost njegova identiteta dolazi do izražaja u odnosu sa Rorom – stereotipnim primjerkom PTSP Sarajlije, fotografom i čovjekom-antologijom viceva kao komentara za svaku situaciju u kojoj se nađu. On temporalnu osu putovanja produbljuje anegdotama iz ratnog Sarajeva o njegovim kriminalnim herojima, ovdašnjoj publici poznatim imenima iz vanromaneskne stvarnosti. Time se uvodi još jedan „teatar sjena“, koji se ovdje vlada kao groblje. Ono s početnom 1908. godinom, povlači inicijalni potez kruga 20. stoljeća – vijeka koji afirmiše Drugog, čiju uspješnost roman ironizira završavanjem stoljeća u BiH, dakle ratu u kojem „opasni Drugi“ nije više ni neprijatelj iz daljine, već komšija koji je dijelio istu sudbinu ropstva.

Ponavljajuće traume

Projekat Lazarus poetički je blizak drugim Hemonovim djelima, s tim što je, iz perspektive pisanja o romanu starom trinaest godina, važno naglasiti da je ovaj nastao prije Knjige mojih života, a nakon Čovjeka bez prošlosti. Prethodnom je blizak po konceptu alter ega glavnog lika i pisanju iz perspektive književnika u egzilu i njegove hibridne svijesti – dvaju jezika, nacija i kultura. Kroz dvojicu junaka koji su emigrirali pred pogromom – Averbuch pred kišnjevskim 1908, Vladimir pred bosanskohercegovačkim ratom 1992. – otvara se perspektiva integracije ljudi s margine u novu geopolitičku sredinu. Time Hemon, osim što, i u ovom romanu, detronizira američki san, otvara pitanje razlomljenog identiteta, te se oslanja na tradiciju postkolonijalne književnosti i postmodernističkih tendencija direktnog relativiziranja istine kroz odnos fikcije i faktografskih elemenata.

Poglavlja prelamaju fotografije Velibora Božovića, odnosno Rorin narativni glas, koji svojim mimetizmom stvara iluziju stvarnosti. Međutim, upravo tom igrom dokumentarističkim elementima, autor ironijski ukazuje na upitnost činjenica u postmodernističkom romanu. S jedne strane, prisutno je pamćenje, kroz fotografije i Brikov istraživački pristup Lazarusu, s druge, sjećanje, kroz emotivnu perspektivu Olge, Brika i Rore, svakog sa subjektivnom i emotivnom pričom o vlastitoj istini. Time je naglašeno narativiziranje historijskog i, sukladno s tim, relativiziranje istine.

Repetitivnost historije je ono što Projekat Lazarus čini aktuelnim. Na nju i u samom romanu sugerišu dvije mitske (mit podrazumijeva cikličnost) priče – jedna o Antigoni, otjelovljenoj u Lazarusovoj sestri Olgi koja se bori za obredni pokop brata, druga o biblijskom uskrsnulom Lazarusu. Obje bivaju demistificirane – Olga pristaje podvesti se vlasti, Lazarus uskrsava tako što studenti medicine iskopaju njegov leš kako bi na njemu vježbali, čime je mitska priča dovedena u savremeni kontekst koji ovaj roman čini i romanom apsurda. Ni Roru, čovjeka koji je znao previše, ne ubija ni osvetnik ni, njegovom informacijom više, ugroženi, već nadrogirani momak u prolazu. Hemon time vješto upliće pitanje slučajnosti uzroka, kojim ulazi u ontološko pitanje određivanja Drugog kao stranca niže klase, sklonog degeneričnostima.

Averbuchov anarhizam aludira na današnji terorizam. Egzil nije neaktuelan pojam. Nasilni odnos američkih vlasti prema jevrejskim izbjeglicama Lazarusovog doba jednak je današnjem odnosu kako američke, tako i evropske politike, prema južnjačkim i istočnjačkim migrantima. Smislenim dovođenjem u kontekst Čikaga s početka 20. stoljeća, i Sarajeva, s njegova kraja, čineći oba univerzalnim toposima averzije spram Drugog, roman je zasluženo uvršten u uži izbor za američku Nacionalnu književnu nagradu.

Međutim, sklizavanjem u poetiku apsurda i nedostatkom fokalizacije glavnog lika historijske priče, kao da je onemogućen kontinuitet emotivnog doživljaja u čitanju. U tom smislu, za razliku od citata recenzija na koricama izdanja koji podcrtavaju da knjiga dira čak i najtvrđa srca, emotivni naboj u ovom Hemonovom romanu je manje zastupljen, dok je u estetskom smislu – realizacijom književnih slika, značajno uspješniji od ostatka njegova opusa. Čitajući o Ukrajini, kao da možemo namirisati vonj istočnoeuropske tranzicije u atmosferi oronulih hotelskih soba, noćnog TV-programa i prekrštenih nogu prostitutki. Ovaj prohodni roman o emigrantima i pogromima može se tumačiti i kao važno djelo postkolonijalne književnosti koje, upućujući na ponovljivost traume u civilizaciji koja misli da ostvaruje progres, osvještava da takva književnost još zadugo neće završiti posao.