Kabiljagić: Ples je poštovanje prema drugome i prema samom sebi

Svjetski dan plesa obilježava se od 1982. godine, širom svijeta čitaju se poruke ljudi neraskidivo vezanih uz ples. Osnovna ideja tog dana je podsjećanje javnosti na ples kao umjetnički oblik izražavanja te uživanje u njegovoj univerzalnosti koja prevladava političke, kulturne i etničke prepreke. Za Svjetski dan plesa odabran je 29. april, dan rođenja začetnika modernog baleta i jednog od najvećih plesnih reformatora Jeana Georgesa Noverrea.

Profesor salse i latino plesova u poznatoj školi Conservatoire Jean – Baptiste Lully de Puteaux u Parizu Adnan Kabiljagić ples vidi kao poštovanje prema drugome i prema samom sebi, a zbog pandemije virusa korona tečajeve plesa nastavio je virtualno i ove godine.

Smatra da je još rano za veće analize takvog virtualnog načina rada, plesa i pristupa, ali kaže da će svakako biti zanimljive. Ples je, kaže, itekako važan u kontekstu virusa korona kad smo primorani da budemo u kući radi naše, ali i sigurnost drugih ljudi sa kojima smo više ili manje u kontaktu. Važan je kao način da se, bez obzira na sve, izraze emocije, strahovi, sreća, želje. Da podijelimo sa drugima naše brige, nadasve da i njih čujemo. Za njega je ples i terapija. Terapija sreće, želje da ostanemo aktivni, ostanemo u kontaktu sa drugima.

– Lična iskustva su dosta pozitivna, što se tiče održavanja kontakta sa učenicima, plesačima, sa samim plesom. Uostalom to je način da, pored svih ovih restriktivnih mjera u Francuskoj, budemo zajedno i u kontaktu – istaknuo je za Fenu Kabiljagić.

Za takav način rada kaže da je zahtjevan i oduzima mnogo više energije, duplo više nego rad u salama. Ipak primijetio je da se, na neki čudan način, olakšava memorija pokreta u plesu, memorija koreografije.

– Da li to možemo vezati za samu izolaciju učenika i plesača koji su slobodniji i možda opušteniji plesući u svojim domovima a njihova pažnja je više fokusirana na sami ekran i na svaki pokret – kaže.

Naravno da sve to ima i negativna iskustva, nakon dužeg vremena pada motivacija polaznika. Mnogi se nažalost čitav dan pored ekrana zbog redovnog posla, a često je problem i mali prostor u stanu.

– Sve ovo najteže pada mojim najdražim plesačima, osobama s invaliditetom Udruge Hendi'danse gdje radim godinama kao volonter. Osjećaj da nismo fizički skupa u sali, na sceni, oni teško prihvataju. Bez obzira na sve, nastavili smo naše radionice i susrete, virtualni rad nas nije spriječio u tome. Prilagodili smo se svi takvom pristupu plesu, s manje zahtjevnim pokretima i koreografijama – naglasio je.

Spremaju i nastup, zasad predviđen za 29. maj, na otvorenom prostoru.

– Možda previše optimistično, ali za sve je to “kriv” taj ples koji nas spaja, koji nas razdvaja, čini sretnim i tužnim, omogućava da se izrazimo ma kako to izgledalo teško. Taj ples koji se, usprkos svemu što sam rekao, nikad neće moći prenijeti virtualno ama baš nikad – istaknuo je.

Za Kabiljagića je ples više od toga, ‘ples je prijatelj i partner koji pleše sa vama, koji je uz vas i čini da kao grupa idemo naprijed’.

– Da koregrafija i scena ne budu promocija nečijeg ega i neke ličnosti, već promocija prije svega poštovanja prema drugome i prema sebi samom. Često kažem da je, na neki način, baš to poštovanje i moja definicija plesa. Mislim da nam, u ovim čudnim vremenima, toga svima nedostaje – kazao je.

Uz konstataciju da je još aktualna pandemija virusa korona i da se moramo svi još paziti i poštivati mjere da bismo ostali zdravi, Kabiljagić je na Svjetski dan plesa istaknuo njemu drag citat Jovana Dučića ‘Ples je prepuna čaša snage i volje za život’.

U početku kao ljubav, strast i hobi ples je danas zanimanje Adnana Kabiljagića porijeklom iz Banjaluke, koji je u Pariz stigao ratne 1994. godine. Prisjeća se da su se njegovi počeci zapravo podudarili sa širenjem salse u Parizu. Tako je sudjelovao u mnogim inicijativama i bio u kontaktu s vrhunskim kubanskim plesačima, koji su tad dolazili u Pariz.