Jedna šetnja s Markom Vešovićem

Iz grada sam se vraćao trolejbusom. Našao sam jedino prazno sjedište, okrenuto nasuprot smjeru kretanja vozila. Vrijeme je bilo oblačno, spora vožnja uspavljuje, pa me je iz polusna prenuo kontrolor i tražio da pokažem kartu. Tek tada sam pažljivije osmotrio trojicu mladića sa “sećije” koji su, i prije nego što im se kontrolor obratio, rekli da oni karte nemaju. Tri mlada neobrijana lica. Očigledno uplašen od njih, kontrolor se vratio naprijed prema vozaču, tako da sam jedino ja od svih putnika pokazao kartu. Tri su huligana likovali, a jedan, najglasniji među njima, počeo je da doziva neku djevojku iz prednjeg dijela trolejbusa. Nije se odazivala, a on je ponavljao: “Adisa! Adisa! Adisa! Adisa!”

Stariji gospodin što je sjedio do mene iz torbe je izvadio knjigu, ali mu je iskliznula iz dlana i pala na pod; odmah sam prepoznao ljubičastu omotnicu onih predratnih “Izabranih dela” Danila Kiša. Naravno da sam sa zanimanjem pogledao u starišu koji u trolejbusu čita “Baštu, pepeo”. Dok se saginjao da pokupi knjigu vidio sam mu lice iz profila i odmah prepoznao Marka Vešovića, mog profesora i druga iz ratnih dana. Nismo se vidjeli barem petnaest godina. On je bio zbunjen zbog neočekivanog susreta; pokazao mi je knjigu koju je upravo pokupio s poda i rekao: “Ova mi je najdraža od Kiša.” Zadnji put kad sam ga vidio, još je bio kosmat i vrȃn. Sad je sasvim sijed, ošišan je nakratko. A koliko sam se ja promijenio? To bi mogao znati on koji me u prvi mah nije prepoznao.

Pitam: “Pišeš li?”

On kaže: “Pišem. Ništa mi drugo nije preostalo. Inače sve zaboravljam. Prije rata, bio je u Sarajevu jedan hirurg, dementan, otišao u penziju, ali svaki put kad bi u bolnici imali neki komplikovan slučaj zvali bi njega, jer on je sve već zaboravio, osim svog posla u kojem je i dalje bio besprijekoran. E tako sam i ja zaboravio sve osim svog pjesničkog znanja, i još samo tu sam hirurški precizan.”

Moja stanica je došla prebrzo, pa smo za sutra dogovorili odlazak u šetnju.

…

Gledao sam ga u daljini kao neraspoznatljivu ljudsku figuru koja se oslanja na štap. Sporo se uvećavao u dolasku, koračajući pločnikom uz Bulevar Mimara Sinana, sve dok nije bio toliko blizu da sam prepoznao Marka, koji se poštapao svojim kišobranom.

Vrijeme je bilo oblačno. Razmijenili smo informacije o jutarnjoj kostobolji, prešli na razgovor o književnosti i šetali dobrinjskim ulicama. Marko bi povremeno mahnuo kišobranom u zraku, govorio je glasno i s puno strasti, prolaznici su obraćali pažnju na nas, a možda su nas čuli i vozači u autima što sporo promiču.

Jedna je žena bacala loptu svom psu u parku uz pločnik, pas je trčao po nju i u čeljustima je vraćao nazad. A kad smo se primakli, žena je svezala psa i umirila ga uz svoje koljeno. Nije bilo sasvim jasno, štiti li ona tako nas od svoga psa, ili se plaši da bi njenoga ljubimca naš glasni razgovor mogao uznemiriti.

Ima smisla o poeziji razgovarati u šetnji, pustiti glas da se usklađuje sa zvukovima ulice, srce se uskuca u hodu i misli postaju brže. Marko je upravo objašnjavao kako je došao do začudne rime “ocean” i “osmijeh Lao Cea”, ali je stao usred rečenice, jer su iza naših leđa zaškripale gume nekog auta u naglom kočenju.

Okrenemo se. Jedan od onih malih francuskih auta, prednjim točkovima se popeo na pločnik. S druge strane ceste je veliki plakat na kojem piše NE BiH U NATO, pa sam u tom trenutku shvatio: u bezbrižnoj šetnji, raspravljajući o poeziji, ukoračali smo u Republiku Srpsku. Bulevar Mimara Sinana pretvorio se u Ulicu srpskih vladara. Iz auta je izišao neki sredovječni muškarac, kompaktan, širokih ramena, krupnih šaka, gledao je u nas i dovikivao:

“Vešoviću! Jesi li to ti, Vešoviću?”

Ovo će biti neki Markov mrzitelj. Krivio sam sebe što sam profesora preveo preko nevidljive granice, uvjeren da se vozač ljuti na njega zbog onog što je u svojim tekstovima i knjigama nekada napisao. Ali kad je stranac prišao, nasmijao se i rukovao s njim. Rekao je:

“Ja sam bio Vaš učenik u Drugoj gimnaziji.” Kukom savijenog kažiprsta kucao je u svoju čeonu kost: “Sve je ono što ste me učili još uvijek ovdje, u ovoj glavi.” Rekao je: “Sve sam zapamtio, i liriku i epiku!”

Gledali smo za njim dok nije ušao u auto i vrata zatvorio za sobom, a onda nastavili tamo gdje smo stali, vratili se “oceanu” i “osmijehu Lao Cea”.