Izložba Saše Bukvića “Kako zasladiti gorak život” u galeriji Zvono

Udruženje za afirmaciju kulture i umjetnosti Zvono sa zadovoljstvom vas poziva na otvaranje izložbe “Kako zasladiti gorak život” Aleksandra Saše Bukvića u Zvonu.

Uz skulpture od papira i crteže, izložbu u Zvonu pratiće i petnaestominutna video projekcija performansa iz različitih perioda autorovog rada.

Izložba će biti otvorena u Zvonu (Obala Maka Dizdara 10) u utorak, 12. septembra u 21:00.

O izložbi „Kako zasladiti gorak život“ Aleksandra Saše Bukvića

Od čega je sklopljen mozaik naših života? Da li prilikom rekonstrukcije nesvjesno biramo fragmente koji nas suštinski određuju ili post festum, linijama, bojama, slovima ili kakvim drugim znakovima upisujemo željena značenja?

Ovo su neka od pitanja koje otvara serija crteža i skulptura od papira Aleksandra Saše Bukvića, objedinjene u nazivu „Kako zasladiti gorak život“. One su dio većeg ciklusa koji je nastao u jednoj novoj životnoj etapi umjetnika, onda kad se, po ko zna koji put, odlučio na malu ličnu revoluciju, i kanadsku adresu zamijenio sarajevskom.

Povratak je podrazumijevao nastavak gradnje na temeljima prošlih života, u prvom redu vezanim za porodičnu slastičarnu, a potom i za obnavljanje umjetničkih programa u galeriji Zvono.

Kako mu je nerijetko podrška mladima i umjetnicima općenito bila važnija od vlastitog angažmana, tako je i nastavio u godinama lične tranzicije i tranzicije koju je domovina prolazila.

Dok se nesebično posvećivao osvježavanju kolektivne memorije na rane radove likovne grupe Zvono, oni su izlagani na nekim od najreprezentativnijih svjetskih izložbi. Aktuelnost minulog rada bila je dio kompenzacije za izostanak formalne lične produktivnosti.

A izostanak izlagačkih aktivnosti aktuelnih radova nije ujedno podrazumijevao lični autorski nerad. Naprotiv. Radio je sporadično ali predano.

Jer Saša Bukvić je, što će potvrditi mnogi koji ga poznaju, oličenje discipline. I u stvaralačkim fazama ne traži inspiraciju, nivo temperature, širinu prostora i visinu sunca. Sjedne i radi. Najprije predano skice pa potom prelazi na papir, za nijansu kvalitetniji od onog na kom su nastajale skice. Godine života u umjetnosti i lična zrelost najbolja su prečica za prevazilaženje zabluda o formi. Vrsta umjetničkog materijala može biti garancija dugotrajnosti djela.

Ali ako ono nema vrijednost, džaba mu trajanje. A i naradio se u čvrstim materijalima i nagradio se monumentalnih skulptura. Za ona sretna vremena kada je skulptorski angažman podrazumijevao djelovanje u javnom prostoru. Od Zenice gdje se još uvijek nalazi njegov Pluton, preko Kikinde i monumentalnih skulptura od terakote na tamošnjem simpoziju i Pančevačkog bijenala zahvaljujući čemu se je i nakon trideset godina njegova interpretacija svijeta Walta Disneya još uvijek živa.

Šta god da radio, Saši Bukviću uvijek je bio važan portret. U ranim radovima, to se najviše primjećuje kod povratka slikarstvu likovne grupe Zvono, nakon što su obišli rijeke, trgove i pravili performanse na fudbalskom stadionu.

A njegovi portreti, htio to priznati ili ne, najčešće su autoportreti. Bilo da je riječ o „Blećku na plaži“, prvoj skulpturi koju je u novom ciklusu napravio, pozlaćenoj svadbenoj torti, strogom čokoladnom rolatu, kitnjastoj „Gospođici korpici“ ili svedenom mondrijanovskom boemu.

Cijela ova družina sigurno nije formalni, ali suštinski jeste nastavak njegovih „Lebdača“ koji su i dio životnog, a ne samo umjetničkog statementa. I koji najbolje opisuju krajnosti koje je objedinio u ličnom i umjetničkom izrazu. Od tradicionalnih svjetonazora u svakodnevnom do potpune nekonvencionalnosti u umjetničkom.

Od cjeloživotnih ranojutarnjih radnih sati u poslastičarskoj radionici, do kasnonoćnih boemskih susreta sa istomišljenicima pod svodovima različitih Zvona.

Aleksandar Saša Bukvić nije jedini umjetnik koji je slikao kolače ili od njih pravio skulpture, ali je vjerovatno jedini koji ih zna da napravi. Još je manje onih koji u sedmoj deceniji u umjetnosti i dalje vide igru, a u svoj umjetničkom izrazu isključivo odgovore na zaigranost koju umjetnost nudi.

Iako u samostalnim radovima i u onima nastalim unutar zajedničkog okvira grupe Zvono možemo iščitavati niz poruka aktuelnih i danas, Saša Bukvić nikada nije birao takozvane velike teme, u pokušaju pretencioznog saopštavanja istina o svijetu. Birajući ono intimno, lično važno, uspijevao je, i čini to i dalje, da univerzalnim jezikom iskrene umjetničke posvećenosti dopre do najšire publike.

„Kako zasladiti gorak život“ može se čitati dvojako.

Ako u traženju slasti ili onoga što ukupnu žuč svakodnevice može ublažiti prepoznate samo kolače, i dalje nećete biti na gubitku. A da nije bilo tih kolača, sve bi i u životu Saše Bukvića i dobrog dijela nezavisne scene osamdesetih godina u Sarajevu, bilo drugačije. Ono što nije podložno promjeni je njegov odnos prema načinu predstavljanja umjetnosti. I vlastiti odnos prema umjetničkom radu.

Dosljednost, ta rijetka osobina, učinila je i ovoga puta da se ne opterećuje kanonskim okvirima i ne čeka da se neko sjeti kako bi i retrospektiva u institucionalnom ambijentu mogla biti prirodan slijed događaja.

Kada je djelo neodvojivo od načina na koji autor živi, i kada je umjetnička misija naslonjena na ličnu u svakodnevici, onda se i retrospektiva u svakom trenutku, svugdje „sa sobom nosi“.

Autor: Kristina Ljevak