Izložba Lejle Ćehajić u Zvonu

U galeriji Zvono u Sarajevu večeras u 21 sat je otvaranje izložbe Lejle Ćehajić.

U ovo vrijeme nervoznih, bučnih, bahatih i beskrajno ambicioznih, stvaralaštvo Lejle Ćehajić uvijek predstavlja osvježenje i iznenađenje. Njeni radovi sadrže ono što se već zaboravlja u svijetu umjetnosti-nježnu poetiku. Ona tiho i strpljivo priča svoju priču. Okrenuta minulom, lirskom vremenu, ova hroničarka vaskrsava jedan iščezli, utvarni svijet djetinjstva, tihih stanovnika i starinskih predmeta koji su davno povučeni iz opticaja.

Zaokupljena tajnom vremena i odana umjetničkoj vjeroispovijesti koja prati čudesno i metafizičko. Autorica je razvila u svojim radovima poetiku minulog, jedne bezglasne utišanosti i svečanog prizora koji itekako odjekuju u nama i napokon postaju naši. Sentimentom koji podrazumijeva iskrenost i spontanost doživljaja, Lejla je u sebi spojila i izmirila kipara i pjesnika. Kad se filozofija spoji sa duhovitošću i maštom ove umjetnice, jasno je zašto njeni radovi u svim senzibilnim, pa i onim ,,tvrđim” dušama pobuđuju osjećaj miline.

Viktor Igo u “Zvonaru bogorodičine crkve” kaže da je za glavnog junaka, katedrala bila jaje, gnijezdo, kuća, država, svemir. Na ovaj način mogu se doživjeti i radovi Lejle Ćehajić. Prostori i likovi u međusobnom kontaktu. Na granici dva svijeta, onog koji prolazi i onog koji dolazi nošen novim tehnologijama. Na toj poetici gradi se kasnije istraživanje. Asamblažom i kolažima, umjetnica traga za novom psihologijom oblika.

Susreću se mnogi nepoznati ljudi. Susreću se djeca i babe na pustoj ulici. Susreću se u buđavim haustorima oronulih zgrada. Susreću se ptice i ribe. Pali anđeli i nemirni, veseli punoglavci. Susreću se aveti u mračnoj pustoj ulici. Susreće se jesen sa proljećem. Susreću se magla i mrak. Tu se upoznaju tuga i bol.

Likovi zatvoreni u svojim zgradama koji su tumarali ulicom samo sa jednim ciljem, da se vrate unutra i svojim daljinskim upravljačem gase svjetla do posljednjeg daha. Gase zvijezde onima koji nisu zarobljeni zgradom. Ulice na kojim se žudi za stanovanjem.
Na Lejlinim radovima, tihim i skladnim, ima nečeg od emulzije starih fotografija, nečeg od toplosti romantizma. Tajna je u magiji kojom ova izložba baca čini na posmatrača, u transparentnoj tananosti, lirskoj kristalizaciji i osobenom humornom paradoksu koji vezuje stvarnost i fantastiku, napisao je Salko Zuko.