Isanović: Skrivena ljepota i tajnovitost karakteristika islamske umjetnosti

Univerzitetski profesor Nusret Isanović, čija je specijalnost arhitektura u islamskoj umjetnosti, protekle godine je objavio dvije knjige iz stručnog opusa, a u razgovoru za Fenu ističe da je islamska umjetnost dio svjetske povijesti umjetnosti, te u knjigama postavlja hipotezu da ona pripada posebnom toku, “s osobenostima koje je posebno definiraju u svjetskom optikumu umjetnosti”.

Kako pojašnjava, ona pripada semitsko-monoteističkom toku i stoga je anikonična, dok svjetskom scenom umjetnosti vlada tzv. ikonična, dakle, umjetnost slike.

-Kada vidite velike umjetnosti, kao što je egipatska, vavilonska, pa ako hoćete i budistička, ili drevna grčka; ona je nastala po mjeri čovjeka, vizualizirala je njegov lik i čovjek je postao mjera svih stvari, kao što je izrazio Protagora. Taj tok umjetnosti je nastavljen u srednjovjekovlju, kada je kršćanstvo preuzelo umjetnost slike, što se naročito vidi u renesansi. Paralelno s ovom umjetnošću, razvija se anikonična, a razvili su je Jevreji te do krajnjih konsekvenci, muslimani – kaže profesor Isanović.

Safavidska umjetnost nastaje s početka XVI stoljeća (safavidsko carstvo zvanično 1551.) i to je period kad se, kako naglašava, oslobađa genij Perzije i kada se može reći da svijetu islama, uz osmansku, dariva najljepša djela ne samo islamske umjetnosti, “od kojih neka bez ikakvog uzdržavanja možemo smatrati svjetskom umjetničkom baštinom”, a upravo je Isfahan simbol izražavanja estetskog genija Safavida.

– Ko je bio tamo, vrlo će dobro razumjeti da je to jedan od najljepših gradova Istoka, a u tom dobu je nastajao i sam osjećaj stanovnika da je njihov grad najljepši na svijetu. Oni vjeruju da je zapravo pola ljepote svijeta darivano tu a pola drugim gradovima – riječi su profesora.

Objašnjava i to da je karakteristika islamske umjetnosti da se ljepota skriva, da je tajnovita. Primjerice, u kompleksu Alhambre u Španiji spoljašnje zidine ni ne nagovještavaju raskoš iznutra, ljepotu sve veću i veću što više zalazite u prostor, što vas on više uvlači u sebe.

– Međutim, kupole safavidskih džamija nisu ukrašene samo iznutra nego i spolja: imate fantastičan, gotovo bajkolik odnos između perzijskog neba i kupola, na nekim džamijama najljepše ukrašenih kupola koje možete da zamislite. Ali ovdje je ljepota i dalje ostala unutra. Iako se ostvarila u pojavnim oblicima, i dalje je zadržala odnos s metafizičkim, s tajnim, unutarnjim, duhovnim, s transcendencijom, i to je jedna od karakteristika safavidske umjetnosti – zaključuje Isanović.

U njegovoj knjizi “Safavidska umjetnost – sjajenje ideje perzijske metafizike“, čitalac imalo sklon onome što umjetnički oblikuju ljudska duhovnost i ruka, otputuje, htio ili ne, vremeplovom u staru Perziju, kad je nastajala i sazrijevala umjetnost iz dinastije Safavida. Pritom “vidi“ i građevine o čijim oblicima, bojama i karakteristikama govori profesor, a čitalac ih se odjednom, kao, “sjeća“ iz bajki djetinjstva.

Profesor Isanović na jednom mjestu kaže: ko god je vidio Isfahan – hodočastio je ljepoti. Ali odgovoriti na pitanje – šta je to zapravo islamska umjetnost, umjetnost uopće, teško je i kompleksno.

– To nije statičan pojam, umjetnost kao nijedan fenomen, izuzev religije i metafizike, izmiče mogućnosti definicije jer nas on, u nekom smislu, susreće s transcendencijom; čak će, naprimjer, Karl Jaspers, jedan od sjajnih mislilaca XX vijeka, umjetnost zapravo smatrati za ‘šifru transcendencije’. U nekom smislu mi, raspoznavajući umjetnost ili pokušavajući dosegnuti njenu tajnu, zapravo kao da otvaramo put ka transcendentnom (dakle nečemu do čega ne dopire ljudski razum, ljudska misao) i to ne možemo “uloviti”, “umrežiti“ u definiciju. U tome i jeste posebna narav umjetnosti. Ona svakoj definciji, naprosto, izmiče – rekao je.

Ipak o umjetnosti govorimo, ona nas stalno zove tom govoru i razgovoru sa sobom, često je nesvjesno i živimo, prizivamo je našim oduševljenjima.

– Mi zapravo susrećemo umjetnost i u Božijem stvaranju jer sve dok se čovjek oduševljava, primjerice, krajolicima, rađanjem sunca, vijuganjem rijeka kroz kanjone, zvjezdanim nebom …, dok ima taj odnos s prirodom, dobro je jer ga on potvrđuje kao čovjeka. Onog trenutka kad to iz čovjeka iščezne, a, nažalost, danas iščezava jer tehnologija nas pustoši, pogotovu iz tzv. postindustrijskog doba kad je sve elektronizirano, digitalizirano – tada nastupa zapravo kritično, vrlo opasno razdoblje za samoga čovjeka. Jer kad počinje da oskudijeva u emociji, sposobnosti da se oduševljava ljepotom i njenom bliznakinjom dobrotom, čovjek dospijeva u opasnu krizu – kaže profesor.