I u doba korone, iako virtualno, ples omogućava da budemo sa drugima

Karantena zbog pandemije virusa korona još traje. Zatvorena je i plesna akademija u pariškoj regiji gdje radi Adnan Kabiljagić, profesor salse i latino plesova. Nastupi i manifestacije su otkazani, kraj školske godine neizvjestan.

Ipak, on uvijek pa i sada vjeruje da su snovi tu, da bez snova nema plesa, ali ni života.

– Ples je itekako važan u današnjem kontekstu virusa korona kad smo primorani da budemo u kući radi naše, ali i sigurnost drugih ljudi sa kojima smo više ili manje u kontaktu. Važan je kao način da, bez obzira na sve, izrazimo emocije, strahove, sreću, svoje želje. Da podijelimo sa drugima naše brige, nadasve da i njih čujemo – kaže Kabiljagić.

Za njega je ples i terapija. Terapija sreće, želje da ostanemo aktivni, ostanemo u kontaktu sa drugima.

– Sad u vrijeme pandemije, iako samo virtualno, ples nam omogućava da budemo sa drugima, znajući da netko drugi izvodi iste pokrete, u istom trenutku na istu glazbu, da pleše sa nama – naglašava.

Najviše mu nedostaju radionice sa osobama s invaliditetom u Udruzi ‘Hendi’danse’, gdje radi kao volonter.

– Vjerujem da njima to puno teže pada, nego mojim validnim učenicima. Teže razumiju zašto se više ne družimo i ne plešemo. Upitni su i svi naši zajednički nastupi, već tradicionalno 15. juna, koji privlači veliki broj posjetilaca kad se održava ‘La Nuit du handicap’ (Noć hendikapa) na državnom nivou u svim većim gradovima Francuske – ističe.

I za njega su te radionice više od plesa. Kontakt koji tu nastane nigdje, ni sa čim, ne može se zamijeniti. Nada se da će to sve prebroditi i da im ovo razdoblje neće preteško pasti ‘jer promjene padaju teško svima, tim osobama pogotovo’.

– Najteže je što nitko ne zna reći kad će ovo stati i kad ćemo moći ponovo biti u bliskom kontaktu sa drugima, jer bez toga je ples teško zamisliv – poručuje.

Inače, radionice sa osobama s invaliditetom plesači realiziraju u suradnji sa terapeutima, koji im pomažu u odabiru pravog pristupa za svakog od tih polaznika i u razumijevanju i interpretaciji njihovih želja, potreba i mogućnosti.

Virtualni tečajevi, nastupi, igre i za Kabiljagića su nešto novo. Njegov pristup u doba korone baziran je na kratkim video radionicama i neprezahtjevnim koregrafijama solo plesa koje su zajedničke za sve plesače, za sve grupe i nivoe.

Pri tom vodi računa o tome da im je prostor za ples različit, često manji, da ne mogu biti bučni i da im koncentracija nije nužno optimalna ‘dok jednim uhom slušamo vijesti, a drugim ukućane’.

– Opredijelio sam se za takav pristup radu, izričito vođen tom zajedničkom niti. Ne vodeći računa više niti o tome koliko će svi plesači moći pratiti te pokrete, jer to u ovom trenutku nije više važno. Radimo na stilu, držanju, tehnici, preciznosti – kaže.

Čak ni činjenica da nisu u sali, niti fizički skupa, nije više važna.

– Važno je da smo se okupili oko jedne koreografije, plesa, jednog projekta, zajedničke energije i volje, da se skupa odupiremo svemu negativnome danas, da se odupiremo virusu i bar za te trenutke zaboravimo stvarnost – naglasio je.

U početku kao ljubav, strast i hobi ples je danas zanimanje Adnana Kabiljagića porijeklom iz Banje Luke, koji je u Pariz stigao ratne 1994. godine. Njegovi počeci zapravo podudarili su se sa širenjem salse u Parizu. Tako je sudjelovao u mnogim inicijativama i bio u kontaktu s vrhunskim kubanskim plesačima, koji su tada dolazili u Pariz.

Za Svjetski dan plesa odabrao je jedan njemu drag citat Jovana Dučića koji kaže “ples je prepuna čaša snage i volje za život” te poželio da sve ovo uskoro prođe i da ostanemo zdravi. Savjetovao je da se, do tada, ponašamo sukladno preporukama uz obavezno pridržavanje mjera zaštite od virusa korona, pogotovo držimo fizičku distancu.

Svjetski dan plesa (29. april) obilježava se od 1982. godine, čitaju se poruke ljudi neraskidivo vezanih uz ples. Za Svjetski dan plesa odabran je dan rođenja začetnika modernog baleta i jednoga od najvećih plesnih reformatora Jeana Georgesa Noverrea. Osnovna ideja tog dana je podsjećanje javnosti na ples kao umjetnički oblik izražavanja te uživanje u njegovoj univerzalnosti koja prevladava sve političke, kulturne i etičke prepreke.