Duško Trifunović svoju prvu zbirku pjesama je napisao na vratima vagona

Na današnji dan 1933. u Sijekovcu kod Bosanskog Broda rođen je književnik, pjesnik i televizijski autor Duško Trifunović, a umro je 28. januara 2006 godine u Novom Sadu.

Prvu pjesmu napisao je tek po povratku iz vojske, sa 22 godine. Trifunović je pričao da je svoju prvu zbirku pjesama napisao na vratima vagona, jer je 12 godina radio u fabrici kao bravar.

“Pravio sam vrata za vagone i nikada nisam zakasnio na posao. Uvijek sam se ponašao po zakonu, nisam vikao: ‘Dajte mi slobodu’. Sam sam je obezbjeđivao tako što sam bio poslušan”, govorio je Trifunović.

Kaže da se plašio škole jer su tamo ispitivali učenike – profesor te pita, a ti znaš da on to zna.

“Mislio sam, kako su blesavi, pitaju te ono što već znaju. Onda sam došao do zaključka da jedino ako budem pisao neću morati nikome da polažem račune… U početku su piscu najveća inspiracija samoća i nesreća. Poslije shvatiš da ne moraš robovati istoriji i teoriji književnosti. Nisam mogao ostati u pjesničkom jeziku koji se sastojao od vjetra, vode i magle. Nisu me interesovale te elementarne nepogode”, govorio je Trifunović.

U Sarajevo je došao sa 24 godine i zanatom bravara, ali već sljedeće godine izdaje prvu knjigu.

Bio je jedan od najznačajnijih predstavnika tzv. govorne poezije, od svoje prve knjige “Zlatni kuršum” /1958/ kojom je debitovao u književnosti i odmah bio nagrađen Brankovom nagradom, na Stražilovu.

Njegova pjesma “Griješio sam mnogo” postala je svojevrsna himna mnogim generacijama – “Griješio sam mnogo, i sad mi je žao i što nisam više, i što nisam luđe, jer samo će gresi kada budem pao biti samo moji – sve drugo je tuđe…”

Trifunović je smatrao da je poezija jedina nacionalna umjetnost jer je jezik jedini što narod ima i što ga čini svojim, dok se sve drugo može donijeti, pa i u vidu humanitarne pomoći.

Za svog životnog vijeka napisao je dvadeset knjiga poezije, četiri romana i nekoliko drama. Smatra se zaslužnim za kreiranje nečega što je kasnije nazvano sarajevska rokenrol škola.

Ostao je upamćen kao autor emisija na Televiziji Sarajevo “Šta djeca znaju o zavičaju”.

Po izbijanju rata u BiH 1992. godine prešao je da živi u Novi Sad gdje je nastavio da radi za Televiziju Novi Sad.

Dugo je sarađivao sa rok sastavom “Bijelo dugme”. Do tog momenta bilo je nezamislivo da poznati i afirmisani pjesnik sarađuje sa rokenrol grupom.

Iz te saradnje izrodili su se hitovi kao što su “Ima neka tajna veza”, “Šta bi dao da si na mom mjestu”, “Pristao sam biću sve što hoće”… Pisao je tekstove i za “Indekse”, “Tešku industriju”, Nedu Ukraden, Zdravka Čolića, Jadranku Stojaković, Arsena Dedića, “Tešku industriju” a posljednje poznato estradno ime sa kojim je radio bio je Željko Joksimović /”Ima nešto u tom što me nećeš”/.

Oko 300 njegovih pjesama je komponovano i snimljeno, a samo tri je napisao na muziku. Za svoj rad, osim “Brankove nagrade” dobio je i “Šestoaprilsku nagradu” grada Sarajeva, Saveznu nagradu za brigu o djeci, “Iskru kulture Vojvodine”, “Zlatni ključić”, “Mikinu čašu”…

Na Palama se već tradicionalno uoči njegovog rođendana održava književna manifestacija “Dani Duška Trifunovića” koja okuplja pjesnike iz BiH, Srbije i Crne Gore.

Umro je 28. januara 2006. godine u Novom Sadu, a prema sopstvenoj želji, sahranjen je u Sremskim Karlovcima, 30. januara, gdje je imao kućicu u kojoj je živio i radio.