Dostojevski – pisac uzvišenih i prokletih

Veliki ruski i svjetski književni klasik Fjodor Mihajlovič Dostojevski /1821-1881/ umro je na današnji dan, a, osim velikih pohvala i žestokih osporavanja, bio je i prvi profesionalni pisac u svojoj zemlji i živio isključivo od svojih romana, pripovjedaka i tekstova.

Buntovnik, kockar, epileptičar, humanista, filozof – sve to karakteriše privatni i profesionalni život ovog književnika, koji je duboko ulazio u ljudsku psihu.

Toliko duboko da neki psihijatri i danas smatraju kako pacijentima ne treba davati da čitaju Dostojevskog ako su skloni depresiji.

Dostojevski se kockao, živio u nemaštini, bio u progonstvu i tri puta se ženio.

Kada je riječ o Fjodoru Mihajloviču Dostojevskom, mnogi uz odrednicu “književni genije” dodaju i “apostol pravoslavnog realizma”, književnik koji je “ljepotom spasavao svijet”.

Dostojevski je rođen u Moskvi. Pohađao je vojnoinženjerijsku akademiju, ali je zbog učešća u radu utopijsko-socijalističkog kruga osuđen 1849. godine na smrt vješanjem.

Međutim, pomilovan je pred samu egzekuciju na stratištu i poslat u Sibir u progonstvo dugo osam godina, gdje je doživio ideološki preobražaj.  Po povratku sa robije objavljuje “Zapise iz mrtvog doma”.

Dostojevski se kocka i počinje da piše u vremenskoj stisci kako bi zaradio novac i otplatio dugove. Bratova smrt i preuzimanje brige za njegovu mnogobrojnu porodicu još više otežavaju ionako težak život pisca.

On je pisac egzistencijalnih tema, a raspon njegovih junaka kreće se od uzvišenih likova do najnižih karaktera.

U svojim najveći djelima: “Zločin i kazna”, “Idiot”, “Braća Karamazovi”, “Poniženi i uvrijeđeni”… Dostojevski se bavi upravo takvim temama.

On je bio jedan od prvih profesionalnih književnika – za svoja djela dobijao je platu. Za razliku od drugih ruskih kolega, živio je isključivo od svojih djela.

U svojoj samokritičnosti, žaleći se na slabiju zaradu, jednom se požalio da zarađuje manje od Turgenjeva: “Ja dobro znam da pišem gore od Turgenjeva, ali, ipak, ne toliko gore”.

Tokom godina, kako se epilepsija razvijala, počeo je da zaboravlja, čak i sopstvene romane. Jednom prilikom, njegova supruga Ana Snjitkina prepričavala mu je radnju “Poniženih i uvrijeđenih”.

Dostojevski je priznao da “nema pojma o čemu ona govori”. Međutim, vrlo je brzo obećao da će “roman pročitati čim uhvati vremena”.

Pritisnut dugovima, radio je brzo i mnogo, ali su rokovi bili kratki.

Jednom su mu prijatelji pisci ponudili da svako od njih napiše po jedno poglavlje “Zločina i kazne”, a da on na kraju samo sve uskladi. Međutim, Dostojevski je odgovorio da nikad ne bi vlastitim imenom potpisao tuđi rad.

NJegov hrišćanski pravoslavni pogled na svijet najbolje karakteriše incident u kojem je pijani čovjek nasrnuo na njega nanijevši mu lakše povrede, pisac je odmah zatražio da prestupnik bude pušten na slobodu jer mu oprašta.

Budući da je cijela stvar zbog publiciteta ipak došla do suda, napadač je osuđen da plati piscu 16 rubalja, koje mu je Dostojevski vratio odmah nakon suđenja.

Nakon duge i teške bolesti, Dostojevski je umro 1881. godine od posljedica krvarenja izazvanog epileptičnim napadom.

Prema tadašnjim izvještajima policije, na posljednji ispraćaj došlo je 100.000 ljudi, mahom studenata, a pogreb se na kraju pretvorio u demonstracije protiv carskog sistema.

Od desetina njegovih djela prema kojima su snimljeni filmovi, “Idiot” je ekranizovan najviše puta.