“Deset tačaka o umijeću zajedničkog života” Alexandera Langera

Povodom dodjele priznanja “Počasni građanin Grada Sarajeva”, u dogovoru s Fondacijom “Alexander Langer”, imamo zadovoljstvo objaviti jedan od tekstova koje je ovaj političar, pisac i italijanski aktivista napisao tokom rata u bivšoj Jugoslaviji, promišljajući Evropu, i svijet općenito, saopćili su danas iz Ambasade Italije u Sarajevu.

U njegovih “Deset tačaka o umijeću zajedničkog života”, objavljenih 1. marta 1994. godine, Langer obrađuje temu multikulturalnosti i pluralizma identiteta.

Langerova preporuka tiče se značaja “medijatora, graditelja mostova, ljudi koji preskaču zidove i istražuju granice”.

1) Zajedničko postojanje sve većeg broja različitih etničkih grupa postat će uobičajeno stanje i sve manje izuzetak; alternativa je međuetnička zatvorenost ili zajedničko življenje.

Situacije postojanja zajednica različitih govornih, kulturnih, religioznih i nacionalnih grupa na istom prostoru, postat će sve učestalije, pogotovo u gradovima. To i nije neka novost. I u starim srednjovjekovnim gradovima postojale su afričke, grčke, armenske, jevrejske, poljske, njemačke, španske četvrti…

Multietnički, multikulturalni, multijezični, multinacionalni suživot… pripada, dakle, i sve će više pripadati normalnom stanju, nikako izuzetku. To međutim ne znači da će se do te normalnosti doći bez poteškoća, naprotiv. Različitost, nepoznato, stranac, sve to komplikuje život, može biti izvor straha, može postati predmetom nepovjerenja i mržnje, može postati izvorom rivalstva, koje može dovesti do ekstremne situacije u kojoj “tvoja smrt” znači “moj život”. To potvrđuje i iskustvo onih koji se sele iz jedne u drugu dolinu iste regije i koji se, dakle, moraju ponovo prilagođavati i istovremeno iziskivati poštovanje i prilagođavanje. Sve veća kretanja i sve veće migracije koje nam moderan život donosi sa sobom, neizbježno povećava postotak međuetničke i međukulturalne isprepletenosti u svim dijelovima svijeta. Možda, po prvi put u historiji svijeta, možemo svjesno odabrati da se suočimo i na miran način riješimo premještanje tako velikog broja ljudi, zajednica, naroda, iako je obično uzrok tom seljenju nasilje (siromaštvo, bijeda, izrabljivanje, uništena životna sredina, ratovi, progoni). Ali retorika i izjave dobre volje nisu dovoljne: Ako se zaista želi izgraditi zajedničko življenje između različitih ljudi na istom prostoru, potrebno je razviti kompleksnu umjetnost zajedničkog življenja. S druge strane, postaje sve očiglednije da pokušaji koji se temelje na potvrdi etničkih ili sličnih prava – npr. nacionalnih, religioznih, plemenskih,”rasnih”- kojima je cilj stvaranje etničke države, etničke secesije, etničkog čiščenja, nacionalne homogenizacije i slično, vode ka konfliktima i ratovima nepredvidljivih razmjera. Alternativa između etničke zatvorenosti (pa čak i kada je ista motivisana samoodbranom) i multietničkog suživota, predstavlja pravo ključno pitanje u etničkoj problematici današnjice. Bilo da se radi o potlačenim ili manjinskim etničkim grupama, o starijoj ili novijoj emigraciji, religioznim manjinama, nacionalnim buđenjima ili da se radi o međuetničkim, međureligijskim, međukulturalnim konfliktima (sukobljavanjima).

Multietničko zajedničko življenje može se poimati i doživjeti kao obogaćivanje i dodatna mogućnost, za razliku od doživljavanja istog kao kazne: u tu svrhu nisu potrebni govori i pridike protiv rasne netrpeljivosti, intolerancije i ksenofobije, već pozitivno iskustvo i pozitivni projekti te kultura zajedničkog življenja.

2) Identitet i zajedničko življenje: nikad jedno bez drugog (nedjeljivi su); ni prisilno uključivanje, ali ni prisilno isključivanje.

“Što se jasnije razdvojimo, bolje ćemo se razumijeti”; u današnje vrijeme postoji tendencija da se problemima zajedničkog multietničkog življenja, pristupi putem čistog razdvajanja. Nisu brojni oni koji se slažu sa idejom “melting potsa (razdvajanje)” npr. SAD-a, već su prisutni sve bezbrojniji protesti vezani za ideju više ili manje prisilne asimilacije. Istovremeno se sve više susrećemo sa raznim pokretima za jednakost, protiv etničke izoliranosti i diskriminacije te pokrete koji se bore za ista prava.

Do sada nisu dale pozitivne rezultate niti politika prisilnog uključivanja (asimilacija, zabrana korištenja vlastitog jezika, religije i sl.) niti politika prisilnog isključivanja (marginalizacija, getoizacija, protjerivanje, uništenje.).

Moramo dozvoliti što veću mogućnost individualnih i kolektivnih izbora, prihvatanjem i pružanjem prilika za ”etničku” prisnost (biti među svojima) kao i za interetničke susrete i suradnju. Garancija očuvanja identiteta s jedne strane, te ravnopravnost i participacija s druge strane, nedjeljivi su i moraju se međusobno dopunjavati. To naravno, ne zahtjeva samo javne propise i pravila, već je potrebno da se pogotovo zainteresirane zajednice orijentišu ka toj opciji zajedničkog življenja.

3) Upoznavati se, međusobno razgovarati, informisati se, zajednički djelovati: ”Što više budemo radili jedni uz druge, bolje ćemo se razumijeti”.

Zajedničko življene pruža, ali i iziskuje mnoge mogućnosti međusobnog upoznavanja. Kako bi do međusobnog upoznavanja došlo bez marginalizacije i na ravnopravan način, potrebno je razviti što je moguće veći nivo međusobnog upoznavanja. Slogan “Što više budemo radili jedni uz druge, bolje ćemo se razumijeti”, mogao bi da se postavi kao antiteza gore navedenom sloganu separatizma.

Naučiti upoznavati jezik, historiju, kulturu, običaje, predrasude, stereotipe i strahove različitih zajednica koje zajedno žive, jedan je od bitnih koraka u izgradnji interetničkih relacija (odnosa). Presudnu ulogu u tom smislu mogu imati zajednički izvori informacija (novine, međukulturalne i više-jezične radio emisije i sl.), trenuci zajedničkog učenja ili zabave, međusobna, makar prigodna posjećivanja, mogućnost učestvovanja- makar samo u izuzetnim slučajevima, u “unutrašnjim”događanjima etničke zajednice koja nije tvoja (slavlja, rituali i sl.), pa čak i obični pozivi na ručak ili večeru. Zajednički udžbenici historije, zajednička proslava javnih događaja, možda čak i trenuci zajedničke molitve i meditacije, mogu biti od pomoći u izbjegavanju rizika učvrščivanja etnocentričke (nacionalističke) vizije do te mjere da postanu prirodnima i očekivanima.

4) Etničko, možemo čak i prihvatiti, ali nikako u samo jednoj dimenziji: čovjekova sredina, spol, društveni položaj i mnogi drugi zajednički nazivi.

Ponekad, organizovanost različitih etničkih zajednica na etničkoj bazi, imaju svoju opravdanost i dobre razloge za, ali samo pod uslovom da se radi o slobobnom izboru i pod uslovom da takva organiziranost ne postane totalitarističkom i integralističkom. Ali, evidentno je da, ako se želi raditi u korist zajedničkog življenja, više nego u smjeru etničke (auto) izolacije, taj rad će se morati usmjeriti ka valorizaciji svih ostalih dimenzija osobnog života, ali i života zajednice, a koje nisu u prvim linijama etničkog karaktera. Tu prije svega spada zajednički prostor i briga o njemu, ali i zajednički ciljevi i zajednički interesi profesionalnog, socijalnog tipa, zatim ciljevi i interesi vezani za starosnu dob i, sa posebnim osvrtom na ciljeve i interese vezane za spol: Žene mogu otkriti i na bolji način doživljavati zajedničke ciljeve i zajednički senzibilitet. Treba izbjegavati da osobe provedu cijeli svoj život i trenutke svakodnevice unutar struktura etničke dimenzije, naprotiv, potrebno je dati priliku i drugim mogućnostima koje će u načelu imati interetničku bazu.

Od posebnog je značaja dati mogućnost osobama da se susreću, međusobno razgovaraju i da istaknu svoju valjanost, ne samo putem ”diplomatske reprezentacije”, već i direktno: dakle, vrlo je važno da svaka osoba može uživati u snažnim individualnim ljudskim pravima, pored, dakako potrebnim kolektivnim pravima, među kojima neka od tih prava mogu imati i etničku konotaciju (upotreba vlastitog jezika, očuvanje tradicija i dr.); sva kolektivna prava ne moraju uživati prednost ili biti usmjeravana po etničkim linijama (npr. socijalna prava-pravo na stan, na posao, na skrb, na zdravlje ili ambijentalna prava).

5) Definisati i odrediti granice etničke pripadnosti na što je moguće manje rigidan način, dakle, ne isključiti etničke pripadnosti i njihovo mnogostruko ukrštavanje.

Naravno, etnička pripadnost ne iziskuje neku posebnu definiciju ili određenu granicu: ona je produkt historije, tradicije, odgoja, običaja, prije nego svjesna opcija, želja ili ciljani izbor. Što rigidnijom i izvještačenijom postaje definicija pripadnosti određivanje granica u odnosu na druge

(pripadnike druge nacije), tim opasnijom i urođenijom postaje sklonost ka konfliktu. Pretjerivanje u disciplini ili čak iznuđivanje etničke lojalnosti u upotrebi jezika, učestvovanja u vjerskim dužnostima, načinu odjevanja (u nekim slučajevima čak u iznuđivanju nošenja uniforme), svakodnevnog ophođenja, pa čak pravnom definisanju pripadnosti (registracija, navođenje etničke pripadnosti na ličnim dokumentima i sl.), nose u sebi nezdrav poriv da jedni druge prebrojavamo, odmjeravamo snage sve do barikada i fizičkog razgraničenja, te do zahtjeva teritorija samo za etničku grupu.

Nasuprot tome, dozvoliti i promovisati pojam fleksibilnije i manje isključive vizije pripadnosti, dakle, dozvoliti određenu dozu mješanja između različitih etničkih zajednica te mnogostruko uporište subjekata pograničnih zona, olakšava postojanje tzv.”sivih zona” sa niskom etničkom definicijom i disciplinom, te omogućava slobodnu razmjenu interkomunikacija i interakcija.

Izbjegavanje bilo koje forme “etiketiranja” osoba po etničkoj ili religioznoj osnovi, dio je potrebnih mjera koje služe prevenciji konflikata, ksenofobije, rasizma.

Pravo na samoodređivanje subjekata ili zajednica ne treba prevashodno podrazumjevati određivanje vlastitih granica i zabrane pristupa istim, već treba polaziti od pozitivnog imenovanja vlastitih vrijednosti i ciljeva, nikako ne smije dostići nivo isključivosti i razdvajanja.

Mora se dati mogućnost jednoj stvarnosti koja će biti otvorena ka što većem broju različitih etničkih zajednica, stvarnost koja neće biti isključiva i u kojoj će se dobro osjećati, pogotovo djeca imigranata i djeca “mješanih obitelji” te osobe kozmopolitske i pluralističke formacije.

6) Priznati i učiniti vidljivom multietničku dimenziju: ljudska prava, javni simboli, svakodnevni postupci, pravo da se osjećaš “u svojoj kući”:

Zajedničko življenje različitih nacija, različitih jezika, kultura, religija i običaja na istom prostoru, u istom gradu, mora biti priznatim i vidljivim. Pripadnici različitih etničkih zajednica koji zajedno žive, moraju imati osjećaj da su “kod kuće”, da imaju državljanstvo, da su priznati, da mogu “postati” institucija, te postojanje struktura i specifičnih prilika vrednovanja svake prisutne nacije, važni su elementi zajedničkog življenja. Što se više bude organiziralo zajedničko bitisanje različitih jezika, kultura, religija, karakterističnih znakova, manje će biti diskusija vezanih za nadležnost ove ili one nacije u odnosu na prostor i teritorij: potrebno je da se bilo koji oblik etničke isključivosti ili separatizma razblaži u prirodan način zajedničkog postojanja mnogostrukih znakova, zvukova i

intuicija (Franjo Komarica, biskup Banja Luke, grada u kojem žive stanovnici više nacionalnosti, ali sa većinom stanovnika srpske nacionalnosti, grad koji je u današnje vrijeme predmet rasprave između Srba i Hrvata, objašnjava to na vrlo jednostavan način:” Livada na kojoj raste mnogo vrsta cvijeća, puno je ljepša od livade na kojoj raste samo jedna vrsta cvijeća”).

Evropa je sa puno napora naučila da prihvati mogućnost zajedničkog postojanja više različitih vjeroispovjesti na istom prostoru, a da to istovremeno ne znači prevlast jedne vjeroispovjesti nad drugom ili međusobno protjerivanje: dakle, sada je potrebno da se taj isti proces desi u raznim multietničkim stvarnostima; zajedničko življenje različitih nacija na istom prostoru, prikladna individualna i kolektivna prava koja treba da predstavljaju garanciju slobode i časti za sve, takva stvarnost treba društvenu saglasnost: da postane pravilo, a ne izuzetak.

7) Prava i garancije su od bitnog značaja, ali nisu dovoljne; etnocentričke norme idu u prilog etnocentričkom ponašanju.

Ne smije se vjerovati da se etnički identitet kao i interetničko zajedničko življenje mogu obezbijediti, prije svega zakonima, institucijama, strukturama i sudovima, ako takav stav nema bazu i korijene u ljudima i široku društvenu saglasnost: ali, ne smije se niti podcijeniti jedan umirujući normativni okvir koji će svima dati garanciju vlastitog identiteta (putem osiguranja prava na vlastiti jezik, kulturu, školu, sredstava informacija itd…) ravnopravnosti (putem garancije učestvovanja tj. protiv bilo kojeg tipa diskriminacije) kao i neophodno samoupravljanje, bez pokušaja prisile na priključivanje u korist jedne ili druge etničke grupe koje zajedno žive.

Od posebnog je značaja da mnogoetničke zajednice posjeduju takav nivo samoupravljanja koji će zajednicu voditi (cijelu zajednicu, bez etničke diskriminacije) u smjeru da sudbinu uzme u vlastite ruke i da prisili na interetničku suradnju do te mjere da razvije zajedničku teritorijalnu svijest: to može ići u korist obeshrabljivanja onih koji misle da se tenzije i konflikti vezani za teritorijalni status mogu riješiti mjenjanjem ili pripajanjem granica.

I ne treba zaboraviti da snažno obojena etnocentrička prava i strukture (tj. ona koja se temelje na kontinuiranom pretjeranom isticanju pripadnosti određenoj naciji i na snažnom etničkom izdvajanju) neizbježno dovode do jačanja tenzija i konflikata, te do rađanja i jačanja etno-centričnih načina ponašanja – dok suprotno tome, zakoni i strukture koje unapređuju interetničku suradnju, ohrabruju i jačaju kulturu valjanog zajedničkog življenja.

8) O važnosti posrednika, graditelja mostova – onih koji preskaču međe i onih koji putuju preko granica. Potrebne su “izdajice etničkog jedinstva”, ali ne i prebjeglice

U bilo kojoj situaciji zajedničkog življenja više etničkih grupa, ono što u početku manjka među ljudima jest uzajamno poznavanje, međusobni odnosi, prisnost.

U takvim situacijama od posebnog značaja mogu biti ljudi, grupe i institucije koje se svjesno postavljaju duž granica interetničkih grupa koje zajedno žive i koji se u svakom smislu zalažu i njeguju međusobno upoznavanje, dijalog i suradnju. Promocija zajedničkih prigodnih događanja, susreta i aktivnosti, ne rađaju se sami od sebe već zahtjevaju uporan i delikatan rad na senzibilizaciji, sticanju povjerenja, rad u koji treba uložiti puno njege i vjerodostojnosti.

Osim njegovanja identiteta i više – manje jasnih granica između raznih etničkih agregacija, od izuzetnog je značaja da u takvim zajednicama postoji neko ko će se posvetiti radu na ispitivanju, omekšavanju i konačno prevazilaženju granica: aktivnosti koje će možda, u situacijama napetosti ili konflikata izgledati kao krijumčarenje, ali akcije takvog tipa su od ključne važnosti u omekšavanju rigidnosti, relativizaciji granica i unapređenju zajedničkih akcija.

Eksplozije nacionalizma, šovinizma, rasizma, religioznog fanatizma itd., predstavljaju najrazornije dosad poznate faktore u zajedničkom življenju (više od socijalnih, ekoloških ili ekonomskih tenzija) i obuhvataju osim politike ili religije, praktično sve dimenzije kolektivnog življenja: kulturu, ekonomiju, svakodnevni život, predrasude, navike. Dakle, stvarno je potrebna velika sposobnost u pristupu i razblaživanju etničke konfliktnosti. To zahtjeva da se u bilo kojoj etničkoj grupi vrednuju osobe ili snage koje su u stanju da ispolje autokritiku prema vlastitoj zajednici: znači prave izdajice ”etničke kompaktnosti”, ali koji se, ako žele da održe korijene i kredibilitet, nikako i nikada ne smiju pretvoriti u prebjeglice. Baš u slučaju konflikata od izuzetne je važnosti relativizirati i smanjiti porive koji različite etničke grupe vode ka traženju podrške izvana (zaštitne snage, razne intervencije izvana i sl.) i dati veću snagu elementima zajedničkih veza za prostor.

9) Neophodni uslov: Isključiti bilo koji oblik nasilja.

Vrlo je teško naći međuetničke zajednice, a da među njima nema tenzija, konkurencije, konflikata:

Nažalost, konfliktualnosti religioznog, rasnog ili drugog porijekla imaju veliku moć uplitanja i mobilizacije i nose u sebi elemente takve kolektivne emotivnosti da postaje vrlo teško održati kontrolu nad situacijom ili dovesti do razumnog rješenja, ako nam situacija “pobjegne” iz ruke.

U takvim slučajevima potrebno je prije svega: Isključiti bilo koji vid nasilja u bilo kojem trenutku i ako se pojavi klica etničkog nasilja, smjesta i odlučno reagirati – jer, ako se toleriše, postoji rizik da se ta klica poveže u razarajuću spiralu koju je nemoguće kontrolisati.

I u ovom slučaju nisu dovoljni samo zakoni ili policija, već je potrebno duboko ukorijenjeno, odlučno društveno i moralno odbijanje: uvjereno i uvjerljivo odbijanje nasilja (ili reći uvjereno i uvjerljivo NE nasilju).

10) Začetnici kulture zajedničkog življenja:

Oni su od neprocjenjive važnosti u situacijama tenzija, konfliktualnosti ili čak u situacijama obične koegzistencije mješovitih interetničkih grupa (makar se radilo i o vrlo malim grupama). Oni kao u jednom hrabrom laboratoriju, mogu na vlastitoj koži iskušati probleme, poteškoće i mogućnosti koje pruža međuetničko zajedničko življenje.

Interetničke grupe mogu imati svoju dragocjenu toplinu i djelovati na najrazličitijim poljima, od religije do politike, od sporta do zajedničkog provođenja slobodnog vremena, od sindikalnih aktivnosti do kulturalnog zalaganja. U svakom slučaju, oni će biti najnapredniji eksperimentalni teren zajedničkog življenja – i stoga zaslužuju potpunu podršku onih kojima je stalo do umijeća i kulture zajedničkog življenja kao jedine stvarne alternative ponovnom javljanju generaliziranog etnocentričkog barbarstva.