Bravo: Mnogo ljudi ima PTSP, svi koji su bili u ratu na neki način su oštećeni

Glumac Ermin Bravo, koji će kao reditelj i scenarista debitirati na predstojećem Sarajevo Film Festivalu, za Radio Slobodna Evropa kaže kako je za njega velika čast što je njegovo ostvarenje u kompeticiji za kratki film.

RSE: Na XXIV Sarajevo film festivalu (SFF), u glavnom takmičarskom programu za kratki film, bit će prikazan i Vaš film pod nazivom “Dah”. Film je producirala produkcijska kuća Deblokada. Što Vas je inspiriralo da snimite ovaj film i što je zapravo njegova tema?

Bravo: Prije četiri godine sam napisao taj scenarij. Razgovarao sam sa nekim kolegama, redateljima, koji su me ohrabrili da tu ima potencijala za kratki film. Onda sam ga podijelio sa Jasmilom i Damirom Ibrahimovićem, koji su producenti u producentskoj kući Deblokada. Odlučili su da stanu iza tog filma i da mi pomognu da ga napravim. Stvarno sam imao punu podršku od početka, pa sve do samog kraja.

Film je neverbalan, nema nikakvog dijaloga, ispričan je samo kroz sliku i kroz odnose među glumcima. Priča o susretu dvoje ljudi, mladog momka i starije gospođe, koji se sreću u rehabilitacionom centru. Počnu da razvijaju neobičan odnos, neverbalan, gdje bez i jedne riječi, puno ispričaju jedno drugo o sebi.

RSE: Ovo je vaš redateljski i scenaristički debi. Da li se bilo teško odlučiti i uploviti u te vode?

Bravo: Teško mi je odgovoriti na to pitanje jer nisam ni siguran da sam uplovio u te vode. Samo sam htio ispričati ovu priču. Postoji još jedna priča, jedan dugometražni film, odnosno scenarij, koji razvijam i koji bih volio ispričati, ali nemam u tom smislu neke profesionalne ambicije da bih se sada samo time bavio. Sa ovim kratkim filmom će me zanimati da li da se ide dalje u tom pravcu, da li će to publika da prihvati. Već je velika vijest da je film, od velikog broja filmova, prošao na SFF-u, u kompeticiji za kratki film, što je za mene velika čast.

Na SFF-u sam gotovo od prvog festivala, prvo kao publika, pa kao dio talent kampusa, pa kao domaćin festivala, jedne godine čak i član žirija za kratki film. Već par godina radim i radionice u talent kampusu. Moje veze sa SFF-om su dosta jake. Baš mi je drago da će film baš tu da “prohoda”.

RSE: Osvrnuti ćemo se na prošlu godinu. Ostvarili ste ulogu u filmu “Muškarci ne plaču”, Alena Drljevića. Film je dobio dosta nagrada. Kako ste Vi doživjeli vašu ulogu i koliko je tema posttraumatskog poremećaja važna, da se o njoj govori?

Bravo: Kao društvo koje je izašlo iz rata, naravno da je mnogo ljudi sa PTSP-om, mnogo ljudi koji ne znaju, mnogo koji ga i tretiraju jer je ozbiljan. Vjerujem da je svako ko je bio u ratu na neki način oštećen. To je nešto o čemu se ne govori mnogo, na neki način je tabu tema, ne znamo ni šta bi sa tim. Postoje ljudi koji ozbiljno pate od toga, u ovom slučaju baš muškarci. Kada su problemi sa emocijama, muškarci o tome ne govore. Ne bi se trebalo – u ovakvim malo konzervativnijim i malo primitivnijim društvima, kao što je naše. Rodne uloge su podijeljene tako da su emocije ostavljene za žene, a muškarci o tome ne govore i nemaju problema sa tim, a stvar je zapravo vrlo ozbiljna.

Mislim da je važno o tome govoriti. Film na jedan lijep i suptilan način o tome govori. Alen je napisao divan scenarij i fantastično je izrežirao svoj prvi film. Za prvijenac je dobio veliki broj nagrada na svjetskim festivalima. Na nekim festivalima sam bio i vidio koliko to dobro korespondira sa publikom. Mnogo žirija ne ostane ravnodušno na taj film.

Uloga je jako lijepa, prilika za transformaciju, drugačija od bilo čega što sam do sada radio. To je jedan divan čovjek, koji je možda, od cijele grupe tih veterana, čak i najviše oštećen i u najvećim problemima, pod najjačim terapijama. On nije iz velikog grada, sve mu je to novo, prilika za druženje, da porazgovara sa svojim istomišljenicima. Na taj način se pomalo i izliječi.

RSE: Spomenuo bih jedan zanimljiv teatarski performans Nermina Hamzagića, gdje ste također igrali. Performans govori o izbjegličkoj krizi. Kako Vi doživljavate ovaj fenomen, obzirom da je BiH posljednjih mjeseci njime sve više pogođena?

Bravo: Mi smo upravo zbog toga i radili taj performans, kao sredina koja je prošla kroz izbjegličku krizu, kroz sve njene faze. Znamo šta znači pobjeći pred ratom, znamo šta znači biti neprihvaćen u drugoj sredini, u zapadnim zemljama. Znamo i šta znači asimilirati se, znamo i šta znači pobijediti tu stigmu i strah od drugačijeg, uklopiti se u sredinu, pa čak stvoriti i porodice tamo. Mi smo zemlja koja ima mnogog muslimanskog stanovništva. Vidjeli smo šta znači strah od toga i da on postoji u zapadnim zemljama. Pokazali smo da je taj strah bespredmetan i suvišan.

Iskustva naših ljudi kroz dokumentarne priče i ispovijedi smo pokušali povezati sa jednim vizuelno impresivnim doživljajem, sa izbjegličkom krizom koja se trenutno dešava. Mislim da je to važno, jer u našu zemlju sve više ljudi dolazi, sve više ljudi se tu zadržava, ne mogu proći dalje, a država zaista nije spremna adekvatno odgovoriti na to. Ne bih rekao da je to kriza. Ne znam šta bi značila izbjeglička kriza, ne znam šta kriza znači, za koga je ta kriza? Kriza je samo za njih. Vlast, da želi, to bi se moglo riješiti, moglo bi se ih prihvatiti i pomoći im. Mislim da se nedovoljno radi na tome.

RSE: Aktivni ste dosta i u teatru. Predstava “Helverova noć”, u kojoj također igrate glavnu ulogu, 14 godina je na sceni Kamernog teatra 55 u Sarajevu. Što je tajna uspjeha i popularnosti te predstave?

Bravo: Više faktora, čini mi se. Oni su vrlo jednostavni, ali treba da se poklope sve kockice. To je odličan tekst, vrlo emotivan, vrlo vješto napisan, režija Dine Mustafića je decentna, minuciozna i iznutra, bez nekih vanjskih pomoći, vanjskih rediteljskih rješenja. Nas dvoje smo glumci. I ranije smo radili zajedno. Jako dobro se razumijemo i funkcionišemo kao partneri. Tema je zaista univerzalna.

Mnogo smo svijeta obišli sa predstavom, od Južne Amerike do Afrike. Dugo je igramo. Gdje god da odemo publika je na isti način prihvati – vrlo emotivno, razumiju je na svim meridijanima. Na internacionalnim pozorišnim festivalima mnogo je predstava koje su produkcijski veće, zahtjevnije, rediteljski kompleksnije, možda izvana. Naša predstava bude osvježenje. Mala, realistična predstava, jako emotivna. Valjda se ljudi zažele istinske empatije, emocije sa scene. Ona je i dosta ekspresivna. Očigledno da u moru konceptualnih predstava, ona iskoči.

RSE: Pred nama je XXIV izdanje SFF-a. Koliko se Vi radujete ovom događaju? Da li gledate filmove i koje programe najradije birate?

Bravo: Već sam malo govorio o Festivalu i mojoj vezi sa Festivalom. Pratim svaki Festival i učestvujem na jedan ili drugi način na Festivalu. Prošle godine sam imao sreću i zadovoljstvo da sam imao tri filma na Festivalu, ali dva od njih nisu bili u kompeticiji. Ove godine i rediteljski sam prisutan sa jednim filmom.

Radujem se apsolutno Festivalu, da vidim što veći broj filmova. Često pratim kratki film, pratim program “U fokusu”, pratim i kompeticiju, dugometražnu, koliko mogu. Ove godine bih volio pogledati što više dokumentarnih filmova. Volim i Sarajevo za vrijeme Festivala, tu atmosferu. Festival održava kvalitet iz godine u godinu. Za nas profesionalce, koji se bavimo filmom, Festival je prilika da ti na noge dođu najaktualnije filmske tendencije, filmovi iz regije, da vidiš gdje si ti u poređenju sa tim. To sve uvijek bude i inspiracija. Jedva čekam SFF.