Amila Ramović: Zemaljski muzej sveden na nivo socijalnog slučaja

Docentica Muzičke akademije i Akademije scenskih umjetnosti Univerziteta u Sarajevu, doktorica Amila Ramović, dobitnica je prestižnog priznanja, Honorary fellows of the Plymouth College of Art, koji se tradicionalno dodjeljuje za doprinos razvoju savremene umjetnosti i obrazovanja u umjetnosti za 2019. godinu.

Ovo priznanje je najznačajniji oblik javnog priznanja koje prestižni britanski Plymouth College of Art može ponuditi za visoka dostignuća u savremenoj umjetničkoj praksi ili i za rad koji je, kroz kreativnu praksu, imao transformacijski utjecaj na život zajednice, a posebno na život mladih ljudi.

“Naravno da je dragocjeno kada ugledne kolege, u drugom dijelu svijeta, prepoznaju da njegujemo zajedničke vrijednosti i da mi na kraju ukažu čast time što su oni procijenili da je taj moj doprinos značajan i da odgovara onome što oni smatraju dometima u našoj struci”, kaže u razgovoru za Radio Slobodna Evropa (RSE) Amila Ramović.

RSE: Ovo je sedma godina u kojoj Plymouth College of Art dodjeljuje ovo priznanje. Prije Vas su priznanje dobili jako veliki umjetnici, kipari, članovi Kraljevske akademije umjetnosti. Kako je docentica iz male BiH, dospjela do ovog priznanja?

Ramović: Ne mislim da u svijetu, u bilo kojoj struci, postoje geografske granice. To su horizontalne granice nekakvog našeg stručnog i intelektualnog prostora. Ukoliko djelujemo na internacionalnom planu, onda tih granica uistinu nema.

Ne mogu reći da mi je na bilo koji način odmagalo to što sam iz BiH. Sa druge strane, mislim da mi je dalo jednu specifičnu prednost jer u tom cijelom kontekstu mogu da prikažem dio jednog iskustva, koje moje kolege nisu imale.

Bila sam pozvana da budem uvodničar na jednoj konferenciji o savremenoj umjetnosti u Londonu, prije nekoliko godina, na kojoj je učestvovao i utemeljitelj i direktor Plymouth College of Arta. Tada smo razmijenili ideje o funkciji umjetnosti u društvu kao jednog intelektualnog i empatijskog motora za promjenu društva i njegovih vrijednosti.

Plymouth College of Art je vrlo značajna institucija na internacionalnom planu. Oni u smješteni u jednom malom mjestu, koje odgovara onome što je danas u BiH, Zenica. Nekada su imali uspješnu industrijsku istoriju, a danas su siromašni. Nalaze se na samom jugu Britanije, tako da su vrlo daleko od ekonomskih tokova. Upravo u situaciji kada je taj grad bio u stanju ekonomske i mentalne depresije, ovaj koledž je izumio jedan sistem obrazovanja društva, kroz uvođenje kreativnih vještina, kao glavnih vještina za mlade.

To znači da su ponudili platformu kroz koju mi treba da shvatimo da je umjetnost i kreativnost ono što nas pokreće da budemo sposobniji, kreativniji, da budemo spremni za nove izazove i da se bolje snalazimo u bilo kojoj situaciji koju nam budućnost donese.

Njihova logika je i logika novih obrazovnih sistema danas, a to da, sve ovo što učimo u školama, možda nam uopšte neće trebati za deset godina, budući da se sada stanje znanja iz godine u godinu mijenja i da mi i ne znamo šta je to što će nam trebati za deset godina. Oni su napravili jedan specifičan sistem obrazovanja. Sada se već djeca mogu upisati na Koledž u osnovnoj školi.

U tom Koledžu su umjetnost i kreativne vještine ono što je kod nas matematika i engleski jezik, oni su primarni. Oni su takav sistem već počeli primjenjivati u drugim gradovima u Britaniji, u Hong Kongu i u nekim dalekim zemljama. Taj koledž je poznat i ima podršku mnogih, veoma važnih ličnosti, iz svijeta umjetnosti jer mijenja funkciju umjetnosti u društvu, upravo kroz njen položaj u obrazovnom sistemu.

RSE: Spomenuli ste da je dijelom bila tema funkcija umjetnosti u društvu. Kakva bi ta funkcija bila da je primijenimo na društvo u BiH?

Ramović: Sasvim je sigurno da u BiH imamo jako puno da naučimo i imamo puno prostora da reformišemo naše obrazovne sisteme, posebno kada je u pitanju umjetnost. Mi u umjetnosti samo podučavamo naše studente nekakvim tradicionalnim vještinama, sa fokusom na ono što su istorijska iskustva. Mi u umjetničkim akademijama, u najvećoj mjeri, govorimo o tome kako su ljudi radili prije nas, učimo ih tehnikama, koje su postojale do danas, učimo ih istoriji, učimo ih nečemu što je poznati korpus znanja umjetnosti. Onda tražimo da oni na to naslone nekakve svoje kreativnosti i u tom kontekstu daju svoj umjetnički glas.

Ovi savremeni tokovi možda su skoro pa zanemarili taj istorijski kontekst i fokusirani su na kritičko istraživanje savremenih problema i savremenih izazova, kako kreativnih, tako društvenih i socijalnih, na nivou apatije prema susjedu. Uz to se njeguju i saznanja iz istorije.

Bilo bi dobro kada bi se u budućim izmjenama nastavnih planova i programa takve stvari mogle unijeti, mada vjerujem da je veća šansa da će takvu vrstu promjene napraviti neke moderne, privatne škole, koje će imati manje otpora, odnosno veću pokretljivost da se transformišu.

RSE: Da li postojeći sistem obrazovanja u BiH ne može pružiti adekvatno obrazovanje djeci, koja će raditi u XXI vijeku, u vijeku digitalizacije, vijeku modernih tehnologija?

Ramović: Pitanje je prvo funkcije, uopšte kulturnog nasljeđa u obrazovnom sistemu i u umjetnosti, koja se izučava kroz taj istorijski pogled, kako nam ga nude, na primjer muzeji. Pitanje je jednog generalnog društvenog odnosa prema institucijama.

Nakon što su se oni u Zemaljskom muzeju borili da Zemaljski muzej ponovo stavi na noge, pao je na koljena zbog političke opstrukcije iz RS-a (Republika Srpska). Desila se jedna konkretna politička opstrukcija zbog koje je Zemaljski muzej izgubio finansiranje na državnom nivou. Godinama su se tražili modeli kako da se njemu obezbijedi finansiranje, da ljudi mogu da se bave svojim poslom. Njihov posao je čuvanje kulturnog nasljeđa i kulturnog identiteta ove zemlje.

Saznali smo da je taj dogovor taman profunkcionisao, ali je opet propao. Umjesto da Zemaljski muzej govori o svojim naučnim i muzejskim projektima, na kraju su opet u situaciji da oni govore o pitanju plata, grijanja i ne znam kakvih troškova.

Na taj način je muzej sveden na jednu ustanovu koja stalno nešto traži i koja je kao neki socijalni slučaj i prosjak, od koga možeš otići. Ponekada okreneš glavu i pitaš se što se sami ne snađu. Mi smo zapravo jednim sistemskim omalovažavanjem, ne samo te institucije, nego uopšte ono čime se ta institucija bavi, kao i druge institucije koje su pored Zemaljskog muzeja posvećene toj misiji, doveli taj Muzej do toga da ga više niko ne prepoznaje kao vrijednost u društvu.

Naravno da će omladina, kada pomisli šta je to što oni treba da rade, šta je to što je važno, prihvatiti taj društveni odnos i reći da su muzeji neke nevažne ustanove koje nemaju para. To je otprilike taj neki društveni stav. To je znači jedan dio problema.

Što se tiče samih kreativnih vještina, mislim da se tu radi o jednoj potrebi za temeljitom revolucijom o onome šta mi učimo u školama i na fakultetima i na koji način ćemo uvesti neke discipline da se ne bojimo da će oni ugroziti ono što mi mislimo da je osnovna stvar naše struke.

Na primjer, na Muzičkoj akademiji se jako puno bavimo raznim tehničkim i stručnim aktivnostima, znači stručnim oblastima, ali malo imamo prostora da izađemo u neke druge aktivnosti i oblasti, da saznamo nešto više, čak i o filmu, ili o likovnoj umjetnosti, o književnosti, a kamo li o problemima psihologije, ekologije, politike i tako dalje. Mislim da je to problem nekakvog generalnog stava šta je to vrijednost i šta je tu znanje, na kojem treba da se radi i koja će nam trebati.