Alispahić: Plakalo je jedan od posljednjih vitezova teatra u BiH

Čitanje radiodrame “Hazreti Fatima” autora Safeta Plakala, u režiji Miralema Ovčine, bio je jedan segment bogatog programa kojim je Sarajevski ratni teatar SARTR obilježio 25. godišnjicu djelovanja pod sloganom “Kako tad, tako i sad”.

Jedna od akterica radiodrame jeste glumica i prvakinja Drame Selma Alispahić koja se u razgovoru za Fenu prisjetila velikog umjetnika Safeta Plakala, jednog od osnivača Sarajevskog ratnog teatra i njegovog prvog direktora. Bio je dramski pisac, pozorišni kritičar i teatrolog. Umro je 19. marta 2015. godine.

Alispahić smatra da je snimanje radiodrame “Hazreti Fatima” mala ljudska i umjetnička satisfakcija, simbolična gesta kako bi Safetova šutnja bila prekinuta.

– Safet Plakalo je jedan od posljednjih vitezova teatra u BiH, takvi više ne postoje, nema ih, to se osjeti u kompletnoj teatarskoj produkciji u BiH gdje nedostaje ljubavi i radosti, mi uvijek u SARTR-u to imamo jer je to u nas usadio. SARTR je posljednja oaza istinskog teatarskog istraživanja, radosti, ljubavi – naglasila je.

Drama “Hazreti Fatima”, rekla je, sublimacija je njegovog pjesničkog, dramaturškog i ljudskog iskustva, pisana iz najplemenitijih umjetničkih i ljudskih poriva, drama čija se klica, kako je ocijenio Plakalo, “zametnula u njegovoj djetinjoj duši i pameti”.

– Safetova djetinja duša vodila ga je do kraja života u njegovoj dubokoj vjeri da teatar prvenstveno treba da bude ogledalo ljudske intime i mjesto gdje se govori o najplemenitijim ljudskim porivima u koje spadaju ljubav, vjera i vjerovanje – ustvrdila je Alispahić.

Podsjeća da je Plakalo bio temeljit u svemu što je radio te je u pripremi za ovu dramu, uz prethodno poznavanje Kur'ana, pročitao više od 5.000 stranica islamske literature, posjetio i Teheran gdje postoji etnografski rekonstruirana kuća hazreti Fatime kao i muzej ove fascinantne žene koja zauzima značajno mjesto u historiji islama.

– Hrabrili su ga i naši islamski učeni ljudi koji su u drami “Hazreti Fatima” prepoznali šansu da se kroz jedan medij kakav je teatar mladim ljudima približi ova inspirativna priča i u poplavi “novih vjernika” podsjeti na plemeniti lik hazreti Fatime kao paradigme najčišćeg osjećaja vjere – podsjetila je.

Smatra da je imao divnu namjeru da educira te je početak drame posvetio vremenu objave Kur'ana i mukotrpnih početaka Božijeg poslanika Muhammeda a.s., “a kako je drama odmicala sve više nas je svojim pjesničkim umijećem nadahnutom sufijskom misli i osjećanjem svijeta, a u formi soneta, rubaije i mesnevije, uvodio u svu raskoš i ljepotu islamske misli i umjetnosti”.

Prisjeća se da je ubrzo plemenita namjera postala noćna mora kada su se javili oni koji sebi uzimaju za pravo da budu stariji i od svetih knjiga, da tumače, prijete, kamenuju i zabranjuju te kojima je vjera nužnost, a ona će im, kako je kazao Plakalo, “osigurati društveni probitak i materijalni dobitak”.

– A pri tome sam sigurna da nisu ni pročitali dramu jer da su se udostojili barem da “zavire” u knjigu na prvoj stranici bi našli odgovor na svoje neutemeljene tvrdnje jer tamo doslovno piše “otuda Muhammed a.s. . ne smije ni u jednom trenutku biti predstavljen kao realističan lik, već isključivo kao sjenka ili obrisi glasa koji progovara iz svjetla ili mraka” – navodi Alispahić.

Da su pročitali upute autora, kaže, shvatili bi da se iz njih jasno razumije da su članovi plemenite Poslanikove porodice predstavljeni svjetlošću, zrakama sunca i sjenkama u jednom metafizičkom prostoru koji ne sugeriše ništa drugo do duhovnost i čistotu.

– Safet je uvijek čuvao ljude i upravo zbog te brige drama nikada nije ni izvedena na sceni, i danas, upravo zbog te njegove brige, mi smo odlučili da je pročitamo kao radiodramu, da se na sceni ne pojavljuje niko osim njegovih riječi – istakla je .

Prisjeća se da je Plakalo na svako njeno pitanje kada bi mogao biti nastavljen rad na predstavi odgovarao šutnjom, “kao da mu dira u otvorenu ranu koja godinama boli”.

To su bile neprijatne situacije, s tugom govori Alispahić, navodeći da su dobijali prijetnje da će ih kamenovati na sceni, da im neće dozvoliti da igraju. S obzirom na to, dodala je, da je Plakalo bio pažljiv čovjek, nije bio konfliktan, smatrao je da je teatar mjesto ljepote, druženja, ljubavi, istine i vjere, on je rad na predstavi prekinuo iz straha da se nekom ne bi što dogodilo.

Na pitanje da li bi danas uradili predstavu, Alispahić kaže ne iz poštovanja prema Safetu Plakalu i njegovoj želji da budu sigurni, podsjećajući na njegove riječi “Allah dž.š. je jedan i vjerovanje u njega je lično i svako u sebi mora odlučiti kakav će mu odnos biti prema Bogu”.

– On je jedan od prvih ljudi koji je u dramu uveo rubaijevski sonet, to ne postoji nigdje, napravio je splet istočne i zapadne poetske tradicije. Iz Istoka je uzeo rubaijevu mesneviju, a iz soneta vrhunsku pjesničku formu. To je famozan spoj onoga što u suštini mi jesmo, kroz poeziju, stihove nadahnute sufizmom, kur'anskim ajetima, on je s puno poštovanja i ljubavi svaku tu riječ napisao, tako da smo mi s puno poštovanja to i izgovorili – rekla je Alispahić.

Možda je i bolje, zaključuje, da to ostane radiodrama da bi se na taj način ta poezija i najbolje čula.

Kćerka posljednjeg Božijeg poslanika Muhammeda, hazreti Fatima zauzima veoma istaknuto mjesto u historiji. Tokom proteklih četrnaest stoljeća učenjaci, istraživači i intelektualci su svaki na svoj način pokušavali osvijetliti bar jednu dimenziju uzvišene ličnosti te “predvodnice svih žena svijeta”. Plemenita i pobožna, rođena je u porodici koja je slovila kao izvorište svih moralnih i duhovnih vrlina. Ona je rođena u kući posljednjeg Božijeg poslanika i odrasla pod njegovim nadzorom.