730 godina od dolaska franjevaca u Bosnu

Prvo trebamo znati da je bosanska država u 13. stoljeću bila prostor od Ivan planine do Vlašića i od Sane do Drine. Papa Nikola IV. 23. ožujka 1291. godine izdaje pismo Prae cunctis nostrae mentis kojim traži od provincijskog ministra franjevačke provincije koja se nalazila na području hrvatskih zemalja da pošalje u Bosnu vještu, uzornu, učenu braću koja poznaju jezik naroda u Bosni, njihova temeljna zadaća bila je iskorjenjivanje krivovjerja koje se rasprostranilo po Bosni. Stoga se 23. ožujak 1291. godine uzima kao početak franjevačke misije u Bosni. Čast da budu prvi fratri misionari na bosanskom tlu dobila su dva dalmatinska fratra, fra Marin i fra Ciprijan.

Od tada broj fratara rastao je iz dana u dan. Vrlo brzo dolazi do sukoba između franjevaca i dominikanaca čija je misija počela prije fratarske, ali nije bila ni u pola uspješna kao franjevačka. U tom slučaju 1330. papa Ivan XXII. presudio je u korist franjevaca, a dominikanska prisutnost je sve slabija. Samo desetak godina nakon toga u Bosnu dolazi generalni ministar franjevačkog Reda Gerardo Odonis koji je bio u vizitaciji u hrvatskim i ugarskim zemljama, pri tom prolazi kroz Bosnu i sastaje s bosanskim banom Stjepanom II. Kotromanićem. Nakon sastanka odlučuje u Bosni osnovat vikariju. Vikarija pravno počinje postojat na Generalnom kapitulu Reda 4. lipnja 1340. godine. Velikom reformom u franjevačkom Redu 1517. godine Bosanska vikarija podiže se na rang provincije.

Od fra Marina i fra Ciprijana do danas prošlo je 730 godina, od srednjovjekovane bosanske države, preko Osmanlijskog Carstva, Austro-Ugarske Monarhije, Kraljevine Jugoslavije, NDH, socijalističke Jugoslavije do ponovo samostalne BiH, mnogo toga se promijenilo u Franjevačkoj provinciji Bosni Srebrenoj mnogo toga se promijenilo od granica koje su nekada sezale od Jadranskog mora do Transilvanije u Rumunjskoj, a danas su od Vrana do Save i od Une do Drine. Broj fratara također se mijenjao nakon Bečkog rata u Bosni je ostalo samo 29 fratara, a danas ih je više od 280, od ona tri samostana do današnjih 17. Mnogo toga se mijenjalo, ali jedno nikada, a to je povezanost i kršćanska ljubav između bosanskih ujaka i njihovog bosanskog puka. Povezanost i ljubav nisu nastale preko noći, one su se gradile godinama kroz tamne i hladne zatvorske tamnice, kroz gladne godine, godine u kojima su vladale kuge, gripe i covidi. Na kraju ujaci su svoju vjeru znali zapečatiti i svojom krvlju od visočkih i olovskih mučenika, preko fra Lovre Milanovića do fra Nikice, fra Leona i fra Vjeke.

Da ne bi netko mislio da su tu bili samo patnici i mučenici, bilo je tu i intelektualaca i mislilaca i da su živjeli negdje pod nebom Zapadne Europe sigurno bi ostavili puno dublji trag u svjetskoj filozofiji i teologiji. Ne možemo ne spomenuti velikane poput fra Pavla Posilovića, fra Matije Divkovića, fra Jurja Dragišića, fra Ignacija Gavrana, fra Bonifaca Badrova i tako bi mogao nabrajat u nedogled. Bilo je i onih koji su svojim životom svaki dan svjedočili evanđelje poput dobrog biskupa Miletića.

Franjevačku provinciju sv. Križa – Bosnu Srebrenu danas povijaju neki novi problemi, ali ona se i dalje ne da saviti, završit ću riječima pokojnog fra Šime Šimića: Lijepa je naša Bosna, i Bog je nad njom prosuo sve svoje blagoslove, jer nema toga blaga koje ne krije njezino tlo, ljepote koja ne resi njezine ravni i planine… U tu je Bosnu Franjevački red utkao dio svoje sudbine, došao je habit asiškog Poverella u njezine doline, verao se zelenim proplancima, kisnuo na strmim liticama i skrivao po klancima jadikovcima. I kako Bosna živi, želio bih da s njom i u njoj uvijek živi pleme Franjinih sinova s Radosnom Riječju na usnama i snažnom vjerom u Raspetoga.