5. sarajevski likovni salon: U znaku bijelog gavrana

Peti Sarajevski salon, koji organizira Udruženje likovnih umjetnika Kantona Sarajevo i ove je godine u Gradskoj galeriji Collegum Artisticum ponudio jedan široki pregled, precizno selekcioniran i visoko stručno valoriziran, svega onoga što čini likovnu suvremenost Sarajeva, danas.

Ako je neka vrsta zastranjenja isticati pojedine opuse kao amblematsku cjelinu za cjelokupni postav Salona onda se svjesno opredjeljujem za poetsko-likovno čarobnjaštvo mladoga Borka Močevića, čiji Bijeli gavran kao da duguje sirovom i surovom metalizmu epohe, ali u isto doba i suprotstavlja poetski graktaj nad cjelinama totalne nepoetičnosti koju živimo u svakodnevici.

Bamberg Darka Šobota doima se kao stroj za kontinuirano presovanje našega nesretnoga doba.

Prepoznatljiv je visoko vibrantni lirizam nekih samo njemu znanih formi u svjetovima čudesnog kraja zapadne civilizacije, tankoćutnog slikara epohe, Džeke Hodžića…

Kao da zrelost ali i muka starenja, postojanja svijesti o protoku vremena Zapisima Ede Numankadića domeće stanovitu dozu neke plemenite drevnosti.
Elma Alić svoju izduženu Gospođicu, sa čudesnim ptičetom na stražnjici, pozicionira tako da donosi imponirajuću strukturu fragmentalizma koji je postavljen upravo kao naši životi, kojima priječi doba da postanu cjeloviti, pa ostaju na nivou krhkih fragmenata… Kao naš život u pastelima ženskosti Alićeva donosi neku začudnu elementarnost življenja.

Jedno od otkrovenja na ovom Sarajevskom salonu je svakako i kompozicija Prostor 3, kojim Emir Osmić ponovo dokazuje svoju likovnu relevantnost prispodobljenu vremenu. Simfonijeta nestvarne prostornosti i sklada u kolorističkim kadencioniranostima data je u rafinmanu koji ponajviše liči glazbi starih majstora…

Kao što je na prošlom Sarajevskom salonu Enes Sivac imao skulpturu koja je uvodila i u isto doba izvodila iz prostora likovne nestvarnosti, tako ovoga puta Sivac donosi nekog tiho zaostalog konjanika (moćnog!) na atu, čini se i moćnijem.

Veliki bh. slikar Halil Tikveša donosi na ovu izložbu jedan čitav kozmos elementarne ljudskosti, sa portretima, sa staturama, sa različitim raspoloženjima i tonovima te ljudskosti, čini se i u različito doba dana i godine, a sve kao svojevrsnu vizualizaciju raspoloženja!

Briljantnu svedenost minimalističkih otkucaja donosi nam Hamzalija Muhić, kroz svojevrsnu formatizaciju prostora, ali na svoj način i vremena!?
Grafičar koji nas je navikao na rigorozu grafičke samosvijesti i trajnog ništenja samodopadnosti, Irfan Handukić, na ovoj izložbi pokazuje trijumf crte i čudesnost sjenovitih predjela, koji kao da signaliziraju neki daleki nestvarni svijet u kojem je kristalizacija ljudske moći vidljiva u svakom pokretu Handukićevog grafizma.

Kao u nekim ranijim periodima kada se bavio stanovnicima akvatorija, grafički dizajner Branko Bačanović svoja ovovremena slikarska usredsređenja usmjerava na hercegovačke bivole… Intrigantnost Bačanovićevog postupka učitavanja u strukturu je u tome da tijelo tih hercegovačkih bivola naseljavaju umjetnikovi tankoćutni asocijativi na prostorne i vremenske senzacije, sasvim suvremeno akcentuirani. Ovo je jedan novi Bačanović, jednako moćan i u ovoj fazi svog artističkog porinuća u osobne izazove i atrakcije koje likovnost tih izazova daje…

Irfan Hozo donosi lirsku osjećajnost kao daleka sjećanja na urušene i devastirane drage prostore… Nevjerojatan je detalj u desnom kutu njegove likovne kompozicije, uvela ruža kao akcenat kojem nema mjere u širim promatranjima Hozinog opusa…

Ples začudnih figurina kroz majstorstvo prepleta crteža i boje iskazuje, legitimira majstorstvo Izeta Alečkovića. Taj ples alečkovićevskih bića donosi dinamizam do sad neprepoznatljive vizualnosti.

Preplet neodredivih bića Marka Kusmuka u dinamici temeljnosti slike je moćan evokativ na ono što su današnji pogledi na muško-ženske odnose, ali i na formu tijela kao takvog…

Kod Mensura Porovića iskazuje se apstrakcija lirskih treptaja, a neobično mi je strukturom svoje kompozicije na ovoj izložbi intrigantan Mirza Rahmanović.

Fino, gotovo u stilu Male noćne muzike donosi Muhamed Bajramović svoje umiranje u ljepoti nekih zlatasto-drap tonova.

Ne može Salim Obralić pobjeći od elementarnih kamenitosti hercegovačkih podneblja, ali je njegov prizor kao dio postava ove izložbe skoro pa lirski dekonstruirao hercegovačku kamenitost i svo smilje i bilje što iz njega raste…

U izloženoj skulpturi Samira Sućeske metje zasiguno trijumfira! Međutim, ova skulpturalnost nosi slojeve bogate asocijativnosti, od helenskog doba do danas.

Jedan potpuno neobičan i nestvarni Saša Bukvić gotovo heretičkim metodom rastače militarističku žudnju. Njegova dva karikaturalno postavljena vojnika – oficira slikareva su asocijacija na gorak okus militarizma, čak kada je on dat i u potpuno svježim bojama… To je hereza u odnosu na neku vrstu apoteoznosti militantnom duhu, koja je u ne tako davnim vremenima bila karakteristika i stvaralaštva na ovim prostorima…

Seid Hasanefendić, klasik bh. slikarstva, donosi na ovoj izložbi suptilan novum, jer se njegova opredmećena poetika rastače. Kada su prepoznatljive forme u pitanju one postaju gotovo pastozne, a zelena dominanta kao da iščezava u nekoj neutralnoj slikarevoj, do kraja pozicioniranoj rezignaciji.
Skulptor Stijepo Gavrić opominje provalijom rukovanja, a radnja Taide Jašarević, koja ostaje i dalje u finim velovima ženskosti, oplemenjena je znakovima koji su ne tek i samo oznake pisma nego i duboko asocijativni signali na skladno bojenoj pozadini.

Kompjuterizam Željka Filipovića, sav u skladno bojenim sferama temeljnog izričaja ovog stvaraoca, gotovo kao da je korespodentan Spiralama Zlatana Hadžifejzovića. U tim spiralama jednog crno-bijelog svijeta primjetno je poetsko tkanje…

Amela Hadžimejlić ostaje dosljedna svojim virtuoznim grafizmima, ali i slikarskoj magmi koja imponira.

U radnjama Borisa Hodaka prisutna je i stvarnost i nestvarnost, ali tako sinhronizirana da ne prepoznajemo tanku granicu prelaska iz jednog svijeta u drugi…
Lejla Ćehajić za koju sam, s pravom, na prošlom Sarajevskom salonu ustvrdio da svojim malim stvarima donosi velike likovne doživljaje, samo je potvrdila svoj talenat i likovno razbokoreno pismo, a interesantnost izraza Mirze Rahmanovića sa učitavanjem u ljudsko tijelo i glavu je zasigurno jedna od originalnih legitimacija snažne likovnosti ovoga Salona.

Konačno, majstorstvo Fikreta Libovca začeto crtežima koji su na granici virtualnog, a razvijeno kroz forme čiste poetske skripcije je veliki trenutak naše suvremene umjetnosti uopće!

Sarajevski salon ne može se promatrati izvan konteksta likovnog života u Sarajevu i BiH uopće, jer on nije autonomni otok u tom prostoru.

Sarajevski salon duguje prostoru likovnog tradicionalizma, likovne ovovremenosti i svih oblika heretičkih ispada, zato je on u svojoj stvaralačkoj raznorodnosti, sa svim stilskim i žanrovskim posljedicama po našu suvremenu umjetnost uopće, daleko nadmašio izlagačku soareju i pretvorio se u samonikli likovni incident, prepoznatljiv po bježanju od lokalizma i primitivizma i po evidentnom približavanju kozmopolitskoj auri suvremene umjetnosti, uopće!

Autori ove postavke, kao i svi stvaraoci koji u njoj participiraju, legitimiraju vrijeme, ali ne i društvene prilike, koje su daleko ispod talenta, mašte, metjea, upornosti, samosvijesti i dosljednosti sarajevskih likovnih stvaralaca.