Kako su Jevreji htjeli ubiti više od 12000 SS-ovaca

Punih 70 godina prošlo je od najvećeg pokušaja preživjelih Jevreja iz holokausta da se osvete nacistima za počinjeni genocid, podsjeća Associated Press čiji su novinari razgovarali s vođom propale urote.

– Žalim samo za jednim, a to je da po mojim saznanjima nismo ubili ni jednog nacistu – počeo je razgovor Joseph Harmatz, vođa židovske “osvetničke skupine” koja je 1946. godine otrovala više od 2200 bivših SS-ovaca u američkom kampu za ratne zarobljenike, ali pritom nije uspjela ubiti ni jednog.

U cijeloj priči ne bi bilo ništa neobičnog da nedavno otvoreni izvještaj američke vojske o incidentu ne pokazuje da je količina arsena korištenog u masovnom trovanju nacista u teoriji bila dovoljna da ubije desetke hiljada ljudi.

Joseph Harmatz

Harmatz, koji danas ima 91 godinu, objasnio je za AP kako su on i 50 njegovih kolega došli na ideju da ubiju naciste.

Koja je bilo njihova motivacija, nije teško za zaključiti – htjeli su osvetiti milione sunarodnjaka koje su nacisti ubili u logorima smrti tokom Drugog svjetskog rata.

– Naša misija bila je jednostavna. Ubiti Nijemce. Koliko god možemo – objašnjava Harmatz i doda je da “se nisu htjeli vratiti u Palestinu bez da su išta učinili i barem djelomično osvetili svoje obitelji i prijatelje.

Inicijativa za osvetničku akciju došla je od borca i pjesnika Abba Kovnera koji je inspirisao grupu od nekih pedesetak ljudi, od kojih je većina preživjela užase holokausta. Ali, njegova originalna ideja bila je da otruju vodovod u Nürnbergu što je bilo preradikalno za većinu članova grupe koji su bili svjesni da bi tako ubili veliki broj nevinih Nijemaca (ali i stranih vojnika i diplomata koji su bili u gradu) i tako izgubili svu podršku koju su Židovi u tim godinama uživali od međunarodne zajednice koja je amenovala stvaranje njihove države, Izraela, na području Palestine.

Bilo kako bilo, dok je Kovner s otrovom plovio prema Evropi, bacio ga je u more zbog sumnji britanskih vlasti te je grupa prešla na plan B, užu operaciju čiji je cilj bio ubiti najgore naciste.

U sklopu te akcije nekoliko je članova grupe pod lažnim identitetima našlo posao pekari kampa za ratne zarobljenike Stalag 13 POW u Langwasseru pokraj Nürnberga. Nakon što su dobili novu zalihu arsena od jednog Kovnerovog suradnika, trojica “osvetnika” su 13. aprila 1946. godine tokom dva sata otrovom premazali oko 3000 štruca hljeba, vjerujući da će tako ubiti oko 12 000 bivših SS-ovaca koji su bili u kampu.

No, iako je količina otrova kojom su raspolagali bila dovoljna da po nekim procjenama ubije gotovo 60 000 osoba, nije umro ni jedan. Otkriveni podaci iz naknadne istrage kažu da je u pekari bilo gotovo 10 kila čistog arsena, pomiješanog s vodom i ljepilom da bi se lakše upilo u kruh.

Pekara u Nurnbergu koja je snabdijevala Stalag 13

Dodatne laboratorijske istrage pokazale su da je arsen bio na vrhu, dnu i stranama štruca hljeba, a nacisti koji su ga pojeli odreda su imali simptome slične koleri, kao što su povraćanje, proljev i teški osip na koži. Najveća količina arsena pronađena na jednoj štruci bila je 0.2 grama što bi u većini slučajeva trebalo rezultirati smrću osobe.

Vjerovatno se baš u tome krije razlog zašto je plan propao – urotnici su kruh premazali prebrzo i pretankim slojevima mješavine u kojoj je bio arsen. Druga teorija, koja ne isključuje prvu, propast plana objašnjava time da je većina zatvorenika posumnjala da nešto nije u redu čim su pojeli prve zalogaje te stoga niko nije unio dovoljno arsena u organizam da bi ishod bio smrtonosan.

Nakon napada su Harmatz i ostali članovi grupe preko Čehoslovačke pobjegli iz Njemačke te na kraju završili u Palestini. Iako su vlasti u Nürnbergu vodile istragu protiv Harmatza i drugog člana grupe, Leipke Distala, nakon što su operaciju detaljno opisali u dokumentarcu iz 1999. godine, odlučili su da neće podnositi optužnice za pokušaj ubistva zbog “iznimnih okolnosti” akcije.

Što se tiče samih članova grupe, oni jedino žale što nisu nikoga ubili:

– Ako se čime ponosim, to je činjenica da sam bio član te grupe. Da smo se nakon takvih užasa vratili rutini bez da smo pomislili na osvetu tim gadovima bilo bi nezamislivo. Morali smo odgovoriti tim životinjama – zaključuje jedan od njih.