“Jeo sam meso mrtvih prijatelja”

Nakon pada aviona u kome je bila cijela ragbi ekipa koja je putovala na utakmicu u Čile, preživjele putnike zadesio je pakao na zemlji. Većina je umrla poslije nekoliko dana, od hladnoće i povreda. Roberto, jedan od njih, preživeo je i u svojoj potresnoj ispovijesti priča kako je jeo svoje mrtve prijatelje da bi preživio.

Doktor Roberto Canessa, pedijatar i kardiolog, jedan je od putnika koji je preživio dramu kada se srušio urugvajski vojni avion u udaljenim Andima, između Čilea i Argentine, 13. oktobra 1972. godine. On je, da bi preživio, jeo komade mesa preminulih putnika, a svoju ispovijest odlučio je da podijeli sa cijelim svijetom čak 40 godina nakon nesreće.

Od ukupno 45 putnika, koliko ih je bilo u avionu, 12 je poginulo pri samom udaru u tlo, petoro ih je umrlo sljedećeg jutra. Roberto je imao samo 19 godina i putovao je sa svojim timom na ragbi utakmicu.

Gledajući kroz prozor aviona Roberto je osjetio da nešto nije u redu. Turbulencija je bila sve prisutnija i avion je propadao, nije mogao da dostigne odgovarajuću visinu. Motori nisu bili dovoljno snažni. U sljedećm trenutku došlo je do snažne eksplozije, i čuo se zvuk gužvanja metala.

– Putnici su bacani okolo kao da se nalaze u centru uragana – ispričao je on.

On se čvrsto držao za sjedište i molio da se spasu. Na sreću, ali možda i nesreću zbog pakla koji ga je očekivao uspio je da preživi fatalan pad aviona. Oko njega su se čuli krici povrijeđenih i bilo je puno dima i vatre. U gomili metala i sjedišta ugledao je svog prijatelja Gustava Zerbina.

– I ti si živ, uzvikivali smo zajedno. Zatim smo pokušali da proinađemo još nekoga. Bilo je dosta mrtvih. Postajalo je sve hladnije i otvorili smo kofere u potrazi za toplijom odjećom – priča Roberto.

– U to vrijeme sam studirao medicinu u Urugvaju, bio sam druga godina. Bio sam ragbi fanatik i krenuo sam sa svojim timom na utakmicu. Bili smo mladi, sretni i zdravi i u sekundi se sve promijenilo – priča Kanesa.

Lavina, koja se obrušila na njih 17. dana nakon nesreće, usmrtila je još ljudi.

Fernando Parrado y Roberto Canessa después de caminar 10 días llegan a los Maitenes, precordillera de San Fernando pic.twitter.com/0djEQ7pjv5

— José Miguel Carafí ن (@PepeCarafi) Prosinac 21, 2015

U narednim sedmicama jedan po jedan mladić je umirao, a izgledi za 16 preživjelih bili su prilčno loši. Bili su zaglavljeni na 3.600 metara nadmorske visine u surovom planinskom terenu, gubili su svaku nadu za spas, a i spasilačke ekipe nisu vjerovale da neko može da preživi.

Ogromna glad i stravični dani učinili su svoje i očajni Roberto, koji je tada imaa samo 19 godina, odlučio je da uradi ono što je mislio da nikad neće, da jede ljudsko meso.

– To je je jedini izvor proteina i masti koji smo imali. Bilo je odvratno. Kroz oči našeg civilizovanog društva, to je bila jeziva i odvratna odluka. Osjećao sam se poniženo. Dostojanstvo mi je bilo na podu. Morao sam da zgrabim komad mesa mog prijatelja i da ga pojedem da bih preživio – objašnjava Roberto.

Preostali putnici su bili spašeni tek nakon 72 dana i to poslije desetodnevnog mučnog Robertovog pješačenja sa nekolicinom preživjelih. Oni su tek poslije deset dana hoda uspjeli da pronađu pomoć.

Ipak, u međuvremenu su se suočili sa gladovanjem u strašnim uslovima. Temperatura je nekada iznosila i 40 stepeni ispod nule. Smrzavali su se. Kako kaže, nije mu bilo lako da donese odluku da jede ljudsko meso, ali u tim trenucima on nije mogao drugačije. Bio je na ivici egzistencije.

– Lomio sam se. U tom trenutku sam se pitao da li je bolje da umrem. Sjetio sam se majke i poželeo da se što prije vratim kući, da je vidim. Tada sam bio student medicine i imao sam djevojku Lauru, s kojom sada imam troje dece. Progutao sam komad i to je bio ogroman korak poslije kog se ništa nije dogodilo – kaže Roberto i dodaje da mu je najveću snagu ulila želja da njegova majka ne prolazi kroz bol zbog gubitka sina, bol kakav je on osjetio dok je gubio prijatelje.