Hiljadama godina skrivana tajna razvrata i prostitucije
Iduće godine ciparski Pafos ponijet će titulu Evropskog grada kulture.
Ko bi pomislio da turistički grad na zapadu Cipra, ukrašen betonskom džunglom hotela, kineskih i indijskih restorana, kafića i malih suvenirnica ima išta za ponuditi na kulturnom planu?
Kako piše BBC, čak su i domaćini bili iznenađeni kad su dobili tu prestižnu titulu. Međutim, potrebno je samo malo zagrebati ispod površine i otkriti zašto je Evropska unija počastila Cipar i Pafos titulom grada kulture za iduću godinu.
1966. godine, jedan ciparski poljoprivrednik naišao je na ostatke ogromnog arheološkog nalazišta.
Iskopavanjem je pronađen grčko-rimski grad gotovo neopisive važnosti za Cipar. Pronađene su vile, palače, pozorišta, tvrđave i jedna od najvećih stambenih rezidencija uopće na Mediteranu.
Ruševina Nea Pafosa su posljednje građevine što su preživjele katastrofalni potres koji je pogodio Zapadni Cipar u četvrtom stoljeću nove ere.
Većina građevina je srušena, ali mozaični podovi su preživjeli. UNESCO ih je proglasio zaštićenom svjetskom baštinom zato što su među najljepšim mozaicima na svijetu.
Turisti iz gotovo svih zemalja svijeta dolaze na Cipar kako bi pogledali mozaične podove i vidjeli hiljadama godina stare prikaze mitova o zabranjenoj ljubavi Pirama i Tizbe ili Zeusovo silovanje Ganimede.
Još i zanimljiviji je hram posvećen Afroditi izgrađen oko 1.200 godine prije nove ere. Izvorno je to bio hram posvećen zaboravljenoj božici plodnosti, ali je tokom stoljeća prenamijenjen. Danas na Cipru Afroditino ime prodaje gotovo sve što turisti mogu poželjeti.
Od najma automobila do hotela, ali u razdoblju prije kršćanstva, njeno ime zazivali su dosta drukčiji turisti.
Hodočasnici su posjećivali hram Afrodite i tamo se seksali sa ženama koje su tamo živjele.
Prapovijesni je to oblik seksualnog turizma. Rijeke ljudi slijevale su se u Neo Pafos kako bi odali počast božici, ali i uživali u razvratnom festivalu gdje je seks sa strancima bio preferirani način zabave.
Moderni turistički vodiči prešutjet će takve načine zabave u Pafosu, ali grčki historičar Herod pisao je o Cipru u petom stoljeću prije nove ere:
“Najrazvratniji babilonski običaj je onaj koji prisiljava svaku ženu da sjedi u hramu Afrodite i spolno opći sa strancem barem jednom u životu”.
Običaj se primjenjivao i na bogate i na siromašne, ali bogate dame su često do hrama transportirane u natkrivenim nosiljkama.
“Žena ne može odbiti novac. Jednom kada je stranac odabrao i stavio joj novac u krilo, bila je prisiljena općiti s njime izvan hrama”, piše Herod i dodaje da su ružne žene ponekad godinama čekale svog stranca.
Sličnu priču zabilježio je i James Frazer u knjizi Zlatna grana.
“Izgleda je na Cipru nekad bio običaj da se svaka žena mora prostituirati u utočištu božice”, napisao je Frazer i dodao da su slične običaje imali Babilonci.
Rimski carevi zabranili su takve običaje u 4. stoljeću nove ere, ali čini se da su običaji preživjeli još stoljećima.
1336. godine je njemački svećenik Ludolph od Suchena opisao poganska hodočašća do Pafosa uz upozorenje da “ciparsko tlo izaziva u muškarcima požudu”.
