Grčko selo duhova koje neprestano tone
Jedno malo selo u centralnoj Grčkoj je usljed pojave klizišta 2012. godine moralo da napusti čak 300 porodica, a selo otada neprestano tone u zaborav.
GreekReporter.com nedavno je objavio dokumentarac koji prikazuje stravičnu sudbinu mještana grčkog sela Ropota koji polako nestaje. Glavni sagovornik u dokumentarnom filmu je bivši gradonačelnik Ropota Jorgos Rubis, koji je podijelio potresnu priču mještana ovog sela u centralnoj Grčkoj.
On navodi da su još 1960-ih godina u zemljištu oko grada počele da se pojavljuju pukotine, na čiju su opasnost geolozi već upozoravali, a stanovnicima je čak naređeno da napuste centar sela. Čini se da su ova upozorenja do 1982. godine zaboravljena, budući da je svako ko je želio da zida kuću u Ropotu bez problema dobijao građevinsku dozvolu, a čak se (van centra) iste godine izgradio i hotel.
Nezgoda koja je zauvijek promijenila Ropoto dogodila se 12. aprila 2012. godine, kada je došlo do velikih klizišta, koja su drastično promijenila pejzaž ovog mesta, oštetila mnoge zgrade i uništila većinu sela. Usljed ovih prirodnih nepogoda, čak 300 porodica je bilo primorano da napusti svoje domove, a Rubis ističe da ga je vatrogasna brigada Trikale doslovce izvukla iz kuće.
Na mjestu gdje se nalazila seoska škola, smještena u posebno nestabilnom centru grada, sada je samo gomila smeća i trulog drveća, a od spomenika mještanima koji su služili u Prvom svjetskom ratu ostala je samo baza, nagnuta pod uglom od 30 stepeni.
„Nestala je i crkva, čak nijedan kafić nije ostao. Ako bi se neko razbolio, nije mogao ni čašu vode da dobije“, kaže Rubis.
Prema riječima Rubisa, cijeli teren sela od 2012. godine potonuo je dodatnih 10 do 15 centimetara, što znači da se sporo uništavanje građevina samo nastavlja i da je pitanje kada će kompletno selo potpuno nestati.
Uzgoj jabuka, koji je bila primarni izvor prihoda u ovom selu, više nije moguć, a brda koja su nekada krasili voćnjaci sada su potpuno uništena. Mještani Ropota se osjećaju nemoćno i revoltirano jer smatraju da ih je država napustila i da nije preduzela posebne mjere da se spriječi pojava klizišta do 2012. godine, kao i da im od tada nisu pružila nikakvu dodatnu pomoć.
Zanimljivo, sve to je moglo da bude izbjegnuto, samo da su vlasti ozbiljno shvatile članak koji je prezentovan 1998. godine na Osmom međunarodnom kongresu Internacionalne asocijacije za inženjersku geologiju i zaštitu životne sredine i koji je analizirao situaciju ovog grčkog sela i nabrojao korake koji će ublažiti oštećenja usljed klizišta.
Čak i autor ovog članka je tvrdio da postoje relativno jednostavne i jeftine mjere za rješavanje problema u većini dijelova sela, ali ističu da je centar sela čak i tada (14 godina prije klizišta koji je primorao mještane na iseljenje) već bio u kritičnom stanju.
Iako su priznali da je evakuacija stanovništa jedino održivo rješenje, autori ovog članka ističu da preseljenje treba posmatrati samo kao posljednje sredstvo, ukazujući na ozbiljne ekonomske i socijalne posljedice iseljenja za stanovnike.
Rubis tvrdi da je vlada do danas nastavila da zanemaruje potrebe iseljenih stanovnika Ropota. On tvrdi da nije obavljena ni procjena učinjene štete, kao i da su neki mještani morali uredno da plaćaju porez na imovinu za svoje domove, koji odavno nisu u funkciji. On ističe da stanovnici Ropota imaju jedno jedino olakšanje, a to je da niko nije povrijeđen ili nastradao zbog klizišta 2012. godine.
