“Kad smo spalili zgradu vlade kao da smo Nijemce dobili 5:0”

S roditeljima je 1992. bježao iz Bijeljine, odrastao je u Nürnbergu, govorio njemački bez naglaska.

Ali se zvao Adnan. Tu nije bilo pomoći sve da je nosio i lederhose. No koliko god tada bio stranac, poslije je zapasao pozamašan dio Evrope i svijeta.

U BiH je bio među prvim hip-hop grafiterima nakon rata. Pjesmama je poput terijera napadao korumpiranu policiju i mafijaške strukture.

Prije nekoliko godina je s Tuzlacima čak spalio zgradu vlade i srušio kantonalnog premijera, piše Express.hr.

Najbolje se kao kod kuće osjećao u New Yorku. Da bi sad album “Putanja” s kolegom Kontrom i Indigom snimio u Berlinu.

Izvjesna osoba me je izazvala da se usudim započeti intervju time što te je Ilko Čulić nekoć usporedio s Rage against the machine, da bi sad u recenziji ustvrdio da si malo omekšao.

Jesam, to je istina. Niti to skrivam niti bježim od toga. Moji tekstovi prate moj životni put. Još od prvog albuma ‘Hajmo ih rušit’, gdje me je usporedio s Rageom, to je bio soundtrack mojih godina, tog tinejdžera koji je bio ljut i nadrkan i je*avo svima mater i lajo i što sve ne. A danas sam otac dvoje djece, oženjen, imam gotovo 34 godine i naravno da drugačije gledam na neke stvari.

To te pitam zbog pjesme ‘Malkice’ u kojoj spominješ svoje kćeri. Jesi li uočio koliko ta pjesma odskače od albuma?

Odskače, da. Mnogi su na prvo slušanje rekli upravo to što si ti sad rekao. Bili smo toga odmah svjesni i dugo smo raspravljali da li da je stavimo na album ili ne. Ali kad smo se dogovorili kad će koja pjesma ići, dobili smo jednu cjelinu, završenu priču, i meni se savršeno uklapala poslije pjesme ‘Bio sam tu’.

U toj pjesmi imaš onaj ljuti stih: ‘Godine svoje djece ne dam!’.

‘Bio sam tu’ je moje otvoreno pismo zašto Frenki više nije ‘Hajmo ih rušit’, zašto više nema te ljutnje i agresije. Otupila je oštrica. Bio sam tu kad smo u Tuzli zapalili vladu, kad smo ih pokušali rušiti. Dao sam sve te svoje tinejdžerske godine, bio sam angažovan, pokušavao sam kroz muziku da ukažem na neke stvari, negdje smo čak i uspjeli nešto da izazovemo i to smatram velikim uspjehom. Ali danas, eto, imam dvoje djece, znaš. Danas gledam njih, što će one naslijediti, gdje će sutra živjeti. Ja stvarno ne mislim da moja djeca trebaju da odrastaju u Bosni i više nisam bitan ja.

U ‘Karmi’ za Beč kažeš da je ‘pola Balkana, pola Turske’. Tuzla je grad u kojem je život dovoljno neugodan da je dobar za rap, punk, rock. Rodio si se u Bijeljini, odrastao u Nürnbergu, ima te na sve strane. Gdje si danas kao kod kuće?

Tuzla ima nešto pa stvarno mogu reći da je moj grad. To sam shvatio prije nekoliko godina. Imao sam dućan, mali skate-shop u centru grada. Ono, da mogu prodavati i nešto osim muzike, majice koje pravimo, takve neke stvari. Išao sam na posao gotovo svaki dan i jedno jutro sam prolazio kraj trafike, kupio neke novine. Pa se pozdravljam s tom ženom iz trafike. Pa me pozdravlja onaj tamo konobar iz kafića. Pa me pozdravlja onaj neki iz dućana…

Više nisi ‘kupusar’.

E, da. Više nisam ‘kupusar’. I tad sam dobio feeling, pa ovo stvarno jest moj grad, jebo te! Sličan osjećaj mi je bio i nedavno kad sam posjetio brata u Nürnbergu. Šetao sam nekim starim ulicama, do svoje stare škole. I tad se pojavila neka nostalgija. Ono, malo mi je falilo da zaplačem! Vidio sam sve je isto, samo puno manje.

A možda si ti veći.

Da! A možda sam ja veći. A bogami i širi! Ha, ha! I tu sam osjetio, možda sam ja već kod kuće. Isto doživljavam u još nekim gradovima. I u Zagrebu, gdje sam bio još dok sam svirao s Edom. I u Sarajevu. I Beč. Ali ako bih morao birati jedan grad, onda bi to bila Tuzla.

Bijeljina je bila prva u BiH na meti Arkanovaca. A ni Tuzla se u ratu nije dobro provela. Koliko te pogađa ovo oko referenduma i spominjanje rata?

Nedavno smo se vraćali iz Crne Gore, bili na nekom graničnom prijelazu, put je bio ko neki sokak i hvatali smo samo tu jednu radio stanicu. I išle su vijesti. I puštali su te neke izjave političara. Prvi put sam nakon mnogo vremena osjetio strah. Ali onaj ružni strah, kao dok sam bio u Bijeljini tokom rata. Ne tako intenzivan, ali to je bez greške bilo to. Dobro, mislim da je to samo politička retorika, da je sukob nemoguć. Taj referendum meni ništa ne znači. Mislim da Dodik samo hoće ubrati političke poene. Taj datum su slavili do sada, pa ako neće više slaviti taj, slavit će neki drugi.

Dobro, taj datum ipak nosi neke osjećaje.

Da, sve mi je to jasno. Razumijem i zašto je tužba pokrenuta i zašto nekim ljudima to smeta, al’ zar se ne, ono, ne može sjesti i dogovorit oko toga. Civilizirano, kao ljudi.

Vjeruješ da su ti ljudi doista u stanju civilizirano razgovarati?

Vjerujem da oni, kad se ugase kamere, stvarno dobro komuniciraju. A pred kamerama stave neke maske, govore to što govore. I onda sedam dana nakon referenduma izbori. Svi koriste te neke trikove, koriste priliku. Od novinara koji izvlače tako neke nebitne likove, koji nemaju nikakvu političku težinu, zbog toga su očajni i onda izvaljuju takve izjave.

Je li Tuzla pritisnuta tim nekim zloslutnim osjećajem prijetnje ratom?

Ne. Kad razgovaram s prijateljima, svi to komentiraju kroz smijeh. Dobro, u ratu ja sam bio mlad, pa nisam mogao to tako dobro primijetiti, ali mislim da nije takva atmosfera. Većinu ljudi boli briga i za referendum i za izbore i za sve to. Kad ugasiš portale i zatvoriš novine, vidiš da se sve odvija normalno. Ali ipak, te izjave, nije to lijepa stvar. Jer, jebo mene, nego to da moja djeca to slušaju, da prolaze to isto.

U pjesmi ‘Voltron’ kažeš: ‘Vi pišete statuse, mi pišemo historiju’. Osjeća se ogorčenje. Divlji mladac ipak nije sasvim skuliran.

Probudi se tu i tamo taj mali, taj ljuti reper u meni. To je bio odgovor na kritike kolega repera, nekih slušatelja, pa i novinara, koji nas povremeno kritikuju. Pa im moramo odgovoriti. Ljudi pišu statuse po Facebooku, ovo nije dobro, ono je loše. A mi onda odemo u Berlin i snimimo album, jebi ga. Smatram da je najbolji odgovor svaki novi uspjeli koncert ili novi album. Negdje sam pročitao dobru izjavu: ‘Svađat se s debilima na internetu je isto kao hrvat se sa svinjom u blatu. Uskoro shvatiš da svinja uživa u tome’.

Mnogi te najviše pamte po pjesmi ‘Gori’. Kako je došlo do tog spektakularnog izleta u reggae?

Mi smo uvijek puno eksperimentirali, i s reggaeom i drum’n’bassom i tom kompletnom muzikom. U Tuzli je bila reggae grupa Defence, koja je bila i prije Dubioze i Zostera. Bili su naša ekipa. ‘Gori’ je bio utjecaj Mireta koji je bio pjevač u toj grupi, koji je i DJ u Tuzli koji pušta muziku s Emirom. Hip-hop, reggae, drum’n’bass, rap… za mene je sve to jedna vrsta muzike. Trenutak koji je izrodio tu pjesmu bili su protesti na Wall Streetu, kad se desio onaj kolaps i kriza, kad su se okupili aktivisti. To se pretvorilo u pjesmu i to mi je jedna od najdražih pjesama.

Ispada da je pjesma bila proročanska.

Imali smo tada proteste i u Bosni. Sjećam se da je tada Ivo iz Dječaka, tvoj komšija iz Splita, šerao ‘Gori’ i napisao: ‘Frenkie je izgleda profet’. Ta pjesma je tada bila poput himne. A taj dan kad je planula ta zgrada u Tuzli, bio je to nevjerovatan osjećaj. Kao da smo pobijedili Njemačku u finalu Svjetskog prvenstva u nogometu! I to, ono, s 5-0. Drugu noć smo slavili! Imali smo koncert u Visokom i to je bio jedan od najboljih nastupa u mojoj karijeri. Sve krcato, čudim se da to policija nije zabranila. I sutradan se osjećaš ko pobjednik. I prekosutra, al’ manje. Prođe 10 dana i vidiš da nije imalo nikakvog efekta. Počeli su plenumi, dali su im hale gdje mogu da sjede i pričaju dok ne padnu u nesvijest. Mislim da u priručniku svih političara kako spriječiti proteste piše daj im sve što hoće, samo neka se sklone s ulice. Onda su počeli ubacivati svoje ljude, da dođe do svađa. Da bi se na kraju promijenio samo zakon o bijelom hljebu.