Eksperiment koji je počeo 1879., a završiti će 2100. godine

Znate onu poštapalicu kako je “zanimljivije gledati travu kako raste nego raditi to i to“? E pa nije, barem ne za većinu nas koji biljke ne smatramo pretjerano zanimljivom temom.

Ipak, na svu sreću, postoje ljudi kojima se cijeli život vrti oko najdosadnijih živih bića na planeti (uz kornjače i morske krastavce), a njihova fascinacija herbom ponekad nadilazi čak i okvire normalnog poimanja prostora i vremena.

Tako je nekako igrao i slavni botaničar William James Beal sa Univerziteta u Michiganu, koji je 1879. godine pokrenuo ekperiment čijem se završetku još dugo neće vidjeti kraj.

Kada je eksperiment započeo, znanje o biljkama je bilo mnogo oskudnije nego danas, pa su naučnici pokušali dokučiti kako tačno biljke kliju iz sjemenki te na taj način pomoći farmerima da se jednom zauvijek riješe korova (danas znamo: hemija, hemija i još malo prekrasne, smrtonosne hemije!).

Kako bi to otkrili, Beal je zaključio kako moraju ustanoviti koliko dugo sjemenke mogu preživjeti u tlu bez da prokliju.Zato je u ukupno 20 staklenih posuda ispunjenih vlažnim pijeskom stavio ukupno 50 sjemenki 23 vrste najčešćih korova te ih zatrpao na tajne lokacije uokolo kampusa univerziteta.

Boce su naravno ostale otvorene i okrenute prema dole, kako bi voda mogla doći do samih sjemenki, a u planu je bilo svakih pet godina izvaditi jednu bocu i provjeriti kakvo je stanje.

Beal je uspio iskopati ukupno 6 boca prije odlaska u penziju, kada je tu dužnost prebacio na svojeg mlađeg kolegu, koji je to isto učinio i na kraju svog mandata, a nekoliko generacija i kojih 100-tinjak godina kasnije, došli smo do doktora Franka Telewskog, botaničara koji se trenutno brine o ovom eksperimentu.

Inače, eksperiment je trebao završiti još 1979. godine, ali naučnici su procijenili kako ga mogu nastaviti i dalje, samo s dužim periodima između otkopavanja (zadnja je boca izvađena 2000. godine, a iduća će biti iskopana 2020. godine). Lokacije su i dalje tajne kako znatiželjnici ne bi mogli krenuti u lov na suvenire, ali o ovoj se priči ipak tu i tamo govori jer se na taj način uistinu i potiče interes za nauku.

A što se tiče samih rezultata istraživanja, oni su u današnje vrijeme uglavnom irelevantni, a zaključci koji se iz njih izvode zastarjeli.

Sada se tako protiv korova borimo na sasvim drugačiji način te daleko bolje razumijemo koji je sistem njihovog klijanja.

Ipak, i dalje je zanimljivo vidjeti kako je u posljednjoj izvađenoj boci proklijalo ukupno samo dvije od 23 vrste korova. Kroz istoirju (iliti 15 do sada izvađenih boca) se pokazalo kako najčešće klija Verbascum blattaria, u nas poznata kao bosanska divizma, a ostale su vrste uglavnom imale sličnu uspješnost.

Hoće li se išta bitno promijeniti do 2100. godine, za kada je predviđen i konačni kraj eksperimenta, vjerovatno nećemo moći vidjeti na svoje oči, ali lijepo je znati kako još uvijek postoje ovakvi davni spomenici ljepotama nauke!