Ženidbeni običaji i nošnja

U arhivi Infobiroa, kojoj Fokus.ba ima pristup, pronašli smo tekst objavljen 1. januara 1937. godine u Napretkovoj božićnoj knjizi.

Tekst Andrije Vrankovića, seljaka iz Gornjeg Vakufa, prenosimo u cjelosti:

Kod nas, u okolici Gornjeg Vakufa, vrlo su zanimljivi ženidbeni običaji, a osobito prošnja. Neću ovaj puta mnogo govoriti o običajima, nego ću samo istaknuti nešto, što u njima nikako nije dobro. Eto kod nas je rijedak slučaj, da se uzimaju momak i djevojka po svojoj volji. Više se radi pod tuđim uticajima. Lakoumno je i nije dobro služiti se tuđom pameti kod mnogo stvari, a osobito kod udaje i ženidbe.

Sada se već kod nas, u ovom predbožićnom mjesecu studenom, počinje živo raspravljati o ženidbi i udaji i to je sada glavna briga našeg svijeta, osobito ženskinja. Uz Božićne blagdane te su rasprave još življe, tako da nastanu čitave borbe kao pred parlamentarne ili koje druge izbore. Za momke i djevojke dolazi do svađe između suseljana, pa čak i između prijatelja.

I sad će mnogi čitaoci reći kako to, da kod vas narod to sve tako sa pažnjom prati? Eto zašto. U nas postoji rđav običaj kakvog nema sigurno više nigdje širom naše domovine među nama Hrvatima. Jer kod nas momak ide i razgovara s 4—5 i više djevojaka, a isto tako i djevojka razgovara s više momaka. A onda kod nas i nema one prave i savršene ljubavi, iz koje bi mogao nastati sretan i valjan život u braku. Uz to u vrijeme ženidbe i udaje skoče tako zvane „paklene Matije“, pa bacaju kamen smutnje među jadnu mladež, ne boje se ničega samo da rastave milo od dragog i da ga privuku za nekog koga oni sami vole. One ne vode računa, da su se tim teško ogriješile, jer su zavadili i rastavili ona nevina stvorenja, od čega često puta bude i zlih posljedica. To je sigurno stari loši turski običaj, jer da je dobar i koristan ne bi ga se naš svijet tako čvrsto držao. To treba odbaciti, jer čuvati treba samo ono, što je dobro i korisno.

Još mi je nešto reći o nošnji. I nama dolazi nova moda. Širi se ona odavno, a iza svjetskog rata brže kao i svako drugo narodno zlo. Naš bosanski seljak nažalost tu modu objeručke prihvaća.

— Kod nas se sije dosta konoplje i lana, od čega naše žene tkaju razne vrste platna, kojima se i gospoda dive. Ali naš svijet pomalo ostavlja našu starinsku nošnju i osobito naš stari lijepi vez. Mrzi se sve ono što je starinsko, što nije moderno, pa se ne begenišu (sviđaju) više ni naša domaća platna. Traži se platno od samog pamuka ili i sama svila. Pojavila se sada i neka kecelja od same svile, koja stoji mnogo novaca i to baš na ovu krizu. Ženske, koje nosaju te proklete kecelje, mjesto da se stide starijih ljudi, umišljene su i misle kolike smo sada kad smo moderne. Moram nadodati i to, da je tu modu prihvatio više siromašni no bolje stojeći svijet.

Eto to se događa kod nas uz toliko nastojanje naših narodnih ljudi i toliko pisanje i govorenje o čuvanju našeg narodnog odijela sa strane našeg dragog Napretka, Gospodarske i Seljačke Sloge, koji rade s mnogo ljubavi na čuvanju onoga, što je korisno našem hrvatskom seljačkom svijetu.

Čuvajmo naš obraz, našu narodnu nošnju, pa ćemo time zadovoljiti i našeg Vođu, koji nam svaki dan poručuje preko naših narodnih zastupnika i naših novina i glasila, da čuvamo sve ono što je naše, a osobito svoju nošnju. Čuvajući svoje svetinje i šireći pravu prosvjetu postati ćemo neovisni gospodari svoga doma.

Digitalni Arhiv možete pretraživati na internet adresi www.infobiro.ba. Riječ je o izdanju Mediacentra Sarajevo koji podržava razvoj nezavisnog i profesionalnog novinarstva u BiH.