Nedićeva vlada Nijemcima platila trideset i osam milijardi dinara na ime okupacionih troškova

U arhivi Infobiroa, kojoj Fokus.ba ima pristup, pronašli smo tekst iz “Sarajevskog dnevnika”, objavljen 24. juna 1946. godine.

Nijemci su izvezli iz Srbije životnih namirnica u vrijednosti od preko 24 milijarde dinara. Juče je pred sud Vrhovnog vojnog vijeća izveden treći ministar iz Nedićeve vlade optuženi Đura Dokić, koji je bio ministar saobraćaja za vrijeme okupacije.

Optuženi Dokić učestvovao je u donošenju svih odluka i mjera Nedićeve vlade na osnovu kojih je vršena pljačka, organizovana fašistička propaganda u zemlji i stvorene razne vojne formacije za ugušivanje narodnog otpora. Kao ministar saobraćaja, on je nastojao da se održe saobraćajne veze i naređivao istrage protiv onog željezničkog osoblja na one koje je sumnjao da simpatišu NOP.

Vjerne sluge okupatora

Kao vjerni sluga okupatora, optuženi Dokić je pisao propagandističke članke i pozivao narod da sudjeluje sa neprijateljem. Dokić, koji je bio odani saradnik Nedićev, pokušava da brani rad Nedićeve vlade i svoje učešće u njoj. Za razne uredbe koje su donesene u toku okupacije i na osnovu kojih su izvršeni bezbrojni zločini nad srpskim narodom, on smatra da nije odgovoran pošto nisu iz njegovog resora. Optuženi smatra da za vrijeme okupucije nije vršena privredna pljačka. Bila je obrazovana jedna komisija koja je vršila pravilnu raspodjelu životnih namirnica. Okupator je uzimao hranu sam da se ishrani.

– Po vašem mišljenju, primjećuje pretsjednik, Nijemci su iznosili samo zato da se prehrane? Optuženom je poznato da su postojale razne centrale za žito, stoku, ugalj i drugo, da su te centrale bile pod rukovodstvom Nijemaca, ali mu nije bilo poznato, iako je bio član te vlade, da je ta vlada potpomagala rad ovih centrala. Kao član vlade učestvovao je u donošenju raznih odluka, na pr. uredbe o univerzitetima, koju je smatrao da je dobra i da spriječava nerede na univerzitetima. Jednom prije rata, priča optuženi, kad je na univerzitetu vidio polupane prozore zgadio se na to.

– Optuženi Dokiću, da li ste se zgadili na ono kad su žandarmi i agenti specijalne policije pucali i ubijali omladince povodom tih demonstracija ?

– Ja to nisam vidio. Optuženi je isto tako bio za donošenje uredbe o osnivanju zavoda za prinudno vaspitanje omladine u Smederevskoj Palanci jer je, veli, “bilo priče da je potrebno da sa spasavaju djeca”. Na pitanje pretsjednika, optuženi izjavljuje da je program vlade pod okupacijom bio mir, red i rad.

– Je li taj mir, red i rad koristio Nijemcima? – Koristio je, potvrđuje optuženi. – Jesu li Nijemci zahvaljujući vladi “narodnog spasa” izvlačili privredna i rudna bogatstva? – Vjerovatno da jesu. – Jesu li Nijemci ubijali srpski narod? – Jesu. U takozvanoj vladi “narodnog spasa” optuženi izjavljuje da je glavnu riječ vodio pretsjednik Milan Nedić. S njim je više od ostalih radio ministar prosvjete Jonić, koji je dobro znao njemački.

Na sjednicama vlade, Nedić je obavještavao o situaciji u zemlji a zatim se prelazilo na ostale redovne poslove i uvijek se govorilo o učvršćivanju reda i mira. O svojim odlukama, vlada je obavještavala Nijemce. Optuženi Dokić učestvovao je u donošenju svih važnijih odluka Nedićeve vlade, pa prema tome i u donošenju Uredne o osnivanju SGS i SDS kao i srpskog dobrovoljačkog korpusa. Pretsjednik potsjeća optuženog da je na zapisniku izjavio da su se jedinice SDS i dobrovoljačkog korpusa borile protiv NOV. – Valjda su učestvovale, izjavljuje optuženi Dokić. Pretsjednik ga potsjeća na iskaz u istrazi kada je rekao: “Opasnost za red i mir u Srbiji prijetila je od svih onih koji su se borili protiv Nijemaca, te je za to bila osnovana SDS da bi se borila protiv tih, koji su taj mir remetili. SDS i SDK borili su se protiv NOV po nalogu vlade narodnog spasa.

Poznato mi je da su se ove naše vojne jedinice borile u zajednici sa Nijemcima protiv NOV.” – Je li ovo tačno zapisano u zapisniku, pita pretsjednik. – Zapisano je tačno, samo ja tada nisam dobro odgovorio. U operaciskom pogledu SDK je bio pod Nijemcima. – Jeste li vi kao član vlade učestvovali u donošenju odluka kojima se uvode prijeki sudovi? – Jesam, potvrđuje optuženi, ali se ubrzo ispravlja i kaže: – Pardon, ne, ja sam učestvovao u donošenju druge uredbe. On isto tako priča da je učestvovao u donošenju obznane o proganjanju simpatizera NOV. U donošenju propisa o hapšenju taoca i raspisivanju nagrada, o upućivanju na prinudan rad u Njemačku isto tako poriče da je učestvovao. Optuženom je poznato da su vršene takozvane kaznene ekspedicije, pretresi i blokade terena, ali tvrdi bez učešća jedinica vlade “narodnog spasa”.

– Hoćete li da vas potsjetim na Toplicu i Jablanicu 1944 godine, primjećuje pretsjednik. To su te borbe oko Leskovca zbog čega je Leskovac stradao. Je li vam poznato zbog čega je srpsko stanovništvo u Banjičkom logoru u Beogradu, u Nišu, Šapcu i širom čitave Srbije ubijano, strijeljano, vješano, premlaćivano, trovano otrovnim gasovima? – Otrovnog gasa nije bilo, to otpada, a ostalo ne znam. – Ubijanje nije bilo drugo nego samo po odmazdi i kroz prijeke sudove. “Mi smo iz oportunističkih razloga sarađivali s okupatorom” Optuženi Dokić postaje ministar u vladi “narodnog spasa” 3 oktobra 1944 godine. Optuženi je u istrazi izjavio o svom radu za vrijeme okupacije slijedeće: “Kad sam primio dužnost ministra, željeznički saobraćaj je bio uništen.

Upotrebio sam čitavu saobraćajnu organizaciju na teritoriji Srbije i sa njom sam otpočeo obnovu saobraćaja.” – Jeste li kao ministar saobraćaja stajali u vezi s Nijemcima? – Morao sam, pravda se optuženi. – Jeste li sprovodili u djelo naredbu Nedićevu broj 100 od 17 januara 1942 da se postupno premjeste svi službenici sa teritorije kraljevačkog, užičkog i šabačkog okruga? – Jesam. – Da li je po vašem naređenju organizovana komisija koja je imala da ispita ispravnost željezničkog saobraćajnog činovništva na teritoriji zapadne Srbije, gdje se razvio ustanak 1944 godine? – Ne sjećam se, izjavljuje optuženi, ali kad mu pretsjednik napominje da će mu pokazati originalni akt, on veli: – Može biti da je bilo. – Jeste li naređivali istragu protiv saobraćajnog činovništva i osoblja zbog toga što su bili naklonjeni NOP? – Može biti za pojedince. Specijalno nisam ništa.

Na niz pitanja pretsjednika o učešću u vladi “narodnog spasa” i o izdavanju naredaba za vrijeme okupacije, optuženi izbjegava jasne odgovore i izjavljuje obično da se ne sjeća. Tek kada mu se predoče naredbe sa njegovim potpisom ili iskazi u istrazi, optuženi priznaje da je sarađivao sa okupatorom. Izjavljuje da je održao samo jedan govor u Jagodini i da je govorio na konferenciji u Šapcu, pozivajući narod da se smiri i da u miru čeka događaje. – A jeste li govorili o suzbijanju akcija i o komunističko-jevrejskom i masonskoj propagandi, potsjeća ga pretsjednik? – Pa jesam. Mi smo otvoreno izašli. Nedić je govorio: “Svi u borbu protiv komunizma”. – Pa dobro, je li vam sada do očiglednosti jasno da ste sarađivali sa okupatorom? – Nisam, odriče optuženi. Mi smo iz oportunističkog razloga sarađivali s okupatorom. To je bilo korisno. – U istrazi, primjećuje pretsjednik, rekli ste: “Stupanje u vladu “narodnog spasa” smatram herojskim gestom, većim od svih onih koje sam postigao u ratovima 1912 do 1918 godine” – Je li tako?, pita pretsjednik. – Jeste, potvrđuje optuženi. Zatim optuženog Dokića ispituje tužilac kapetan Jovanović. Na pitanje šta ga je rukovodilo da uđe u vladu Milana Nedića, optuženi izjavljuje da o tome ima čitavu studiju, od pet tabaka.

– Za vrijeme okupacije, konstatuje tužilac Jovanović, donesene su mnoge uredbe i odluke kojima je omogućivana sistematska privredna pljačka. Na ime okupacionih troškova isplaćeno je preko 38 milijardi dinara. Nijemci su iz zemlje izvezli životnih namirnica po bagatelnim cijenama u vrijednosti od preko 24 milijarde dinara. Vi kažete da vam to nije poznato. Isto tako vam nije poznato da su putem privredne policije i na drugi način Nijemci izvozili te namirnice. A da li vam je poznato koliki je broj ljudi iz Srbije odveden na prinudne radove u Bor, Kostolac i t.d., a koliki broj u Njemačku i da li je vlada Milana Nedića omogućavala da se vrši sisematska pljačka Srbije i da se srpski narod odvodi na prinudne radove? – Ja sam odbranio svoj resor, a drugi neka se brinu za svoje. – Na koji ste način odbranili? Što ste osoblje ostavili da radi na željeznici? Šta mislite da li je okupatoru bilo u interesu održavanje saobraćaja? – Sigurno.

– Ta znači da nije vaša zasluga da ste odbranili osoblje nego je to bilo u interesu okupatora. Na pitanje pomoćnika tužioca, optuženi izjavljuje da je u ljetu 1944 godine održana sa Nijemcima zajednička sjednica na kojoj je Nedić zahtjevao od Nijemaca 50.000 pušaka i davao garantiju da njemačke trupe neće biti uznemiravane kroz Srbiju. Pošto su Nijemci vjerovali mnogo Nediću, oni su mu dali prvih 5.000 pušaka. Pretsjednik: – Povodom ovoga hoću da vas potsjetim rekli ste: “Sjećam se da smo jednom prilikom u ljeto 1944 godine podnijeli ostavku i tada smo bili pozvani od strane komandanta Srbije na zajedničku sjednicu na kojoj smo tražili da nam se da 5.000 pušaka i potrebna municija za odbranu od NOV. – Jeste li učestvovali na toj sjednici? – Jesam. To je bila zajednička sjednica kojoj je prisustvovao i Nojbaher sa načelnikom štaba. – Da li ste vi govorili, pita pomoćnik tužioca, da nije vrijeme da se vodi borba protiv okupatora? – Jesam, govorio sam. – A niste smatrali da je došao momenat da se napadne okupator kada se povlačio? – Tada je trebalo. – A vi u to vrijeme prisustvujete sa Nedićem sastanku vlade i Nedić govori da vjeruje u pobjedu Nijemaca. – To je on govorio u svome krugu. – Da li je vama poznato da je Nedićeva vlada u Beču obrazovala terorističke tečajeve za takozvane komandose koje je trebalo da upućuje u našu zemlju?

– Ne znam ja to, ja sam tada bio u Kisbilu. Poslije odmora prešlo se na ispitivanje optuženog Koste Mušickog. Saslušanje Koste Mušickog, komandanta “Srpskog dobrovoljačkog korpusa” Poslije odmora prešlo se na saslušanje optuženog Koste Mušickog, koji je za vrijeme okupacije bio komandant “srpskog dobrovoljačkog korpusa”. Optuženi Mušicki prilazi sudu i klanja se najprije sudu, a zatim odbrani i tužiocu. U drugoj polovini septembra 1941 godine Mušicki je postao komandant srpske dobrovoljačke komande. Komandu je formirao po naređenju pretsjednika vlade Nedića, koga je radi detaljnijih uputstava uputio na Olčana. Olčan mu je dao podatke za prve “dobrovoljce”. Bilo je osigurano oko 500 ljudi dobrovoljaca koji su se prijavljivali preko pretsjednika “Zbora” Dimitrija Ljotića. Prva grupa koja je išla u dobrovoljački korpus bila je smederevska radna grupa za obnovu zemlje koju je bio organizovao Ljotić. Od 1500 ljudi, koliko je korpus u početku imao, oko 500 su bili Ljotićevci. Docnije, kada se ovaj broj popeo na 5.000 odnos ljotićevaca i neljotićevaca u korpusu bio je jedan prema deset. Godine 1941 formirano je 10 odreda, koji su bili snabdjeveni spremom i oružjem, kupljenim od okupatora. – Kako je bila svršena dislokacija ovih 10 odreda? – Odredi su bili upućivani na teren prema operaciskom planu koji je bio u rukama generala Nedića.

– Jesu li ovi odredi učestvovali u borbi protiv partizana? – Jesu. – Zajedno s Nijemcima? – pita pretsjednik. – Prvi slučaj bio je oko 13 novembra, ali docnije su učestali. – Jesu li vaše jedinice pod vašim rukovodstvom učestvovale u operacijama zajedno sa Nijemcima, sa kaznenom ekspedicijom protiv slobodne teritorije u zapadnoj Srbiji na sektoru Čačak – Užice? – U ofanzivi Nijemaca protiv užičke teritorije učestvovale su srpske jedinice sa zadatkom da oduzmu te teritorije, posjednu garnizone u važnijim mjestima. Borbenih sukoba u prvim linijama nije bilo. Bilo je borbe i sukoba pojedinačnih snaga u manjim jedinicama u pozadini. – Jeste li uvidjeli tada da sarađujete s okupatorom protiv svog naroda? – Ja nikada nisam, gospodine pretsjedniče, uvidjeo da sam učestvovao s okupatorom protiv svoga naroda. – Zar vam nije bilo jasno kad vas je Nedić pozvao i povjerio ovakvu organizaciju, kad je on otvoreno kolaborirao s okupatorom i izvršavao njegove direktive, kad treba da postanete oružana snaga takove politike, oružana podrška takve jedne politike, kad primate oružje i municiju direktno iz njemačkih magazina? Zar vam nije bilo jasno da počinjete da služite okupatoru?

– Ne, g. pretsjedniče. – Kako tumačite to “spasenje naroda” kada vaše formacije zajedno s fašističkim okupatorom učestvuju u borbi protiv onih ljudi, koji su se digli protiv okupatora? – Prosto, sasvim prosto. Tako dugo doklegod nisu počeli nemiri bilo je snošljivo i tek nemiri su izazvali reakciju. – Kakvu? – Bezobzirnu i brutalnu prema narodu, odmazdu prema narodu. – Navedite nam primjere te brutalne odmazde. – Mačva, Skela, Kragujevac, Kraljevo. – U redu. Objasnite nam kako dolazi do toga da u tim odmazdama nad srpskim narodom zajedno sa okupatorom učestvuju vaše jedinice, na primjer, odred dobrovoljački pod komandom Marisava Petrovića u zajednici s okupatorom vrši masakriranje 7.500 građana u Kragujevcu? Optuženi: Dozvolite da krenem malo unaprijed. Pretsjednik: Ne. Zadržite se kod ove tačke i pošto tu tačku objasnite krenite unaprijed (smijeh u dvorani). Je li Marisav Petrović učestvovao u pokolju u Kragujevcu?

– Marisav Petrović nije učestvovao u pokolju u Kragujevcu. – Prema tome je li to tako neoborivo i to da je prilikom pokolja u Kragujevcu zajedno s okupatorom bio odred Marisava Petrovića, koji je pod vašom komandom bio, je li neoborivo da je Marisav Petrović u tome pokolju zajedno sa okupatorom bio u Kragujevcu na licu mjesta? – Ja sam to saznao tek od isljednika. Ja nisam za to unaprijed znao. – Da li bi bili radi da vas prebacimo u Kragujevac da bi rekli Кragujevčanima da je Marisav Petrović spasio 950 ljudi od pokolja, koji je vršio zajedno s okupatorom? – Nemam nikakvog razloga da se plašim jednog ili drugog, govorim činjenice, govorim ono što znam i što sam znao. Nisam još završio. Marisav Petrović nije stajao pod mojom komandom. – On je bio pod vašom komandom i bio je komandant odreda. – Nije bio pod mojom komandom i on uopšte nije postavljen za komandanta odreda. On je bio u sastavu jednog odreda, koji su bili upućeni u Aranđelovac.

– Kada ste završili formiranja prvih dobrovoljačkih jedinica? – Mislim oktobra mjeseca. – A ne septembra? – Može biti da je nešto bilo u septembru, ali je formiranje završeno u oktobru. – Vi kažete da je formiranje uglavnom završeno oktobra mjeseca, a pokolj je vršen 18, 19, 20 i 21 oktobra. – Jeste. – Tada je Marisav Petrović bio pod vašom komandom? – Bio je, ali nije bio komandant odreda. Marisav je samovoljno napustio Aranđelovac kada je čuo da se u Kragujevcu nešto sprema. – Znači da je u cilju spašavanja otišao u Kragujevac? (Buran smijeh u dvorani). – Svakako Optuženi o kaznenoj ekspediciji – Kada ste išli na Čačak u zajednici s Nijemcima, kakva je vaša funkcija bila? – Ja sam imao zadatak da rasporedim dobrovoljačke jedinice po garnizonima. U vremenu nastupanja njemački komandant divizije naredio mi je, odnosno zahtjevao od mene da budem uz njegov štab. – I jeste li bili stalno uz njemački štab. – Jesam na putu od Kragujevca do Čačka.

– A jeste li stalno stajali na čelu kolone? – Jesam. – Jesu li tada Nijemci i dobrovoljci vršili paljenja, pljačke i ubijanja? – Od Kraljeva do Čačka nisam vidio nijedan elemenat koji bi bio iole sličan postupku kaznene ekspedicije. – A šta ste vidjeli? – Samo paljenje stogova sijena, vidio sam izvaljena vrata na kući. – A je li bilo hapšenja ljudi? – Bilo je od strane Nijemaca. – Ko je hapšen? – Hapšenja nije bilo, nego je bilo zarobljavanja. – Koga? – Nije se moglo utvrditi. – Jesu li to bili ljudi s puškama? – Nisu. – Objasnite sudu kako zamišljate kaznenu ekspediciju? – Onako kao što je bilo u Mačvi, gdje su раljenа sela onda, kada se sve sa zemljom sravni i sve živo pobije? – To je bila jedna vojnička operacija. – Da li za vas postoji kaznena ekspedicija samo onda kada se sve sa zemljom sravni i sve živo pobije? – To je bila jedna vojnička operacija. – Da li je ta vojnička operacija mogla da liči na neki izlet? (buran smijeh). – Ne znam. – Jeste li vi na čelu kolone stigli u Čačak? – Jesam. – Je li bilo strijeljanja u Čačku? – Za moje doba nije nijedno bilo. – Kako nije bilo, prisjetite se malo. – Za moje vrijeme u Čačku, g. pretsjedniče, nije bilo. – Je li za vaše vrijeme izvršena blokada Čačka? – Izvršena je. – Je li satjerano muško stanovništvo u krug inženjerskog zavoda? – Jeste, putem doboša. – Je li u krugu inžinjerskog zavoda angažovan prijeki sud? – Da li je bio prijeki sud ne znam, ali je bila jedna komisija koja je ispitivala ona lica, koja prvog dana nisu mogla biti puštena. – Je li komisija imala zadatak da pronalazi one, koji su učestvovali u partizanskim odredima i pomagali partizanima? – To nije bila ta komisija. To je bila druga komisija sastavljena od 20 uglednih građana svih društvenih slojeva, koja je postavljala pitanja da li je ko sarađivao sa partizanima. Oni koji su sarađivali bili su izdvojeni u stranu.

Fašistička organizacija “Zbor”

Optuženi tvrdi da je od dobošara u Čačku saznao da je bio komandant dobrovoljačkih odreda u toj operaciji. Prilikom pohoda od Kraljeva do Čačka bio je stalno uz njemački štab. Na čelu kolone kao prvi ušao je u Čačak. Jedinice optuženog Koste Mušickog borile su se i u Slovenačkom Primorju protiv JA Jedinice srpskog dobrovoljačkog korpusa borile su se širom cijele Srbije protiv partizana i svih ustaničkih odreda, koji su sa istim tendencijama izazivati neprijateljsku odmazdu. – Jesu ti vaše jedinice u zajednici sa SDS, bugarskim okupacionim trupama i njemačkim okupacionim trupama učestvovali u operaciji u Jablanici i Toplici jula 1944 godine? – Jesu, potvrđuje optuženi. – Je li vam poznato da je ta čitava operacija bita kaznena ekspedicija? – Na sektoru moje jedinice nije bilo tih simptoma.

Optuženi izjavljuje da srpski dobrovoljački korpus nije bio partiska vojska fašističke organizacije “Zbor”. Na to mu pretsjednik predočava iskaz generala Majsnera koji je rekао: “Srpski dobrovoljački korpus je formiran od strane zapovjednika za Srbiju. Već početkom 1943 održan je sastanak između pretstavnika zapovjednika za Srbiju i Nedićeve vlade radi stvaranja dva korpusa. Znam da je zapovjednik vodio brigu o naoružanju i spremi ovog korpusa. Ove jedinice snabdijevale su se namirnicama na terenu dok su oficiri bili placeni od Nedićeve vlade”. Da li je ovo tačno? Optuženi potvrđuje. Pretsjednik čita dalje: “Korpus je stajao pod isključivom komandom zapovjednika za Srbiju.” – Netačno, upada optuženi. “A Nedićeva vlada nije mogla uopšte upotrijebiti u bilo koje svrhe bez znanja i odobrenja zapovjednika Srbije.” – Od te cijele rečenice samo je tačno da Nedićeva vlada nije mogla da upotrijebi.

Pretsjednik mu tada skreće pažnju – Vi pazite šta govorite. Ima tu članova vlade, imate Dragog Jovanovića, koji tačno zna organizaciju Mihaliovića, koji je takođe tačno znao pod čijom je komandom stajao dobrovoljački korpus. Bilo bi nezgodno da se sa svima suočite. Optuženi izjavljuje da se sa svojom jedinicom stavio pod komandu Draže Mihailovića Zatim pretsjednik pita optuženog: Jeste li vi neposredno prije oslobođenja učestvovali na jednoj konferenciji gdje su bili general Јоnić, šef otsjeka specijalne policije, Boško Bećarević, četnički komandant Ivo Pavlović i tako dalje. – Učestvovao sam, dobio sam naređenje od pretsjednika vlade. – Je li na toj konferenciji donijeta odluka da se pruzi otpor jedinicama NOV i Crvenoj armiji? – Dok sam ja bio ta odluka niје donijeta. Raspravljalo se više akademski o cijelom postupku za vrijeme ovog prelaznog perioda u Srbiji. – Jeste li se vi sa vašom jedinicom poslije oslobođenja Beograda i Srbije povukli u Slovenačko Primorje? I to tvrđenje je proizvoljno. To je bilo U oktobra u 17.30 časova, znači daleko prije oslobođenja Beograda. – Znaci prije oslobođenja Beograda zajedno s Nijemcima. – Ne, potpuno sam. – Jeste li stigli u Slovenačko Primorje i Julisku Krajinu? – Tamo sam sam stigao. – Jeste u učestvovali sa svojom jedinicom u borbi protiv JA? – Protiv JA nisam učestvovao u borbama, nego sam imao tri odbranbena slučaja sa mjesnim partizanima? – A jedinicama IV Armije? – Došlo je prvo do borbenog kontakta. – Jeste li pucali jedni na druge iz pušaka i mitraljeza? – Pucalo se.

Pretsjednik: Jeste li se vi stavili sa svojom jedinicom pod komandu Draže Mihailovića? – Jeste. – Kakav je naziv dobila jedinica u koju ste vi ušli zajedno s Ljotićevim dobrovoljačkim jedinicama, četnicima i ostalima? – To je bio istaknuti dio vrhovnog štaba jugoslovenske vojske u otadžbini. – A kako se vojna formacija nazivala? – Netačna je konstatacija u optužnici. Srpski državni korpus je dobio naziv “šumadiska divizija”, a ne cijela grupa, i to i moja. – Jeste li prilikom borbi sa jedinicama IV JA zajedno s Nijemcima učestvovali? – To je bila ta faza u tom momentu, tada je postalo jasno da je kraj Njemačke? – Niste htjeli da štitite njemačke interese? – Nisam htio da ih čuvam. – Jeste li smatrali da je to momenat, je li to bio momenat za opšti ustanak? – Još nije bio nastupio. – Jeste li vi zajedno s Ljotićem u zajednici sa gestapoom radili na osnivanju škole za spremu komandosa, koji su imali zadatak da vrše sabotaže i špijunažu, terorističke akte i tako dalje? – Nisam. – Jesu li ljudi iz vaših jedinica bili u ovim diverzijama? – Bilo je izvjesnih ljudi, koji su bez moga odobrenja i moga zastupnika samovoljno napustili komandu. Naprotiv sam odbijao učešće kad sam bio čak pod prijetnjom prisiljen da dam pristanak – Jeste li za vrijeme bavljenja u Slovenačkom Primorju i Juliskoj Кrajini imali oficirsku školu? – Jesam, ali to su bili kursevi, a ne oficirska škola u tom smislu. – Da li je na kursevima predavao i Dimitrije Ljotić? – I on je predavao kao oficir komande. On je bio potpukovnik. – Kakav je bio cilj kurseva? – Kursevi su bili raznovrsni za desetare, oficirski, obligacioni, obavještajna služba i drugo. – A šta vi znate praktično o takozvanim komandosima, gdje su oni učestvovali na kursevima, gdje su se lica iz vaših jedinica izobrazavala za komandose?

-Gospodine pretsjedndče, ja sam napomenuo da ta grupa, koja je trebala da se uputi u Srbiju nije imala veze samnom. – Čije su onda veze? – To su ljudi, koji su upućeni iz moje komande, iz građanstva, a i iz civila. – Kakav je bio zadatak te grupe? – Ta grupa je, kao što sam naknadno doznao, imala zadatak da se pomoću padobrana spusti u Srbiju, a isto informativni zadatak. – Poznajete li nekog Gašparića? – Taj nije bio u mojoj grupi. U 1945 godini otpušten je iz komande. – A je li znate Jovana Kragujca? – On je bio kako se sjećam, on je živio u Italiji. – Kažete da su ti komandosi bili spremni da budu bačeni u Srbiju samo tako informativno? “Radi obavještenja – kaže optuženi – da bi Ljotić kao političar bio informisan o prilikama u zemlji.” Optuženi tvrdi da se ljudi iz njegovih odreda nisu vaspitavani na padobranskim kursevima, ali priznaje da su oni mladići, koji su se spustili na Drvar zajedno s Nijemcima bili u njegovoj pratnji u Juliskoj Krajini. – Poslije kapitulacije Jugoslavije – primjećuje sudija Laković, – vas su uhapsile ustaše. Vi ste bili pukovnik, kako je mogućno da vi idete po Hrvatskoj, odlazite kod Budaka i ustaških ministara u doba kad se istrebljuje srpski narod. Kako objašnjavate tu činjenicu? – Kako da vas nisu strpali u neki logor ili ubili? – Ja sam bio osuđen na smrt, tvrdi optuženi. Povodom tvrđenja optuženog da se ne sjeća da je bilo masovnog odvođenja ljudi u koncentracione logore pomoćnik tužioca čita jedan izvještaj od 15 avgusta u kome se kaže: “Sa raspoloživim jedinicama рreduzeli smo energino uništenje i sistematsko čišćenje okoline Kragujevca u poluprečniku od 20 kilometara.

U Kragujevcu sam obrazovao koncentracioni logor u kome smo počeli da skupljamo komuniste.” – To je pisao kapetan Stokić. Pretsjednik poziva optuženog Dragog Jovanovića i pita ga da li su se u toku okupacije mogla vršiti postavljanja komandanata jedinica bez saglasnosti Nijemaca. Optuženi Jovanović izjavljuje da je za postavljanje komandanata u rangu starijeg od majora morao tražiti saglasnost Nijemaca. To isto potvrđuje i optuženi Tasa Dinić.

Kriv sam!

Optuženi Boško Pavlović, čijem se saslušavanju zatim pristupilo, izjavljuje da se osjeća krivim “ali ne po samom slovu i pogotovo ne po duhu optužnice”. – Po čemu? pita pretsjednik. – Ja sam kriv što sam ostao u službi vlade Nedićeve i onda kad se moglo primjetiti da se ta služba izvitoperava u službu okupatoru. Optuženi izjavljuje da je bio načelnik odjeljenja javne bezbjednosti. Na organizaciji službe nije radio. Optuženi Pavlović išao je u Kragujevac 1941 godine, jer se bilo saznalo da su Nijemci afiširali da će za jednog Nijemca ubiti 100 Srba, a komesarijat nije imao nikakve veze sa Kragujevcem. U Kragujevcu se konsultovao sa sreskim načelnicima, komandirom žandarmerijske čete i pretsjednikom opštine. Održana je jedna konferencija sa “uglednim” građanima, to je bilo dva-tri dana pred strijeljanje. Kad su u Kragujevcu vršena hapšenja, optuženik je mislio da je to radi interniranja. “Normalan čovjek nije mogao da pretpostavi da će jedna vojska moći da vrši i odmazdu u gradu, gdje se ništa nije desilo”. Masovno hapšenje izvršeno je za 1 dan. Optuženi je bio u Kragujevcu, kada su Kragujevčani satjerani u topovske šupe. Kada je započelo strijeljanje, on je bio na putu za Beograd.

U masovnom hapšenju i strijeljanju građana Kragujevca – učestvovali su “Srpski dobrovoljci” – Je li vam poznato da je prilikom hapšenja u Kragujevcu učestvovao i odred Petrovića? – Kada sam se vratio u Kragujevac čuo sam, provjeravao sam kod svjedoka. Janjić, pretsjednik opštine, zastupao je Marisava Petrovića, koji je došao istog dana. Janjić je hapsio izvjesne ljude, kupio ih i, kako sam čuo, zamjenjivao. – A koje je to ljude hapsio Janjić? – Mogu pretpostaviti svoje načelne protivnike. Mogli su biti komunisti. Ja te ljude nisam poznavao. – Jesu li dobrovoljci učestvovali prilikom masovnog hapšenja i strijeljanja? – Ono što se zvalo tamo dobrovoljcima, što je bilo sa Janjićem, strijeljanju ne znam, ali hapšenju jeste. Pretsjednik poziva tada optuženog Mušickog i obraća se Pavloviću: – Kažite to optuženom Mušickom da su Ljotićevi dobrovoljci zajedno s Nijemcima vršili hapšenja pred masovno strijeljanje u Kragujevcu.

Optuženi Pavlović: Janjić, koji je bio četovođa sa svojim ljudima hapsio je u Kragujevcu. Ja sam bio pri tome. Optuženi Mušicki upada u riječ: 3 decembra, za taj slučaj saznao sam tek sada na sudu. – S obzirom na stepen vlasti koju je imao Nedić u odnosu prema Nijemcima, je li bila nužna prethodna saglasnost Nijemaca za postavljanje Mušickog za komandanta srpskog dobrovoljačkog korpusa – pita pretsjednik. – Kako je bilo konkretno, ja ne znam, ali ja mislim, da je potrebno bilo prethodno konsultovanje. – Je li to tačno? Optuženi Mušicki: Ja to takođe pretpostavljam. Znate li o nekom sastanku između Milana Nedića i Draže Mihaiovića? Znam, potvrđuje optuženi. Saznao sam o tome sastanku docnije od Đorđevića, pomoćnika upravnika grada Beograda. Optuženi tvrdi da nije znao za obaveze koje je Nedić preuzeo na tome sastanku, niti je on vršio isporuku oružja organizaciji DM. Zna da je straža predala četnicima oko 8.000 pušaka. Mitraljeza nije bila velika količina. – Možete Uli sa sigurnošću da tvrdite da su sve te puške od strane Nedića dostavljene četnicima Draže Mihailovića? – Sto posto ne mogu tvrditi, ali četnicima je vjerovatno dostavljeno 60 posto. Optuženi je vrlo često bio tumač Nedića i sam je odlazio kod njemačkih vlasti. On je odlazio da interveniše da se izdejstvuje dozvola za oružje i municiju. Kaže da nije bio delegat Nedićeve vlade, nego da je iskorišćeno njegovo znanje njemačkog jezika. – Molim vas, da pređemo na drugu stvar. Kad ste vi pobjegli iz zemlje? – Ja sam otišao oktobra mjeseca. – Jeste li otišli s članovima Nedićeve vlade? – Bio je samo jedan član, Borivoje Jonić. Optuženi je otišao preko Osijeka za Beč. – Gdje je trebalo da se formira vladina kancelarija? I ko je trebao da je formira?

Optuženi kaže da je trebalo da je formira Kovačević. – Da li vas je on angažovao za tu vladinu kancelariju? – Naredio je da se postavi referent za političke i vladine stvari. Optuženi se pravi da ne zna kakva je trebala da bude funkcija te kancelarije. – Da nije trebalo da nastavi poslove, koji su rađeni u vladinoj kancelariji u Srbiji? – Ja sam odbio da primim tu dužnost. – Da li vi znate da su prikupljani ne samo izbjeglice nego i naši ljudi u tim krajevima i da su u stvari i organizovane vojne formacije, koje su trebale da idu na oslobođenu teritoriju? – Ja ne znam šta je ona trebala da radi. U Beču je formirana Nikićeva kancelarija, koja je vodila te poslove. Optuženi kaže da po liniji Crvenog Krsta još nije bio otpočeo da radi. A trebalo je da dobije priznanje Crvenog Krsta. – Da li ste mislili da se bavite samo mirotvornim stvarima? – Ne mirotvornim, nego humanim. – Poslije prošlog svjetskog rata na koju ste dužnost vi došli? – Bio sam najprije komandir čete. – Tužilac: Pa onda? – Onda kao oficir, član komisije za razgraničenje s Italijom, pa sam poslije došao za komandanta policiske straže u Zagrebu i bio na toj dužnosti skoro punih 18 godina.

Optuženi je po Nedićevom naređenju organizovao isporuku oružja i ratnog materijala četnicima Draže Mihailovića. Branilac Subotić: Vi ste po slovu optužnice označen kao čovjek koji je organizovao isporuku 10.000 pušaka i veće količine ratnog materijala i ratne spreme četnicima Draže Mihailovića. Da li ste bili u mogućnosti da uopšte ovolike količine ratnog materijala izuzmete od Nijemaca, ili ste imali zadatak, kad se izuzme, da postupite po striktnom naređenju? – Po striktnom naređenju ja sam uzimao doznake i izvještavao generala Nedića, a on mi je naredio šta ima da javim. – Pretpostavljate li da je ova municija, materijal išla četnicima Draže Mihailovića? Optuženi: Apsolutno. – Po čemu znate? – Zato što su četnici dolazili. Ja sam mogao pretpostaviti da će se poslije rata nastaviti međusobno prolijevanje krvi, jer sam mislio da će doći do sporazuma. Pretsjednik: Kako objašnjavate slijedeće stvari? Vi se pojavljujete u Kraljevu, počinje veliko hapšenje, pojavljujete se u Kragujevcu, počinje veliko hapšenje. Kada je sve pohapšeno vi nekuda žurite da spašavate, da intervenišete? Optuženi: Kada sam došao u Kragujevac bilo je hapšenje završeno. Došao sam da intervenišem kad je opasnost. Još jedno pitanje: Jeste li u Kragujevac došli automobilom ili vozom? – Vozom. – Blindiranim? – Ne, bila su dva voza blindirana, jer je pruga bila porušena, putevi su bili prekinuti. – Jeste li imali mjesto u blindiranom vagonu? – Ne, bio sam sa poštarom u drugom razredu. Sprijeda je bio jedan blindirani vagon i straga, a po srijedi je bio običan vagon. Kad sam se vraćao iz Kragujevca onda sam bio u blindiranom vagonu. Pretres je prekinut u 12.50 časova.

Četrnaesti dan suđenja Draži Mihailoviću

Vojno vijeće vrhovnog suda FNRJ koje sudi grupi izdajnika i ratnih zločinaca na čelu sа Dražom Mihailovićem pristupilo je jutros preslušavanju optuženog Laze Markovića. Dr Laza Marković je jedan od istaknutih političara predratne Jugoslavije, koji je dugi niz godina bio ministar u raznim vladama, a i poslije toga imao je veliki uticaj na rad svih protunarodnih režima, koji su zemlju doveli do akta od 25 marta 1941 godine, kada su tadašnji upravljači mimo volje i stvarnog razpoloženja najširih narodnih masa potpisali sramni dokumenat o prilaženju Jugoslavije trojnom paktu. Na pitanje pretsjednika da li se osjeća krivim, optuženi odgovara da se ne osjeća. Iz daljeg toka njegovog saslušanja vidi se da je javna optužba stavila na teret optuženom Markoviću nesumnjiva djela čije postojanje ni on sam ne poriče, jer za to postoje neoborivi dokazi.

Optuženi Marković upinje se svim snagama da ovaj svoj rad nekako opravda. Iz njegovih odgovora vidi se, da je on najbrižljivije primio optužnicu i pripremio se za davanje odgovora, ne bi li na neki dan uspio da smanji svoju krivicu.

Pretsjednik: Jeste li vi avgusta mjeseca 1941 godine učestvovali na konferenciji koju je sazvao Aćimović Milan radi izdavanja jednog apela srpskom narodu? – Bio sam prisutan toj konferenciji. – Jeste li apel potpisali? – Potpisao sam apel. – Jeste li vi bili upoznati sa sadržinom tog apela? – Ja sam bio pozvan od Aćimovića da dođem u njegov kabinet u podne jednog dana, radi jedne važne stvari za koju nisam znao o čemu se radi. Kada sam se prijavio kabinetu, odveo me jedan činovnik u veliki salon, gdje su se ranije držale ministarske sjednice. Tu sam vidio desetak-petnaest ljudi. Još nisu počeli rad. Onda je ili Velibor Jonić ih Momčilo Janković, ne sjećam se tečno, uzeo riječ, pošto je Aćimović zadocnio, i objasnio da se radi o jednom proglasu srpskom narodu. Pitanje je postavljeno da li se odobrava ustanak i borba protiv okupatora, napadanjem na razne objekte i sabotaže, ili se to ne odobrava. Ako kažete da odobravate, onda je očigledno bilo šta vas očekuje, ako ne odobravate onda je potrebno da potpišete apel. U međuvremenu došao je i Aćimović. On je uzeo riječ i izjavio da komesari ne očekuju od toga apela neko dejstvo u narodu, ali da im je taj apel potreban radi Nijemaca – Da bi pokazali kako Beograd nije za bunu, kako je miran? – Jeste li vi faktično potpisali? – Sutradan, poslije razmišljanja potisao sam – (tekst nije vidljiv u izvorniku) poslije razmišljanja potpisali ste – Poslije razmišljanja o okolnostima koje će me zateći ako ne potpišem, potpisao sam. – Jeste li bili shodno upoznati sa sadržinom apela? – Prije toga sastanka nisam. Taj apel je pročitan na toj konferenciji u početku rada. D-r Laza Marković priznaje da je bio svjestan da potpisivanjem apela čini političku podršku okupatoru – Je li vam bilo jasno da je to jedan akt koji koristi jedino okupatoru? – Okupator? Tako pitanje nije postavljeno. – Vama sud postavlja pitanje je li vam bilo jasno da je akt koji se zove “Apel srpskom narodu”, koji ste potpisali, bio od koristi jedino okupatoru? – Bilo mi je jasno da će služiti okupatoru? – Jeste li akt potpisali? – Potpisao sam. – Ko je osim vas još prisustvovao toj konferenciji? – Od ličnosti koje se sjećam bili su dr Spalajković, Momčilo Janković, Rista Jojić, Velibor Jonić, general Nedić, general Petar Kosić, bilo je još nekoliko lica. – Sjetite se još tih nekoliko lica. – Ja. – Je li bio d-r Kumanudi? – Bio je. – Da li je stvar onako tekla kao što vi pričate? Pazite tu je i optuženi Jonić. Optuženi Joniću, ustanite i priđite sudu. Jeste li prisustvovali konferenciji kada je bilo potpisivanje apela?

Optuženi Jonić: Ja sam došao sa g. Aćimovićem koji je došao kasnije kako je naveo Marković. Pretsjednik: Je li činjen kakav pritisak na optuženog Markovića da mora da potpiše? Optuženi Marković: Pritisak nije činjen. Predsjednik: Onda nije potrebno, optuženi Joniću, da vi dajete iskaz. Tužilac: Ja bih želio da se čuje njegov iskaz. Jeste li prijetili Markoviću da potpiše apel? Optuženi Jonić: Ja nikada nikome nisam prijetio. Tužilac: A da li je Aćimović prijetio Markoviću? Optuženi Jonić: Ne sjećam se da li je Aćimović prilazio Markoviću. Optuženi Marković: Napominjem da nisam rekao da mi je neko pretio. Pretsjednik: A zašto ste onda optuženi Markoviću morali da potpišete apel? – On meni nije prijetio, nego mi je savjetovao da u interesu moje bezbjednosti potpišem taj apel. – A da li bi vam u slučaju neispunjenja takvog savjeta prijetila opasnost da izgubite glavu od Nijemaca? – Ja mislim da mi je prijetila vrlo velika opasnost. – Da li vam je prijetila opasnost da izgubite glavu? – U to vrijeme vješani su na Terazijama ljudi, koji su pomagali bunu u Srbiji. – To je tačno. Ali vi niste pomagali pobunu. Da li bi ste vi došli u situaciju da izgubite glavu? – Ja vjerujem da bi došao, jer je pitanje tako postavljeno da li odobravam pobunu ili ne odobravam. Ako ne odobravam, onda treba da potpišem apel, a ako ne bih potpisao, znači da stvarno odobravam pobunu. – Nisam vas dobro čuo. – Ako izjavim da ne odobravam pobunu, onda se traži od mene da potpišem apel, a ako ga ne potpišem, znači da stvarno odobravam ustanak, i zbog toga sam ja potpisao. – Jeste li vi odobravali ustanak ili ne? – Ja sam bio saglasan sa svakim otporom protiv okupatora. – A zašto ste potpisivali apel? – U strahu od posljedica.

– Po srpski narod, ili po vas lično? – Za mene lično. – Znači, vi ste sebe pretpostavljali čitavom narodu? Sjećate li se da je u tome apelu bilo i ovakvih stvari: “Svakog pojedinog Srbina je gnušanje izraženo naročito onda kada se na ponudu pobjednika za lojalnu saradnju odgovara pucanjem iz zasjede.” – Ne sjećam se. – Da li se sjećate ovakvog stava u apelu: “Naš narod nije komunista, niti ima ma kakve veze sa međunarodnim rušiocima najsvetijih tekovina evropske kulture. Zbog toga ne smije više sjediti skrštenih ruku.” – Ja nisam bio stavljen u položaj da diskutujem o sadržini apela. Ja sam njegov tekst znao onda, ali ga se sada ne sjećam – Da li se sjećate ovakvog stava: “Dužnost je svakog srpskog rodoljuba da svim silama nastoji da se onemoguće paklene namjere komunističkih zločinaca.” – Isti odgovor koji sam sada dao. Ni Laza Marković se “ne sjeća stvari” koje ga terete – Objasnite nam još ovo. Vi kažete da je taj apel bio sračunat na to da se od okupatora spase narod u Beogradu. – To su izjavili Momčilo Janković i Aćimović. – Jeste li se s njim saglasili? – Ne. – Pa malo prije ste kazali. Možda se ne sjećate šta ste kazali prije tri minute? – Ja nisam imao obavještenja o apelu, niti sam o njemu govorio. – Da li se sjećate da je taj apel bio upućen srpskom narodu? – To sam znao u momentu kada sam potpisivao. – Vrlo je karakteristično da vi kao visoki intelektualac, profesor univerziteta, pisac i političar, uopšte poznata ličnost po svojim radovima, iznosite sa tolikom brižljivošću memorije sitnice koje se odnose na vaš položaj, šta je rekao Aćimović a šta vi, a ne sjećate se jedne malenkosti – da je taj apel bio upućen cijelom srpskom narodu i da je to bilo u doba kad se ne može očekivati da će takav jedan postupak ostati bez trajnog sjećanja. Jeste li apel pročitali? – Pročitao ga je Momčilo Janković – Maločas ste na moje pitanje odgovorili da ste poslije dužeg razmišljanja kroz čitavu noć, tek sutradan oko 10 časova potpisali apel. – Tačno. – Da li ste kroz čitavo vrijeme razmišljali kakve će posljedice proizvesti jedan takav apel za srpski narod, ili o tome da bi se vi sačuvali? – Razmišljao sam i o jednom i o drugom. – A kakav je rezultat bio? – Opasnost i za sebe i za svoju porodicu, ja sam ga potpisao. – A šta je bilo sa onim razmišljanjem u pogledu posljedica koje su mogle da nastupe po srpski narod? – Ne shvaćam značaj toga pitanja. – Vi ne shvaćate to, da ii shvaćate značaj pitanja kada se radi o tome da se vi sa svojom porodicom spasite? – Ja objašnjavam kako je stvar tekla. – Shvaćate li značaj ovog pitanja? Kakve bi posljedice apel proizveo u odnosu na srpski narod, da li shvaćate značaj pitanja za vas lično kako da se izvučete vi i vaša porodica iz neugodne situacije? – Ja odgovaram оnakо kako je stvarno bilo. Na pitanje da je bio svjestan da je sa potpisom apela dao stvarnu ili političku podršku okupatoru u Srbiji, optuženi odgovara da je sigurno bio toga svjestan.

Na pitanje da li je krajem avgusta 1941 godine učestvovao na konferenciji na kojoj je došlo do izbora Milana Nedića za kandidata za pretsjednika vlade u okupiranoj Srbiji, optuženi kaže da nije učestvovao. Isto tako ne zna da li je učestvovao d-r Kumanudi. U pogledu veza sa Nedićem optuženi je vidio Nedića na skupu kod Aćimovića kad se radilo o apelu. Prema njegovom iskazu, bio je kod Nedića u toku okupacije pet puta, a po iskazu Nedića sedam puta.

Na pitanje da li je početkom septembra 1941 godine bio inicijator stvaranja tzv. pretstavničkog odbora, optuženi odgovara: “Jesam”. Optuženi kaže da je smatrao da treba pripremiti građanstvo Beograda da dočeka oslobođenje. Mislio je da bi bilo dobro radi toga dovesti u vezu ljude koji imaju izvjesne kvalifikacije da pretstavljaju pojedine dijelove građanstva. On je uspio između 10 i 15 septembra da sazove konferenciju na kojoj je bilo oko dvadesetak lica. Inicijativa za saziv te konferencije bila je optuženog Markovića d-r Kumanudia i Blaže Andreševića. Konferenciji su prisustvovali: Kumanudi, optuženi Marković, Rista Jojić, Milorad Belić, Andra Nikolić, Vlada Marković, Vlada Đorđević, Ilija Mihajlović, Dragoljub Mihajlović, Bogdan Krekić i jedan sveštenik u ime mitropolita Josifa. Na konferenciji je postavljeno pitanje formiranja odbora, koji bi mogao da zaštiti građanstvo Beograda.

Na pitanje da li je prisustvovao neko od pretstavnika Centralnog nacionalnog komiteta, optuženi odgovara da nije niko i da oni sa Centralnim nacionalnim komitetom nisu imali nikakve veze. Optuženi opet ponavlja da su htjeli da formiraju pretstavnički odbor, koji pretstavlja građanstvo. Zatim, pritješnjen činjenicama, optuženi priznaje da se poslije sastao sa pretstavnicima organizacije Draže Mihailovića u zgradi Vračarske štedionice. Pretstavnici Draže Mihailovića izjavili su da su saglasni sa tom odlukom i davali su utisak da neće smetati.

Kontradiktorne izjave

– Ali ima izvjesnih kontradikcija između vaših izjava u istrazi i sada. – Možda kontradikcije u izrazima, ali u suštini mislim da nema. – U istrazi kažete: “Dozvolite nam da se organizujemo” – Može biti da sam tako kazao. Na pitanje da li su od tada na slijedećim sastancima toga komiteta prisustvovali Dražini pretstavnici, optuženi odgovara da je bio uvijek vjerovatno Božidar Popadić, a pozvan je i Aca Pavlović. Jednog dana Popadić je doveo i komandanta Beograda, ali tada nije bila sjednica. Nedić je znao o pripremama za formiranje toga odbora. Vlasti nisu protiv njih ništa preduzele. Optuženi smatra da su Nijemci znali za to. U to vrijeme optuženi je sastavio jedan memorandum za savezničke vlade. Taj memorandum htio je da dostavi i kralju Petru.

On kaže da je taj memorandum bio simulirani dokumenat. Optuženi danas pobija da je u sastavljanju ovoga memoranduma učestvovao d-r Kumanudi, ma da je u ranijoj izjavi kazao da je i Kumanudi učestvovao u sastavljanju memoranduma. – Kad govorite istinu, sada ili u istrazi? – Ja govorim sada istinu, i ja sam i onda, kad sam promislio, vidio da nisam tačno kazao. – Kako mijenjate iskaze kao kameleon boju? U istrazi niste kazali da je to simulirani dokumenat. Tužilac: Vi ste kazali u istrazi da je falsifikovani dokumenat. Pretsjednik: Vaši su odgovori vrlo koncizni. Optuženi: Izjavljujem da očekujem da se pročita memorandum i kontroliše da li je tačno ovako rečeno, ili ima i drugi smisao. – Priznajete li vi da je vaš apel od početka do kraja neistinit? – Ja se teksta ne sjećam. Taj moj memorandum imao je za cilj da me zaštiti i ja sam unio namjerno neke stvari protiv partizana u težnji da sebe štitim. Kad se pročita, a molim da se pročita taj memorandum ili neka mi se da da ga pročitam, pa ću dati odgovor – Vi ste pisali, pa valjda znate šta je. – Ja sam puno stvari pisao, ne mogu napamet da znam. – Možemo neke dijelove i da vam pročitamo. Ovdje je vaš original, vašim rukopisom pisano. – Priznajem da sam ja pisao,

– Tužba je uzela izvjesne inkriminisane stavove. Razumljiva je stvar da će u dokaznom postupku da se pročita dokumenat i kao takav da se cijeni u svima pojedinostima koje su i negativne i povoljne po vas. (čita) “Neka nam je dopušteno da napomenemo da je Beograd za ovo vrijeme preživljavao vrlo mučne momente. On je prisustvovao potpuno nemoćno masovnom ubijanju 100.000 Srba od strane ekzaltiranih i zaluđenih Hrvata u onim dijelovima teritorije koja je u proljeće 1941 godine u Zagrebu proglašena, pod zaštitom sila osovine, da pripada novostvorenoj tzv. Državi Hrvatskoj, ali pri svemu tome Beograd nije izgubio vjeru u budućnost srpskog naroda.” Je li akcija pod rukovodstvom Josipa Broza-Tita bila komunistička i bila protiv srpskog naroda? Da ili ne? – Na to pitanje odgovoriću kad dobijem završnu riječ.

Pretsjednik čita: “Pošto partizanski pokret ima za cilj uništenje svakog legalnog pravnog poretka u Jugoslaviji i pretenzije Komunističke partije da nametne svoju volju većini srpskog naroda, savezničke vlade učinile su grješku kada su ponudile svoju pomoć Titu i partizanima. Ako produže da daju pomoć Titu i da time podržavaju građanski rat” itd. Zaključivši ovaj memorandum pretstavnici Beograda upućuju hitni apel kralju, jugoslovenskoj vladi u Londonu, savezničkim silama da se obustavi građanski rat…. Optuženi: Ja mislim da sada izgleda i taj memorandum drugačije kada se vidi da je to glavna ideja. – Koja ideja? – Da se obustavi građanski rat. – Je li vam bila poznata činjenica da su, kako ste izjavili na zapisniku u istrazi, Dražini četnici, odnosno Draža, počeli bratoubilački rat napadom na partizane? (optuženi šuti). Tu je optuženi Mihailović. Je li vam poznato ko je izazvao bratoubilački, a ne građanski rat? – Ja u detalje nisam bio upoznat. – Na pitanje u istrazi: “Ko je izazvao bratoubilački rat, odnosno čija je krivica da je došlo do sukoba između četnika i partizana?”, odgovorili ste: “S obzirom na neprijateljsku propagandu u 1941 godini nisam bio upoznat s time ko je bio izazivač toga sukoba između partizana i četnika, naime, jesu li to izazivali partizani ili četnici. No ni tada nisam mislio da su partizani izazivači sukoba. Već u 1942 godini bilo mi je jasno i znao sam da je Draža Mihailović prvi udario na partizane i tako izazvao bratoubilačku borbu”. Je li ovo istina, što ste rekli u istrazi, ili ste ovo rekli da se udobrite samom isljedniku? – Optuženi (sliježe ramenima): Nemam šta da odgovorim na to. – Je li ovakav memorandum ustvari pomaganje pokreta Draže Mihailovića? – Tu svrhu nije imao. On je imao svrhu da mene zaštiti od organizacije Draže Mihailovića – Šta je bila svrha memoranduma, netačno izlaganje i obavještavanje saveznika? – Glavni cilj je bio da saveznici zavedu mir i red u našoj zemlji i da prestane svaka uzajamna borba. Pretsjednik: Jeste li vi time tražili da oni intervenišu ovdje kod nas? – Ne. – Pa maločas ovdje rekoste. – Kako stoji u memorandumu tako sam tražio, napamet ja se ne sjećam.

Pretsjednik (čita dijelove memoranduma): “Da zabrane… i sve savezničke vlade s molbom da obustave građanski rat u srpskim krajevima Jugoslavije, da zabrane svako dalje prolijevanje krvi među sinovima iste jugoslovenske nacije. I pomognu kako bi se uspostavila… kao jedina pravilna realna osnovica za riješenje spornih problema i miru u obliku demokratske federacije triju grana jugoslovenskih federacija … i posljednji momenat u kome mi upućujemo ovaj apel i čvrsto vjerujemo da naš krik neće ostati bez pomoći”, kako na taj način mislite da zabranite da se obustavi građanski rat. Optuženi: Ja mislim da je Narodno-oslobodilački pokret slušao savjete. Vjerovao sam da on rad sporazumno u harmoniji sa saveznicima – To je vaše vjerovanje bilo pravilno. Saveznici su ratovali protiv fašizma. – I prema tome da su saveznici u mogućnosti da nametnu jedni drugima, u prvom redu baš Dražinoj organizaciji, da nametnu jedinstvo u borbi. Ovaj memorandum optuženi Marković je uputio krajem septembra ili početkom oktobra, kada je – kako kaže – protiv njega objavljena javna prijetnja. I jedinog dana izlijepljeni su po Beogradu plakati u kojima se govorilo da će izaslanici pokreta DM obračunati sa svakim koji bude radio ma šta bez sporazuma sa Dražinom organizacijom. – Da li bi ovakav memorandum kakav ste napisali, koristio Nijemcima? – pita pretsjednik. – Memorandum je tako nepisan da se omogući baš što jača borba protiv Nijemaca.

Optuženi Marković poriče ranije date iskaze Pretsjednik na to napominje optuženom da je povodom toga memoranduma u istrazi drugačije govorio. Na bezbroj pitanja iskazali ste, ne ono što ste pred sudom rekli da je taj spis trebao vama da posluži kaо odbrana za slučaj izvjesnog prepada Dražinovaca na vas, nego naprotiv kazali ste da ste čitavu stvar spremili da je kroz onaj pretstavnički odbor proturite, na dugačko ste objašnjavali da je potrebno da se kroz odbor proventilira i uputi emigrantskoj vladi, nekadašnjem kralju Jugoslavije Petru i izdajničkim vladama. Šta je istina: da li ono što ste u istrazi iskazali ili ovo što sada pred sudom iskazujete u pogledu memoranduma i njegove upotrebe? – Smisao je mog iskaza taj i prava istina ono što sam sada kazao. – Znači, jeste li ga spremili za ono društvo koje je bilo raspoloženo protiv Naroduo-oslobodilačkog pokreta, protiv Narodno-oslobodilacke vojske, protiv savezničke pomoći narodno-oslobodilačkoj vojsci itd. Tužilac: Ja bih predložio da se pročita iskaz optuženoga kod istražne vlasti. Pretsjednik: To je suviše dugačko. Tužilac: To je potrebno, jer vi, druže pretsjedniče, imate takvu situaciju da optuženi poriče činjenice koje je iznio pred istražnu vlast. Proučavajući njegove zapisnike, ja sam konstatovao da optuženi o jednoj stvari u jednom zapisniku govori jedno, u drugom zapisniku drugo, a u trećem zapisniku, govori treće.

On je pokušavao da vara isljednu vlast, a sada pokušava da vara i sud. Zato predlažem da mu se predoče njegovi iskazi pred isljednom vlašću. Ovdje je pred sudom konstatovano da mu iskazi nisu iznuđavani, ali ako to nije dovoljno utvrđeno, ja tražim da se optuženi ponovno izjasni. Da li je tučen, mučen i da li je prisiljen da daje takve iskaze? Pretsjednik: To je raščišćeno. Optuženi Markoviću, recite kako se tačno zvao taj odbor za doček? Pretstavnički odbor građana. Govorilo se o tome da taj odbor treba da ima pretstavnički karakter, da u taj odbor treba da uđu ljudi koji pretstavljaju pojedine stranke i grupe, pa je i nazvan pretstavnički odbor. Pretsjednik: Potpisujući apel srpskom narodu, jeste li na taj način sarađivali sa okupatorom? – Nisam. – Jeste li time pružili moralnu i političku podršku okupatoru? –

Stvarno jesam, ali protiv svoje volje (u publici smijeh). Osnivajući pretstavnički odbor, povezujući se kroz taj odbor sa nacionalnim komitetom i povezujući se sа Dražinim komandantom Beograda Đokom Pavlovićem, jeste li vi na taj način takođe pomagali saradnike okupatora, te prema tome i samog okupatora? – Ja izjavljujem da se mi nismo povezali sa organizacijom Draže Mihailovića. Mi smo dali izjavu da ne radimo ništa protiv te organizacije. – Da li vi uopšte nikakve veze, niste imali sa Dražom Mihailovićem? – Nikakve. – Nikada, nikakve? – Nikakve prve veze nisam imao. Jeste li, možda pisali Draži Mihailoviću neko pismo? – To nisu veze. Veza bi bila ako bi on tražio od mene nešta jednim pismom i ja mu odgovarao. Ja sam tražio u tome pismu da se ogradim od pretstavništva radikalne stranke u centralnom nacionalnom komitetu. – A jeste li uputili neko pismo u kome vi nudite za njegov račun? – Ja nisam, ja to pismo nisam pisao. – Pa ipak ste pisali jedno takvo pismo. – Nisam pisao, neka mi se pokaže to pismo.

Pretsjednik: Optuženi Mihailoviću ustanite i priđite sudu. (Optuženi Mihailović prilazi sudu): Je li vam se optuženi Marković nudio za saradnju? – Dobio sam od optuženog Markovića dva pisma. Ispričajte tu stvar. Optuženi Mihailović: Molio me je da mu pomognem da ide u inostranstvo. Optuženi Marković: Nisam tako pisao. Samo jedno pismo pisao sam u kome sam vam poslao jedan elaborat, propratio pismom u kome sam vas molio da pažljivo proučite i primite k znanju ono što se u elaboratu iznosi. Tom prilikom sam kazao da vaš pokret nema onu podršku u narodu za koju vjerujete da ima. Ja sam rekao čisto prijateljski da nemam ništa protiv vašeg pokreta. Tо je moje jedino pismo koje sam vam poslao, mislim, u junu 1944 godine. Optuženi Mihailović: Dobio sam dva pisma samo se ne sjećam svega toga i molio bi, da mi se predoči pošto više ne poznajem cjelokupan materijal. Ja nisam odgovorio na ta pisma, jer nisam htio da ih primam. Da li ste dobili poziv od Draže Mihailovića da emigrirate u Italiju? Optužen. Marković: Toga se ne sjećam tačno, ali recite mi šta stoji dalje u tome pismu? – “Kad vas je Draža pozvao da emigrirate negdje u aprilu 1944 godine preko koga vas je pozvao? – a vi odgovarate: preko Mite Lazarevića, rezervnog oficira, inače komandanta aerodroma – on vas pita – jeste li se odazvali ovome pozivu, a vi odgovarate – nisam. Pitao vas je dalje zbog čega vas je Draža pozvao da emigrirate u Italiju – a vi odgovarate – u pismu o tome nije ništa bilo – a šta vi pretpostavljate? – Odgovor: sigurno da je mislio da iz Italije pomognem njegovu akciju. Optuženi Mihailović: Nisam želio ni ja niti je centralni komitet želio.

Optuženi Marković (obraćajući se optuženom Mihailoviću) Da li znate štogod o pismu Mite Lazarevića? Optuženi Mihailović: Ne znam o toma ništa. Lazica Marković priznaje da je o Hrvatima pisao onako, kako nikad ni jedan Srbin nije pisao Pretsjednik: Optuženi Moljeviću priđite sudu. Je li možda centralni nacionalni komitet upućivao neko pismo optuženom Markoviću kojim ga je pozvao da emigrira u Italiju? Optuženi Moljević: Nije. – Obrnuto, je li optuženi Marković upućivao neko pismo optuženom Mihailoviću ili komitetu u kome je nudio svoju saradnju i odlazak za inostranstvo? Optuženi Moljević: Nije, ne sjećam se. – A Mulalić koji je ispitan sada u kaznenom zavodu kaže da ste vi optuženi Moljeviću to pismo čitali.

Ravnogorski zločinački pokret

Optuženi Moljević: Ja sam primio jedno pismo od optuženog Mihailovića, jedno opširno pismo kao jedan elaborat i prikaz u kome se radilo o nekim stvarima unutrašnjim o radikalnoj stranci, o radikalnom glavnom odboru i grupi optuženog Markovića, ali ja nisam htio da se u te stvari partiske upuštam, jer smo mi postavili bili princip da se u kolaboraciju uzimaju samo matične stranke, a disidentske grupe eventualno samo matične. Pretsjednik: Mulalić kaže: “Ja sam zatekao u vrhovnoj komandi koja se nalazila u okolini Jančica kako Draža čita pismo koje je bilo pisano mašinom na nekoliko strana u vidu jednog referata o političkoj situaciji u zemlji i na strani u kome je izložio potrebu odašiljanja od strane Draže delegacije u London radi popravke Dražinog položaja kod saveznika. Tu je napomenuo da bi vođa te delegacije trebao da bude “Lazica” tako isto “pošto je navodio da on ima dobre veze u inostranstvu”. Tada je bio prisutan Moljević koji je tada bio protiv toga da se Marković uopšte uzme u obzir već je tada određeno da delegaciju predvodi Adam Pribićević. Optuženi Moljević: O pitanju delegacije koja će ići u inostranstvo raspravljeno je na sjednici komiteta u Rošćima i tada je riješeno da se sedam pripadnika dodijeli Markoviću? – Ne. – Marković izjavljuje da pretstavnički odbor nije imao nikakve veze sa organizacijom Draže Mihailovića iako je u tom odboru bio pretstavnik Draže Mihailovića Božidar Popadić.

Optuženi priznaje, da je pisao brošuru: “Novo ili staro” u kojoj između ostalog stoji: “I pošto građanske komunističke stranke nisu uopšte u mogućnosti da u današnjim prilikama razviju ma kakvu akciju ostaje jedino ravnogorski pokret kao brana protiv komunizma i kao zaštitnik narodnih sloboda i narodnih prava.” To nije zaključak, nego jedno razmatranje koje se nalazi u sredini spisa, primjećuje optuženi Marković. – Koja je pretposljednja rečenica u pismu, pita pretsjednik. – Opet nije zaključak, zaključak je posljednja rečenica. Pretsjednik čita: “Zato nijedan ravnogorac ne smije da dovodi svjesno ili nesvjesno po novom nego baš obratno po primjeru svih radikalnih demokrata, da se drži naroda i narodnih prava.” – I dalje, – pita optuženi. – I dalje stoji: D-r Laza Marković (smijeh u dvorani). Brošuru je optuženi pisao početkom 1944 godine. Nije mu bilo poznato da Draža Mihailović sa svojim četnicima otvoreno sarađuje sa okupatorima, ali je znao da se NOP pod vodstvom KP bori na svakom mjestu protiv okupatora. Na pitanje pretsjednika da li se zalagao za ravnogorski pokret, optuženi izjavljuje da mu to nije bila namjera, “ali je tako ispalo” (u dvorani smijeh). Na ponovljeno pitanje pretsjednika o zaključku svoje brošure, da li ga priznaje za svoj, optuženi izjavljuje da se odriče toga zaključka “utoliko što so dobija utisak da je bio protiv NOB, a ja nisam bio protiv toga” (smijeh). Optuženi priznaje da se time zalagao za staru Jugoslaviju, ali izjavljuje da se nije zalagao za politiku, koju su u emigraciji vodili Slobodan Jovanović, Petar Živković i Božidar Maksimović. Pretsjednik čita jedan pasus iz brošure optuženog Markovića: “Poznato je, a to Nijemci i ne kriju, da oni hoće da stvore jednu novu Evropu. Slično stoji stvar i sa Titom i njegovim ustaško-hrvatskim oslobodilačkim pokretom, koji se vodi pod boljševičkom partizanskom firmom, jer se vidi da Tito i njegovi Hrvati traže novu Jugoslaviju za to da bi u takvoj Jugoslaviji srpski narod, iskasapljen od ustaša, imao da igra podređenu ulogu i da služi Hrvatima. Razumljivo je da Hrvati traže ovakvu novu Jugoslaviju, ali da Srbi imaju interesa da sami sebi odrežu glavu, to nijedan čovjek neće moći tvrditi.” – Šta na ovo kažete? – To sam napisao – priznaje optuženi – ali smatram da taj zaključak dobrim dijelom nije tačan i zato ga je odbacio. On se odriče i drugih zaključaka iz ove brošure iz koje pretsjednik čita pojedinačne pasuse. Rečenicu: “da Dražin pokret bude toliko jak i snažan da smrti svakoga koji se njemu suprotstavi” – optuženi objašnjava ne kao borbu protiv NOP-a već smrviti u političkom smislu pobjedom na izborima. – U zapasniku kod isljednika optuženi je drukčije odgovorio, primjećuje tužilac.

U zapisniku on nije rekao da je to bilo upereno da se poprave grješke pokreta DM, a sada priča nove priče. To su priče za djecu. Pretsjednik čita dalje: “Ne treba se dakle boriti za nešto novo, nego za staro, sjajno vrijeme, u slobodi nezavisnosti, u izobilju svega” – za koga je to bilo sjajno vrijeme i u izobilju? – Za Markovića, upada tužilac. – Tu sam ja mislio na Jugoslaviju prije diktature, prije 1929 g. Na pitanje pretsjednika o pojedinim stavovima iz brošure optuženi se brani da brošuru nije nigdje upotrebio niti je štampao. Pretsjednik: Protiv koga su sarađivali zajedno četnici, DM i okupator. U borbi protiv koga? – Protiv jednog dijela našeg naroda, protiv partizana. – Da li je po vašem shvatanju kao stručnjaka, pravnika, političara i čovjeka učešće četnika i okupatora na jednoj strani protiv boraca za oslobođenje zemlje i istjerivanje okupatora, građanski rat? – Ja sam smatrao da su oni ljudi. – Ne, molim vas sada objasnite ovu činjenicu svoje riječi, imamo sada činjeničku situaciju: “Četnici i okupator s jedne strane, borci za istjerivanje okupatora iz zemlje, za oslobođenje zemlje partizani s druge strane”, da li vi takvu kombinaciju nazivate građanskim ratom? – Ne, to nisam smatrao za građanski rat. – Pa molim vas onda kakav građanski rat pominjete? – Pa sukobljavali su se četnici i partizani bez Nijemaca u mnogim krajevima naše zemlje. – Kako treba razumjeti tu vašu izdaju, poslije iskaza datog na zapisniku da su četnici Mihailovića 1941 godine napali prve partizane i logično time zameli borbu. Je li tim potezom učinjeno ono što je želio okupator? – To ne mogu da cijenim. – To ne možete da ocijenite? Da li je jedan takav potez pretstavljao de fakto saradnju sa okupatorom određenu za račun okupatora? Optuženi priznaje četničku saradnju sa okupatorom Optuženi: Svakako. Ja to konstatujem … – Objasnite sudu optuženi Markoviću šta vi uppšte podrazumijevate čisto i teoretski pod građanskim ratom ako ovo nije građanski rat što se događalo u zemlji. – Ja smatram kao građanski rat tu žalosnu stvar da se dva dijela jednog istog naroda tuku između sebe za račun trećeg ne ulazeći u pitanje ko je kriv… – A objasnite nam još jednu stvar. Imate na jednoj strani partizane, a na drugoj strani četnike, ko je taj treći? – Kako, ko je treći? Nijemci. – Koje su to činjenice koje su vam bile poznate kad su se četnici i Nijemci zajedno borili protiv partizana? – To su bile djelimične činjenice. Čuo sam da pojedini komandanti to rade. – Priznajete li da je takva brošura sa svim citatima ustvari izmišljena propaganda za pokret DM? – To nije bila moja namjera, ali izvjesni dijelovi prave taj utisak. – Je li tačno ono što je napisano?

Dešava sa gospodine pretsjedniče da napišem nešto, a kad poslije nekoliko dana pročitam, vidim da napisano ne odgovara namjeri. To odbacujem onda. Ja se sa svojim napisom nisam slagao, jer nije odgovarao pravoj namjeri. Optuženi tvrdi kako je svima prijateljima govorio da je potrebno da dođe do sporazuma. Sa komunističkim prvacima nije imao veze, jer oni nisu bili u Beogradu, a on zbog svojih godina nije mogao ići u šumu. – A da li ste čuli za Vladimira Nazora, koji je mnogo stariji otišao u šumu u borbu protiv okupatora? – Čuo sam. – A kome ste vi pjevali pjesme kad ste pisali apel srpskom narodu? Optuženi priznaje da je napisao brošuru o Hrvatima u kojoj se bacao blatom na hrvatski narod identifikujući ustaše sa hrvatskim narodom. Za rečenicu u toj brošuri: “Oni su prije bili jedna horda na koju bi trebalo primjeniti posebne mjere i poseban postupak” – optuženi veli da je to teška riječ, ali je napisana u razumljivom duševnom stanju. – Zar vas ne potsjeća vaše pisanje na pisanje i govore Gebelsove? – pita pretsjednik. – Nisam nikada to pratio. Gebels me nije interesovao. – Znate li da su Nijemci zbog takvih akata govorili za pojedine narode da ih treba istrijebiti, pobiti – pomlatiti? Zar ne uviđate koliko ste blizu prišli Gebelsu tim tvrđenjem da su “svi Hrvati jedna horda?” Zar to nije ono isto što je Gebels govorio protiv naših naroda i protiv Slovena uopšte? – Ja sam o Hrvatima pisao onako kako nijedan Srbin nije pisao (u publici smijeh) – To vam je tačno optuženi Markoviću, konstatuje pretsjednik. Nijedan Srbin ovako nije pisao. Poslije odmora, optuženog Markovića ispituje tužilac Minić. Tužilac predočava optuženom jedan dokumenat Milana Nedića, koji je između ostalog pisao da je d-r Lazu Markovića poslije okupacije vidio na jednom sastanku na kome se govorilo da on bude pretsjednik vlade.

Prilikom drugog susreta optuženi Marković mu je savjetovao da se obrazuje koalicioni kabinet. Optuženi izjavljuje da nije tako bilo. Tužilac: Znači Nedić nešto laže a nešto ne laže. Vi govorite istinu? (čita) “Iz njegovog razgovora zaključujem da bi i on ušao.” – Nije tačno. Tužilac: Sud će ocjeniti ko govori istinu (nastavlja da čita): “Treći put došao je meni u kabinet i tom prilikom nagovjestio kako piše jedno veliko djelo o vladavini Aleksandra I” – To je tačno da pišem djelo o vladavini kralja Aleksandra I. Tužilac čita: “Pitao me je za pojedine momente iz moga susreta sa kraljem”. Htjeli ste materijal za svoje djelo? – Bože sačuvaj, to nije tačno. Tužilac čita: “Uzimao je neke bilješke o tom. Razgovarali smo o izdaji Hrvata.” – To nije tačno. – Otkud bi Nedić znao da vi pišete djelo o izdaji Hrvata? Poričete da ste pisali pismo, a on u jednoj svojoj depeši javlja, da je od Lazice Markovića primio pismo u kome ga izvještava o bombardovanju Beograda? – Nisam. – Jeste li pisali pismo Komarčeviću? – Nisam pisao nego razgovarao na sred pijace. – Da li ste razgovarali još o čemu osim o bombardovanju? – Mislim da sam mu rekao da nađe načina da se izvjesti vlada u Londonu kakav je strašan utisak na Beograđane izazvalo to bombardovanje na sam Uskrs. – Da li ste još o čemu govorili ili pisali u pismu? Komarčevića nema, ali su depeše i dokumenti tu. – Nisam ništa. – I treći put Vas pitam jeste li pisali pismo? – Nisam. Depeša broj 5208 od 19 aprila 1944 godine: “Od Lazara Markovića primio sam pismo u kome izvještava: Bombardovan je Beograd u dva maha. Narod se u prvi mah nije klonio, jer je smatrao da će se tući samo objekti. Uništeno je 12 ulica, vojna i građanska bolnica, porodilište…Samo iz jednog podruma izvađeno je 60 mrtvih. Broj mrtvih nekoliko hiljada…” Slijedeća depeša broj 5209 od 19 aprila. Komarčević javlja: “Ogorčenje naroda ogromno. Komunisti koriste ovo i nastoje da se simpatije naroda okrenu Sovjetima.” – Komarčević piše. – To nije tačno. – Čekajte. Vidite iz vaših pisama je uzeto sve, sve je pod navodnicima (čita depešu): “Govore da tako nešto komunisti neće nikada da učine. Naši ljudi nisu u stanju da opravdaju ove postupke Engleza i Amerikanaca. Marković dodaje da treba skrenuti pažnju komandi Beograda da bude spremna ako Nijemci napuste Beograd… Komarčević.” – Znači Komarčević je u ono vrijeme imao interesa da laže. Dpbro, da li ste vi izvještavali Živka Topalovića da ste stigli u Paraćin kod Teokarevića i preko koga ste to izvještavali? – Ne sjećam se. To ne znam. – Recite da li se sjećate ili nećete da kažete? Evo depeše broj 6875 od “Lide”. Ko vam je “Lida”? Znate li Mihailoviću čija je ovo šifra “Lida”? Optuženi Mihailović: Ne znam. – To je vaš komandant korpusa iz Paraćina. Dr Lazar Marković izvještava da je stigao u Paraćin i da se nalazi kod Teokarevića – čim se pomjeri iz jednog mjesta odmah izvještava gdje se nalazi. Optuženi Mihailović: Lazar Marković nije bio primljen. – Da vi ste to rekli da niste htjeli da ga primite zbog predratnih afera – Ja sam od Tase Dinića tražio iskaz. Čita: “Lično sa Lazom Markovićem nisam govorio o njegovom držanju, ništa konkretno ne mogu reći saradnji sa Nedićem. Ništa ne znam.

Pričao je pokojni Cvjetan Đordević, državni sekretar i lični saradnik Nedića da je Laza Marković bio u kontaktu sa Nedićem, da je bio vrlo naklonjen i koristan saradnik. Optuženi Kosta Kumanudi priznaje da je potpisao apel srpskom narodu Pošto je završio ispitivanje optuženog Laze Markovića, pretsjednik traži da uvedu optuženog Kostu Kumanudija. Na pitanje da li se osjeća krivim, optuženi Kumanudi odgovara da se osjeća. Optuženi je u avgustu 1941 godine učestvovao na konferenciji, koju je sazvao Aćimović i tom prilikom potpisao apel koji je bio upućen srpskom narodu. Sa sadržinom ovoga apela on je bio upoznat još ranije. Cilj apela je, priznaje optuženi, bio da se uguši NOP. Zatim ga pretsjednik pita da li je učestvovao krajem avgusta 1941 godine na konferenciji kada je vršen izbor Milana Nedića za pretsjednika vlade. Optuženi kaže da nije. Pretsjednik mu predočava da postoji iskaz Milana Nedića u kome se spominje ime optuženog. Optuženi kaže da je Nedić dao taj iskaz zbog toga da bi zgledalo da on nije htio da se primi za pretsjednika vlade. Optuženi je bio član takozvanog pretsjedničkog odbora i učestovao je u njegovom radu. Optuženi pobija da su u radu toga odbora učestvovali pretstavnici organizacije Draže Mihailovića. Kad mu pretsjednik predočava da će ga suočiti sa optuženim Markovićem, optuženi Kumanudi se ispravlja i kaže da je jednom bio prisutan sjednici Aca Pavlović, ali ne kao član organizacije Draže Mihailovića. Na pitanje pretsjednika u kom su svojstvu bili na pregovorima Dragiša Joksimović i Mihailo Stefanović, optuženi odgovara da su bili u svojstvu članova organizapije Draže Mihailovića. Za Božidara Popovića kaže da je došao kao pripadnik socijalističke stranke. – A Đoka Pavlović, komandant Beograda Draže Mihailovića? – Nije učestvovao. Pretsjednik: Optuženi Markoviću priđite sudu i stanite prema optuženom Kumanudiu (optuženi Marković prilazi Kumanudiu). Je li u radu ovog odbora učestvovao Pavlović Đoka? – Optuženi Marković: Pavlović ne. Upravo bio je prisutan jednom sastanku. – Molim, unesite u zapisnik: “Na pitanje suda da li je učestvovao u radu odbora Pavlović Đoka, optuženi odgovara da nije”. Sud konstatuje da je prije nekoliko minuta, prilikom ispitivanja o istoj činjenici, optuženi Marković kazao da je major Đoka Pavlović učestvovao.” Branilac optuženog Markovića, Nikolić: – Molim da se konstatuje da se optuženi Marković ispravio, da je dodao da je pomenuti Pavlović učestvovao samo jednom…

Tužilac: On se stalno ispravlja. Pretsjednik: U zapisnik se unose izvjesne primjedbe prilikom odgovora kao na pr. da li optuženi blijedi, crveni, šara očima i slično. Vi kao branilac dobro znate. Tužilac: Optuženi Kumanudi ja vas upozoravam da pred sudom budete iskreni. Je li Đoka Pavlović učestvovao u radu na sjednici toga odbora? Optuženi Kumanudi: Nije. – Je li Nedić bio obavještavan? – To je meni nepoznato. Mi ga nismo obavještavali. – Vi ga niste obavještavali, a da li je on znao? – To je nedvojbeno da je znao. – Odakle ste vi onda Lazaru Markoviću kazali tu činjenicu? – Ja to nisam kazao. Pretsjednik: Optuženi Markoviću, ko je to kazao? Optuženi Marković: Rekao je Laza Anđelić. Pretsjednik: Jeste li vi učestvovali u radu na pisanju memoranduma, koji je imao biti upućen savezničkim vladama i kralju Petru? Optuženi: Nisam ni učestvovao niti mi je bilo šta poznato za taj memorandum. – Nije vam bilo poznato? – Nije. Pretsjednik: Optuženi Markoviću priđite sudu. Je li optuženi Kumanudi pored vas radio na memorandumu? Optuženi Marković: Nije. Pretsjednik: Ko je pored vas radio na tome memorandumu? – Ja sam i Kumanudi. – Je li vam bilo predočeno i prilikom prvog saslušanja i sada da govorite neistinu? Optuženi Marković: To je tačno što sam sada kazao, onda sam se prevario. Pretsjednik: Je li vas Kosta Kumanudi obavjestio da je Ilija Mihailović o postojanju beogradskog “prestoničkog” odbora izvjestio Nedića? Optuženi Marković: Mene je o tome obavjestio Blaža Anđelić. Pretsjednik: Kada govorite istinu optuženi Markoviću u istrazi ili sada? Optuženi Marković: Kad kažem da me je o tome obavjestio Blaža Anđelić.

Pretsjednik: Kada je Nedić doznao da se stvara prestonički komitet? – Kazali su mi Kumanudi i Blaža Anđelić da je Ilija Mihailović obavjestio Nedića o stvaranju prestoničkog komiteta, – koje je istina? Optuženi Marković: Tada sam se prevario. Često sam bivao sa Kumanudijem i Lazom Anđelićem pa sam to pobrkao Pretsjednik: Optuženi Markoviću možete sjesti. Tužilac: Ja nemam ništa da pitam samo hoću da konstatujem da su optuženi Marković i Kumanudi morali govoriti o imenu komiteta, kada danas iznose takvu jednu nelogičnost “beogradski prestonički komitet”. Pretsjednik: Odbrana ima li pitanja? Branilac optuženog Kumanudija d-r Fridrih Pops: Optuženi Kumanudi, vama optužnica stavlja na teret što ste u avgustu mjesecu 1941 godine prisustvovali jednoj konferenciji na kojoj je bio sastavljen jedan apel srpskom rurodu i što ste vi taj apel potpisali, šta imate da kažete po toj stvari? Optuženi Kumanudi: Smatrao sama da je to jedan humani pokušaj koji će imati dejstva kada ga potpisuje stotine ljudi. Pretsjednik: Vi ste potpisali četvrti po redu a sada se pozivate na to da su ga potpisale stotine ljudi Tužilac: Kakva je to humana akcija? Da se ugušuje ustanak? Nema tu humanosti? Pretsjednik: Optuženi Joniću ustanite i priđite sudu. Jonić prilazi sudu. Koliko je bilo lica prisutno prilikom potpisivanja apela? Optuženi Jonić: Tačno je ovo što kaže Kumanudi. Ja sam bio prosvjetni komesar i imao sam ZZ grupu, a Aćimović ZZ političke ljude, generale, episkope. Moglo je da budu tada da u toj sobi ne više od 10 lica. Ja sam došao sa gospodinom Aćimovićem koji je zadocnio a gosp. Momčilo Janković je već otvorio konferenciju i objasnio značaj apela. Svega je oko 10 lica. Optuženi Kumanudi: Zajedno sa komesarima. Optuženi Jonić: Zajedno sa komesarima.

Pretsjednik: Kojim ste redom potpisivali apel na konferenciji? Optuženi Kumanudi: Kojim smo redom potpisivali ne bih mogao znati. Ja mislim da sam bio pri kraju stola, kako smo sjedili u stolicama. Taj list je išao od jednoga do drugog Pretsjednik: Je li to onda prva konferencija povodom apela? Optuženi: Ne znam. To je bila konferencija pri pretsjedništvu vlade. Branilac: Da li ste bili na prvoj konferenciji? Tužilac: Optuženi Joniću da li je, pošto je utvrđen nacrt apela, to bio prvi sastanak na kome su stavljani potpisi? Optuženi Jonić: Svega je jedan sastanak održan. I na tom sastanku ljudi, koji su htjeli da potpisuju potpisali su. Tužilac: Sjećate li se ko je bio? Optuženi Jonić: prof Bugarski nije potpisao, on je ostao i dalje profesor Akademije likovnih umjetnosti. On je kazao da ne bi želio da potpiše i ostao je profesor i dalje. Spužić, koji je potpisao apel, htio je poslije da povuče potpis. Ja sam mu odgovorio: “Izvolite povucite”. Prof Aćimović sa pravnog subotičkog fakulteta рovukao je svoj potpis i ostao i dalje profesor. Profesor Petrov je takođe povukao potpis i ostao je i dalje profesor. Pretsjednik: Jesu li ti ljudi morali potpisivati, apel ili nisu? Optuženi Jonić: Nisu morali potpisivati. Pretres se prekida i nastaviće se sutra u sedam časova.

Digitalni Arhiv možete pretraživati na internet adresi www.infobiro.ba. Riječ je o izdanju Mediacentra Sarajevo koji podržava razvoj nezavisnog i profesionalnog novinarstva u BiH.