Krvavi dani okupacije i ilegalne borbe protiv nacista u Sarajevu

U arhivi Infobiroa, kojoj Fokus.ba ima pristup, pronašli smo tekst koji je objavljen u listu “Sarajevski dnevnik” koji je objavljen 04.06.1946. godine.

Tekst autora Zvonka Grbca prenosimo u cijelosti:

Neprijatelj je gospodario gradom. Podlo, ali vješto, upravljao je sa mnogo lutaka obučenih u razna povjereničko-ustaško-špijunsko folksdajčerska ruha i otpočeo sa progonima. U zatvore su padali naši najbolji sinovi. Majke, srušene na koljena, plakale su, molile i preklinjale, a glasovi Brale, Tolja, Gregorića, Leflera Hajnriha. Petkovića, Bušića, Kreme i ostalih, sa uzdignutim pesnicama, govorili su: “Idite, – i budite na čistu sa činjenicom, da je logor isto što i smrt!” A logor je zaista bio smrt hiljade i hiljade.

Jesen 1941 godine, sabotažom u željezničkoj radionici u Sarajevu, daje zakletim neprijateljima naroda na znanje, da oslobodilački pokret živi, postoji i razvija se uporedo sa borbom na terenu. Razjarena rulja ustaša hapsi nevine ljude, odvodi u zatvore i strijelja rodoljube na Vracama. Preko dvadeset života pada od prvih metaka u Sarajevu. Ali ti grobovi pozvali su druge na osvetu. Zadužuju borce pozadine da se bez ustezanja bace na fašističke gadove i da im na udarac odgovore udarcem. Povjerenici u gradu, ustaški privrženim, doušnici, puzavci i prostitutke, u tim danima plivali su u prljavim vodama okupacije, bančili i terevenčili, rasipali opljačkanu imovinu, dok su istovremeno bezumni šakali na Vracama prolijevali krv hrabrih rodoljuba. To je bilo krštenje krvave, bestidne, pohotne i zvjerske okupacije.

U skromnim zabitnim kvartovima grada, u uskim uličicama, rastao je otpor. Stvarale su se grupice. Nicali su bilteni – nedeljne vijesti. Zvijer, koju je ova drskost dovodila do bjesnila, prepusti inicijativu raznim zlikovcima, ustaškim agentima i rad za logore započe. Glavne udarce su podnosili Jevreji. Srbi potražiše zaklona u Srbiji. Napredna omladina se nije dala, ona se je prihvatila borbe i bitka započe. Sam početak 1942 godine bio je fatalan za ilegalan pokret u Sarajevu. Rad koji je bio dosegao nevjerovatnu slobodu akcije pojedinaca, prekinula je provala Savo Bogdanovića. Izrodi su se pomoću svojih njuškala provukli u redove ilegalnih radnika, pa čak i do ilegalnog rukovodstva.

Otkriveno je slagalište oružja u “Neboderu”, izvršena su masovna hapšenja, a u stanovima je pronađeno mnogo raznog materijala. Robija i logor gutali su ilegalne borce odakle se mnogi više nikad nisu vratili. Savo Bogdanović je pokazao svoju bezvrijednost. Za njega je borba naših naroda bila običan predmet za trgovinu. Saradnja sa okupatorom bila mu je milija nego čast naroda iz kojeg je iznikao. Prešao je u tabor zločinaca. Neprijatelj je triumfovao. Bančenja su se nastavila, pojačana divljim zanosom uspjeha. Taj privremeni uspjeh, još više mu je jačao volju za pljačkom i gurao njegovo krvave ruke još dublie u zločin. Gestapo je malo odahnuo, uvjeren da su za njega nastali mirniji dani. Odlikuje svoje oficire, a slugama podjeljuje priznanja.

U još neugaslom plamenu mržnje, do koga krvava sila nije mogla doprijeti, ponovo su se počeli popunjavati prorijeđeni redovi. Omladina je punila redove oružane borbe i ilegalnog pokreta. I dok se je po ulicama, po rijetkim ustaškim školama i društvima, raspirivala nacionalna i vjerska mržnja, za interese podlih okupatora, dotle je napredna omladina svrstana u ilegalne grupe kovala prve čelične karike bratstva i jedinstva. Na ovakovu omladinu, na te nove ljude, neprijatelji svakog napretka i zlikovci dizali su svoju krvavu ruku, da je unište i spriječi njene napredne, slobodarske ideje i akcije. Ta je omladina, uvijek u svakom trenutku bila svjesna svoje vrijednosti.

Čvrsta, poučena od svojih starijih drugova, ona je svemu gledala ravno u oči. I kad su barbari na pomolu 1943 godine ponovo započeli sa hajkom na ilegalni front u Sarajevu, među mnogima, nalazio se je i omladinac Adem Buć, ilegalni rukovodilac. Drug Adem je sa terena ušao u Sarajevo, da prikupi raštrkane i po Sarajevu razasute snage, da oštricu borbe upravi u smjeru, gdje je neprijatelj bio najslabiji. Na tome radu zatekla ga je provala. Po svim znacima do ozbiljnijih posljedica ne bi došlo, da je Felčar shvatio ozbiljnije ilegalnu borbu i sebe u njoj. Prilikom hapšenja on se ponio nedostojno, kao običan sluga okupatora, a ne kao ilegalni borac.

Nedostajala mu je radnička prekaljenost, koja je već hiljadama puta dokazala pravo držanje pred neprijateljem. Umjesto takovog držanja, on je sračunato pošao linijom pomirljivosti i, tobože uvrijeđen, što su ga drugi odali, na završetku pretresa dobacio je: Kad znate sve onda ću vam i dati sve. – Felčar je predao materijal, do koga policija nije premetačinom došla, što je omogućilo, da se hapšenja prošire do najviše mogućeg obima. U zatvor su pali Reuf Galošević, Ing. Jevđenić, Sigmund, Anić, Erceg, Volf i još mnogi drugi. Zvijeri su likovale. Jedine protuudarce koje je ilegalni front mogao nanijeti neprijatelju, bila je prisebnost nekih drugova, koji su uklanjali i prebacivali na oslobođenu teritoriju one aktiviste, za kojima je policija tragala. Pad druga Adema Buća unio je pometnju u redove kojima je on rukovodio. Rijetki su bili takovi koji su u svemu poznavali druga Adema.

Njegova čelična volja, njegova čvrsta volja u pobjedu pravedne stvari, njegov ponos i visoko držanje pred neprijateljem, donekle su povratili mir u borbene redove. Na saslušanju Buć nije htio da kaže svoje ime. Na svoja je leđa tada preuzeo sve i ono najteže – mučenja. Njegova svijest govorila mu je: Ni svog imena, ni imena drugova! Na suočenju sa drugima, policija je došla do njegovog imena. Ustaše su se okomile na njega, sav teret su prebacili na njega, a čvrsto držanje ilegalca na svim saslušanjima bacalo ih je u sve veću svirepost. Adem Buć je, međutim, ostao dosljedan sebi: zadatoj riječi. Čvrsto je odlučio da neprijatelju ne oda ni sebe ni organizaciju. Terećenja Galoševića i Felčara nisu ništa pomogla. Od udaraca krvavo izobličano tijelo Adema Buća nije odgovaralo.

Dijete kršne Hercegovine, sin junačkog Mostara, vjeran do posljednjeg daha borbi i narodu, pun mržnje prema porobljivačima, podnosio je najteže muke, najstrašnija mučenja i zlostavljanja. Iz njega nije izašao ni jedan jauk, od njega ustaški zlikovci niša dobili ni jedno ime. Kad ni to nije pomoglo, ustaški mučitelji bijesni do ludila, bacili su unakaženo tijelo u “devetku” (ćelija broj 9, za mučenje) u kojoj jo polumrtav Adem Buć visio obješen za noge 10 sati. Skinut sa konopca, u besvjesnom stanju, poliven je vodom, da bi došao k svijesti. Golo, ranjavo tijelo, sa bezbroj manjih i većih rana i modrica, jedva se je pribiralo.

U ostatku života Adema Buća, tada se je stvarala posljednja odluka, najviša odluka koju čovjek uopće može stvoriti. Nekoliko dana poslije svih mučenja, ponovno su ga poveli na saslušanje. Do ponovne torture nije došlo, jer je Adem svoju odluku pretvorio u djelo. Posljednjim naporom tijela zaskočio se na prozor, tijelo se izvilo i u luku poletilo u dubinu, čuo se je samo jedan tupi udarac tijela o beton, bez jauka i glasa. Još jedan junak među hiljadama junaka, nečujno, bez ikakovih potresa, položio je svoj mladi život za pravednu stvar.

Toga proljeća sudije prijekog ustaškog suda, bez ikakovo sudske istrage, sudile su izmučenim ljudima, ispaćenim glađu, izricajući osudu u ime krvavog poglavnika. Oko petnaest ljudi osuđeno je na smrt, od kojih su trojicu streljali, a ostalima je kazna smrti zamijenjena vremenskim kaznama od 10 godina do vječne robije. Pred sud je izvedeno oko 93 okrivljena, od kojih je jedan neznatan broj pušten ispod suđenja, dok su ostali upućeni u logor Jasenovac i Novu Gradišku, odakle se nikada više nisu vratili.

Da bi komedija, koju su ustaše ovim procesom napravili, bila još veća, odabrali su jednog Muslimana, jednog Srbina i jednog Hrvata kao žrtve za streljanje: Galošević, ing. Jevđenić i Sigmund. Svega nekoliko sati poslije izrečene presude kazna smrti je izvršena. Teški dani jedan za drugim nizali su se u mjesece. Krv nije zaboravljena. Sloboda – taj ideal, stvarao je sve nove i nove borce, čeličio preostale, davajući im snagu za još aktivniji rad. Ilegalni front podrivao je okupaciju a frontu na terenu davao dragocjene podatke i spremao nove borce. Snaga okupatora počela je slabiti.

Nije se moglo dopustiti da bilo kakva namjera neprijatelja ne bude pravovremeno javljena. Kad se je bilo koji bataljon 379 “plave divizije”, “Princ Eugen” ili 13 SS divizije ma kuda pomaknuo, ilegalni pokret je odmah o tome javljao. O tome, kada se je to sve javilo, o tome da li su podaci bili tačni, potpuni i istiniti, zavisili su životi naših drugova na frontu. Zavisila je pobjeda – sloboda. U duboku jesen 1943 godine, na sastanak jednog dijela ilegalnog rukovodstva provaljuje policija. Policajci su tragali za jednim čovjekom i slučajno su naišli na ovu grupu. U metežu koji je nastao, drugovi su uspjeli da zbune agente i policiju. Sa nekoliko brzih udaraca većina se drugova uspjela spasiti. Drug Matoš je preuzeo borbu na sebe. Brzim udarcima srušio je dvojicu agenata, ali ga je drugi ozlijedio po vratu. Živ uhvaćen nije htio da govori. Tu svoju odluku proveo je do kraja. Tako je bio u zatvoru i zatvorskoj bolnici, nije progovorio. Simulirao je nemoć govora, Kada su mu davali olovku u ruku, ispadala mu je, ili je padao u nesvijest.

Dolazili su švapski ljekari-stručnjaci (jer naši nisu bili povjerljivi) koji su upinjali svu svoju mudrost, da ga osposobe, kako bi progovorio. Nastojali su da konstatuju, da li je ovaj slučaj u medicini uopće moguć, ali jedini uspjeh postigao je drug Matoš. On nije progovorio, a visoka akademska njuškala nisu mogla ništa ustanoviti. Podaci do kojih su fašistički tamničari namjeravali doći, ostali su u srcu druga Matoša. Pod udarac policije ponovno je došla omladina.

Hapsili su one, koji su u policijskoj kartoteci važili kao sumnjivi. To je bila cijela tajna nove senzacije koju su priredili. Jednog po jednog gutao je Jasenovac. Inžinjera Agana Bostandžića hapsi Gestapo, poslije vrlo podle provokacije. Na njega se oborila gomila gestapovaca, saslušanja su vršena na zvjerski način, ali drug Bostandžić nije progovorio. Likovanje se je pretvorilo u bijes. U mučenju su fašisti išli tako daleko, da su Bostandžiću polomili grudni koš i odbili unutarnje organe. Takvoga na slobodu nisu mogli pustiti.

Metak je pokrio njihovu sramotu i bijes, koje je izazvalo herojsko držanje ilegalnog borca. Kao jedini izvještaj koji je u vezi sa njegovim nestankom dat, gestapo je proturio vijest da je odveden u Njemačku na rad. Vrhunac zvjerstava, terora i svireposti postiglo je vojno redarstvo svojim dolaskom u Sarajevo sredinom 1944 godine. Banda zlikovaca i profesionalnih ubojica nije birala sredstva za svoje zločinačke namjere. Uhapšenike su batinjali po najosjetljivijim mjestima, a naročito je uobičajen način bio “kolac”, na kome su visila tijela tabanima uzdignutim gore. U tu svrhu imali su podrum odakle se jauci nigdje nisu mogli čuti. Upornim su gurali u usta po pola kilograma soli ili davali slanu hranu bez vode.

Nije bio usamljen slučaj palenja nogu vatrom, peglanja električnom peglom po leđima ili bedrima, stiskanje prstiju između vrata, ili lom kostiju od udaraca. Bilo je zatvorenika, koji su priznavali sve što ih je teretilo, bez obzira da li je to izmišljena stvar ili nije. I najviši “šefovi” ustaške vlasti bili su saglasni sa tim radom. Kada je naišao general Markulj u prostorije vojnog redarstva i zatekao Ljubića Petra gdje tuče Milana Vujevića, đaka tehničke škole, Markulj je hladno rekao: “Nastavite dalje.”

Dolazak Luburića, najkrvavijeg ubojice koga je poznavala javnost Sarajeva, dokazao je samo to da takozvana NDH nije bila ništa drugo, doli arena u kojoj su patološki bogomoljci, zadovoljavali svoju krvožednu požudu. Ono što je grupa fašističkih zločinaca i manijaka počinila sa zatvorenicima, sa nevinim građanima, sa omladinom, to su primjeri kakvih je zaista malo u istoriji. To više nije bilo ni sudovanje ni isleđivanje, to više nije ličilo ni na srednji vijek, to je bilo najsvirepije, najužasnije fizičko trijebljenje i masakriranje ljudi uz blagoslov ustaškog nadbiskupa Sarića. Lješevi u Berkovićevoj vili, lješevi obješenih na Marijin Dvoru, grobovi razasuti na periferiji Sarajeva, ostali su kao vječita sramota, neizbrisivi žig jednog gnusnog i odvratnog ološa, koji je svojim do ramena krvavim rukama četiri pune godine vršio strašan zločin fašističke okupacije.

Digitalni Arhiv možete pretraživati na internet adresi www.infobiro.ba. Riječ je o izdanju Mediacentra Sarajevo koji podržava razvoj nezavisnog i profesionalnog novinarstva u BiH.