Kako je pisao Marko: “Ako ste gospođo četnik, onda ovo nije stan Vešovića”

U arhivi Infobora, kojoj Fokus.ba ima pristup, pronašli smo tekst Marka Vešovića od 16. novembra 1992. godine koji je objavljen u magazinu “Ratni dani”.

Podsjetimo, Marko Vešović, bosanskohercegovački i crnogorski književnik, preminuo je jučer Sarajevu u 78. godini života.

Tekst koji je objavljen pod nazivom “Je li Islam išta porastao” prenosimo u cjelosti.

Je li to stan Marka Vešovića? kaže ženski glas, silno ljubazan, po kome smjesta zamislili uščuvano čeljadence sa jedri ni nožnim listovima i sa sisama na gotovs.

»Zavisi«, rekoh.

»A ođ čega to, zavisi, smije li se znati?« — upita me, najednom strogo, čak isljednički osorno, stoga ličnom opisu naznake dodadoh i brkove.

»Jeste li čitali Ljude sa četiri prsta?«

»Pa nego. Šta mislite da sam primitivka. Ja imam 600 naslova u svojoj biblioteci«.

»Krasno. A znate li da su, kad je umro Miodrag Bulatović, njegovi junaci iskočili iz korica njegovog romana, i pretvorili se u ljude sa tri prsta? Poznaćete ih lako: dolje oficirska čizma, gore seljačka šubara, kama im se po kaldrmi vuče. Što znači, ako ste, gospođo, nedajbože četnik, ili njihov ljubitelj, onda ovo nije stan Marka Vešovića«.

»Aha, to ste, znači, vi! E, pa ovako: zvao te Izetbegović u džamiju da te prevede na islam«.

»Šalite se. Pa svak zna da sam neprevodiv, isto ko Gorski vijenac«.

»Ma ti si dupe moje, znaš. Sitan izdajničić, to si ti«.

»Bogumi, nijesam ja no su me nagovorili«.

»A ko to, pizdo?«

»Prvi — moj ded Simeun Pavlov. Iz groba me nagovorio! Njega krivite. I on se bavio izdajničkom djelatnošću kad su, za vrijeme prve Jugoslavije, u mome kraju potamanili 600 Muslimana. Umjesto da nabere što više »turskijeh« glava, što je tih dana bila sveta dužnost svakog čestitog pravoslavca, moj Sićo je ispod gomile lješeva vadio nedoklane »Turke« i skrivao ih u svojoj štali, dok nije kijamet prošao. A kud će kruška no pod krašku?«

»Ma gnjida si i ti i ta balega od tvoga djeda«.

»Slušajte me gospo. Nemam čast poznavati vas, što je za istinsko žaljenje, no ipak se nadam da od mene neće biti suviše drsko ako se usudim da vas zamolim za uslugu: budite ljubazni pa se mom dedu Simeunu izvolite skinuti s kurca«.

I spustih slušalicu. »Zvao te Alija u džamiju«, promrmljah, s gađenjem: ta srpska profuknjača pojma nema da sam, kad bijah dijete od po litre, dobijao krila već i na sam pomen džamije! Bože, kako su Srbi postali pravolinijski narod. Nije nimalo slučajno što su danas središnji simbol njihove kulture postale gusle, taj instrument sa jednom strunom! Kako ne polude od Jednog i Jedinog kojim im već dvije godine voždovi pune glavu sa televizije, radija, iz novina, iza mikrofona? Šta mogu, moram priznati, na svoju sramotu, da ni danas nije posve ugasnuo sjaj kojim je, u djetinjstvu, riječ džamija iznutra moćno ozaravala moju dušu…

Jer kuća Simeunova bila je pedesetak koraka udaljena od džamije koju su, istina, 1943. četnici srušili ali je u jeziku moje majke nastavila da živi još četrdesetak godina. I kad bi Darinka kazala: »Vodiću te sjutra kod džamije«, često se znalo desiti da od sreće dobijem — groznicu! Tog dana bih se pretvorio u pravog anđelka, kako ničim ne bih razljutio Darinku, pa da od odlaska kod džamije ne bude ništa. Ali ne samo to. Nego mi se činilo da moram zaslužiti toliku sreću. Da moram biti dostojan odlaska kod džamije! Jer biti odveden kod džamije, za mene je značilo, naprosto, okusiti pet minuta raja.

Ili kad majka kaže: »Svratićeš danas, iza škole, kod džamije i reći ćeš tati…« – ja bih ogluvio od uzbuđenja, i uopšte ne bih ni čuo poruku, pa bi se dešavalo da svratim kod Simeuna i s praga zaustim: »Đedo, rekla ti je majka… Uf, šta ono bješe?«

»E, blago dedu u svoga unuka, kad mi je toliko bistar«, rekao bi Simeun, kroz osmijeh. »Sve se bojim e nećeš dugo živjet, kad vidu kako si mi pametan«.

II

Pokolj Muslimana u Vraneškoj dolini, o čemu je Đilas napisao knjigu od 1200 strana, na žalost još neobjavljenu na našem jeziku, prepričavam je u našoj kući toliko puta da ga gotovo ubrajam u sopstvene uspomene, iako se desio dvadesetak godina prije moga rođenja. Kao povod za klanje poslužila je pogibija narodnoga prvaka Boška Boškovića. Ovo ubijstvo su, dakako, smjesta prikatarili Muslimanima, a docnije je utvrđeno da su ga smakli komiti: kad je Boško svojoj ženi dao nogu, njezina braća li, rođaci li, sačekali su ga iz zasjede da puščanim hicima speru sramotu sa svog obraza.

Na glas da je Boško ubijen, digli su se crnogorski vitezovi, s džeferdarima u šakama, »izgub da namire«.

Hitler je, za jednog ubijenog Nijemca, strijeljao po sto Srba. Crnogorci, kao čistokrvni potomci Nemanjića, smatrali su da Boškova glava vrijedi — šest stotina muslimanskih.

Dovedoše, pred noć — pričala nam je naša majka — njih dvanaestak, svi ujedan konop svezani. Sprovedoše ih na Most Grujičin, gdje su ih poklali pa u Ljubovidu pobacali. »Dugo iza toga tata nije pušto ni naša goveda da piju sa Ljubovide! A izjutra, probudila se ja prva, i izljegla napolje. Kad — imam šta i viđet. Po tatinome Polju leže mrci, crne se ko da su vrane popadale«.

Među ginjenicima, Simeun je nagazio na Islama, prezime mu ne pamtim, niti se sjećam da su ga pominjali, mora da su ga zaboravili. »Viđu, iskasapljen ama još živ. Te ti se ja, onda, okreni oko sebe, da smotrim gleda li me ko, pa tade poduvati Islama, i, š njime na sebi, kreni k štali. Ne, bogumi, kreni, no sam trčo koliko sam skočit mogo. A vala ne bješe težak nikoliko, desio se malen ko pronosak, čoek bi ga mogo pod pazuvo zgučit«.

I lako je bilo sakriti tolišnog Islama: moja baba Jovana je u štali slamom nastrla kravlje jasle, gdje su legli ranjenika, i pokrili ga sijenom. Krišom su mu donosili da jede, rane mu previjali, i strahovali da ne umre.

»Duša mu visi ko kaplja o listu, a ne smiješ, čoeče, niđe maknut da mu vidara dovedeš, e bi se odma sve raščulo. Ali se, bogumi, Islam ne dade. Trefio se tvrd ko pašče. Života mi, nijesam u ovo moje dnevi gledo da su se rane na insanu brže zamirile«.

Poslije pokolja, Muslimani su se, dok bi dlanom o dlan, razbjegli iz Vraneške doline. Imanja su budzašto prodavali, a mnogi je ostavljao sve da s golom glavom zaždije u svijet. Sad u mome kraju nema ni uva muslimanskoga. Jedino imena lokaliteta svjedoče ko je tu nekad živio. Selo, gdje se danas narod skuplja o Ilinudne na vašir, zove se Muslići. U mojim Papama — prozvanim po istoimenoj porodici o kojoj više niko ne zna ništa – postoji Vakup i Meova kosa.

A ovo mi se desilo prije četiri ili pet godina. Preko ljeta sam obilazio Pape, i sreo čovjeka, neću ga »imentovati«, koji mi se požalio kako bjelopoljski Muslimani provode svoju djecu kroz Pape i prstom pokazuju Markovo ili Jankovo imanje, pa kažu: »Ovo je vaša đedovina«. »Pa je li?« upitah. »Je li im đedovina?« Čovjek me pogleda krvavim očima: »Ti si, sve mi se čini, od duga života u Bosni posto napola Turčin«.

Iz Šahovića je, dakako, odselio i Islam, a živio je još četrdesetak godina, negdje kraj Bijelog Polja, valjda u Nedakusima. Majka, koja je subotom nosila mlijeko, sir i kajmak na bjelopoljsku pijacu, ponekad bi nam rekla: »Viđela sam danas Islama na pljacu«. Njena priča imala je gotovo ritualno utvrđen oblik. Najprije bi se raspitao za Jovanino zdravlje: »Kako mi je lila?« U Crnoj Gori »lila« je najnježnije mogućno ime kojim se oslovljava mati. Pa bi ga rastužio Darinkin izvještaj o Jovaninom porušenom zdravlju: »Šta će, jadnica, kad bi se računalo po mukama koje je viđela, njoj je sad ne šeset no sto i dvaes godina«.

Onda bi došao djed na red: »A more li kud Sićo?« Majka bi ga, ovaj put, oveselila pričom o Simeunovoj krepkoj starosti. »Da šejtan ne čuje«, dodao bi, i potražio u šta da kucne. »Ono je moj drugi otac«, zaključio bi, redovno, razgovor o Simeunu.

Najzad, popričali bi i o Simenunovim kćerima koje je Islam upamtio, a jeglen se okončavao skupnim blagoslovom, prosutim na djedovo potomstvo: neka ostane širok trag od svakog čeljadeta koje je »spavalo na srcu Jovaninu i Simeunovu«. Danas, često mi padne na um Islamovo blagosiljanje kad se sjetim da je, recimo, iza naše majke, ostalo tridesetak potomaka!

Jednom sam nenadnim pitanjem upao u majčinu priču: »A je li Islam išta, išta poraste? Ukućani su udarili u smijeh. Majka je kazala: »E šašav Ii si! Pravo je rekla Stana Tuleva: kako ovaj Marko onako dobro uči kad je ovako blesav?«

Meni se, naprotiv, moje pitanje nije činilo nimalo subudalastim. Jer djedov podvig nije mi izgledao dovoljno veličanstven. Kad je već spašavao inovjerca, što nije odabrao kakvu ljudurinu? Jednog od onih koji imaju čitav rastegljaj preko leđa a glavom mogu bukovu dasku razbiti? Nekoga koga možeš s ponosom pokazivati narodu i još ponosnije kliknuti: »Ovoga je moj dedo vratio iz mrtvih«. Ovako, zar i pred kim možeš pokazati Islama, šaku jada, nema ti gdje na njemu oko počinuti, a kad bi se i usudio da ga izložiš pred svijetom, morao bi zapravo reći: »Ovo je moj dedo zemlji oteo«.

Znao sam da stariji ljudi ne rastu, ali sam vjerovao da bi Islam, naprosto, bio dužan da postane viši bar za dva prsta. Iz obaveze prema svom spasiocu!

III

Prije devet godina, upoznah u bjelopoljskoj bolnici čovjeka iz Babajića. Raspolagao je pameću koja donosi nevolje. Radilo se o bistrini koja kod tvojih bližnjih izaziva želju da te propuste kroz šake. Ljudi su mi bili skroz prozirni, a njegov jezik je sa bezobzirnom iskrenošću saopštavao šta mu oči vide, pa je posve razumljivo što su se napadi njegovog filozofiranja najčešće okončavali tučom ili zatvorom.

Jedared, zauzesmo se pričati o porodici M. – nekad razgranatoj i čuvenoj – koju je pokosila jektika, pa je spala na svega dvije muške glave, koje nisu bog zna čemu. Moj sabesjednik potom stade, sa svirepom slašću, da nabraja familije iz Vraneške doline koje su slično prošle. Do u detalje mi je opisivao kako su umrli ljudi koje sam poznavao, ili ih znao bar po čuvenju. Vidi, boga ti, iznenadili se, na koliko raznih načina su umirala čeljad koja je inače proživjela jedan te isti, zabitan i čemeran život.

Najednom, osjetih kako mi je dovde došlo toliko raspredanja o smrtima. »Dobro, zašto ti sve to meni pričaš«, upitah ga. »Kad su dvadeset i neznamkoje pobijeni Muslimani iz Vraneške doline, sve te familije su došle do imanja ili bambadava, ili su ih kupovale za bagatelu. Slakomili se na pustolinu! Nijesu znali da od tuđega tuga bije, no zasjeli na tuđi toprag ko na babovinu! A danas, sve te familije su – trop! Eto im sad džabaluka! Na božjem kantaru sve se najposlije izjednači«.

Vidi, boga ti, rekoh sebi, sjećanje na pokolj Muslimana iz Vraneške doline, i nakon šezdesetak godina, u narodnoj podsvijesti živi u vidu nelagode iz koje se rađaju metafizička objašnjenja pojedinačnih ljudskih sudbina. Ovako ili onako, sve se plaća. Jednom.

Te stoga možda nije ni važno ako moj naraštaj ne “doživi da vidi Karadžića obješenog, na kakvom trgu, naglavce, za noge, kao Musolini.

Digitalni Arhiv možete pretraživati na internet adresi www.infobiro.ba. Riječ je o izdanju Mediacentra Sarajevo koji podržava razvoj nezavisnog i profesionalnog novinarstva u BiH.