Džemal Bijedić: Posljednji političar kojem su vjerovali svi Bosanci i Hercegovci

Ozbiljni ljudi i danas zastupaju teoriju po kojoj je sav belaj na ovim prostorima počeo kada su umjesto pametnih, spretnih i borbenih Hercegovaca, Bosnu i Hercegovinu počeli zastupati smotani, spori i pretjerano nagodni Bosanci.

Ako je ova teorija tačna, onda je Džemal Bijedić, nekadašnji premijer SFRJ, bio glavni predstavnik ove prve struje. Bijedić je od 1971. do smrti bio predsjednik Saveznog izvršnog vijeća SFRJ, drugi čovjek tadašnje države i najozbiljniji kandidat za mjesto Titovog nasljednika. Mnogi smatraju da je baš zbog toga bio trn u oku vojnim i obavještajnim strukturama, koje su, opravdano se sumnja, pripremile atentat na Džemala Bijedića u vrijeme kada se nalazio na vrhuncu svoje moći.

Za period Bijedićeve vladavine vezuje se skoro sve dobro što se na političkoj, ekonomskoj, naučnoj, kulturnoj i sportskoj sceni desilo u BiH.

Džemal Bijedić je najzaslužniji za osnivanje Akademije nauka BiH, univerziteta u Mostaru, Tuzli, Banjoj Luci, radija i televizije, aerodroma.

Druga velika zasluga je njegova borba za nacionalnu ravnopravnost i pravo muslimanskog naroda na priznavanje nacionalnog imena i književnosti. Zajedno sa Brankom Mikulićem insistirao je na formiranju velikih privrednih sistema Energoinvesta, Famosa, Unisa i drugih koji su bili pokretači razvoja i prosperiteta BiH.

Pijačni barometar

Pored toga što je bio prvi Titov saradnik, Bijedić je bio uz Maršala i najomiljeniji političar u narodu. Svakog 18. januara na grobu se okupi pedesetak ljudi koji se sjećaju Džemala Bijedića. Svi se slažu da je bio narodski čovjek, jednostavan u komunikaciji, uvijek nasmijan, prisan, spreman slušati drugog, razmijeniti mišljenje.

Brojne su priče o druženju običnih građana s tadašnjim premijerom, a najbolje ih pamti Džemalov rođak i saradnik Bahrudin Bijedić.

Jako su ga voljeli na Crepoljskom – sjeća se Bahrudin Bijedić: Iz tog sela je u Drugom svjetskom ratu operirao ratni zločinac Savo Derikonja.

Dakle, bilo je razloga za predrasude prema tom mjestu. Džemal je tada bio predsjednik Skupštine BiH, približio se tim ljudima i oni njemu, pazili su ga, donosili mu sitne poklone, a on im je uzvraćao. Omogucio je asfaltiranje puta do Crepoljskog i elektrifikaciju sela, što do danas nisu zaboravili. Pješačeći prema Vučijoj luci, pravio je veliki krug kako bi se što više preznojio. Onda bi ušao u najbližu prodavnicu, kupio veš i zamijenio ga.

Mještani su bili obradovani da mu bar tako mogu pružiti uslugu, a on bi ušao kod njih u kuću i razgovarali bi satima, uz rakijicu. Jednom je žena Gaje Plakalovića, kad je iz daljine vidjela da je Džemal u kući, dotrčala noseći pivo i konjak i naružila muža što je iznio Džemalu rakiju i sir. A on je volio i jedno i drugo.

Na selu je pitanje prestiža bilo ponuditi nešto što se tamo ne proizvodi, dakle pivo, konjak ili nešto slično. A Džemalu je bilo drago probati nešto što oni sami proizvode.

Nekoliko godina nakon Bijedićeve smrti, stanovnici Crepoljskog su mu planirali podići spomenik ali je ova ideja propala zbog birokratskih zavrzlama.

Jako su ga voljeli i u zapadnoj Hercegovini. Dok je još bio predsjednik Sreza u Mostaru, prilikom jedne Titove posjete Lištici, zamolio ga je da prošeta gradom. Tito je pristao i tako je skinuta stigma sa stanovnika te regije – priča Bahrudin Bijedić.

U Beogradu je kupovao zelen na pijaci. Volio je sam kupiti prve krastavice, pa bi mu supruga to naveče pripremala s kiselim mlijekom. Išao je na Kalinica pijacu i tu bi razgovarao sa seljacima.

Ustvari je provjeravao njihovo raspoloženje. Provjeravao je politiku cijena SIV-a, to je bio barometar političkog stanja u zemlji. Iz toga je crpio informacije više nego od svojih savjetnika i ljudi koji su se birokratizirali.

On je bio daleko od birokratskog mentaliteta, bio je sušta suprotnost tome – priča Bahrudin Bijedić. Jeste Džemal Bijedić bio Vlast. Ali jeste, uz Mujagu Komadinu, najpoštovaniji i najobljubljeniji narodni tribun kojeg je Mostar rodio. Jer su uvijek, i prije svega, bili Mostarci, napisao je Mišo Marić: Tražim ga u Konjusima, jutro, nema ga.

“Sigurno je kod komše”, vele i pokažu kuću s onu stranu ceste. Odem tamo, čujem razgovor iz štale. U štali komšo čuči, muze kravu, predsjednik vlade jedne veoma ozbiljne i uvažavane države sjedi na tronošcu i pita ga koliko litara krava daje. Kad odgovori, zaključuje: “Odličan ti je prilog za Zeleni plan.” Pa mu nazdravi.

Bahrudin mu je često pravio društvo na izletima. Bio je pasionirani planinar, pretežno radi rekreacije i gubljenja kilaže. S tim je imao dosta problema. Kad ne bi pušio, onda se naglo debljao. Zato je pješačio da bi to anulirao.

Satima bi pješačio, bio bi sav mokar. Ponekad je išao i u lov. Međutim, imao je samo jedan značajniji ulov – jelena lopatara kojeg je ustrijelio u Čehoslovačkoj, kod predsjednika Vlade Lubomira Strougala. Njegovi prijatelji – lovci su mi pričali kako nisu voljeli ići s njim u lov.

On jednostavno nije mogao da šuti satima i da čeka da divljač izade. Ljudi su pričali, a on bi se na te primjedbe smijao, bio je nemiran na čeki. Tako bi im uvijek otjerao divljač – sjeća se Bahrudin Bijedić.

Najuži krug Džeminih prijatelja činili su Nezir Škaljić, koji je završio pravo na Sorboni, mostarski veterinar Senadin Sena Alajbegović, Pero Perišic, dr. Fahro Rustembegović?
Alajbegović je Džemala jednom odveo kod svog oca Muhamed-bega Alajbegovicć, kojeg je Džemal pokušavao ubijediti da Sena studira pravo, a ne veterinu.

Muhamed-beg mu je na to rekao: To je nemoguće, pošto, znaš Džemale, u vas prava nema.

Džema kao Kennedy

U javnosti se uvijek pojavljivao sa suprugom Razijom. Zajedno su bili i u avionu koji se srušio 18. januara 1977. Upoznali su se u partizanima. Razija je poticala iz porodice Ferhatbegović iz Rogatice.

Imala je brojnu porodicu. Džemal je bio badžanak sa sinom Nurije Pozderca, Seadom, koji je oženio Razijinu sestru Rusmiru.U lovištu kod Brčkog, neke 1976. godine, za sto je došao neki neznanac i počeo se žaliti na ženu. Nakon što ga je saslušao, Bijedić ga je upitao: Dobro, odakle je ta tvoja žena? Iz Rogatice, odgovorio je ovaj. Pa, i moja je iz Rogatice, nisu tako zle. Džaba sam ti pričao, kako mi je, tako ti je rekao je neznanac.

Tri dana prije smrti, Bijedić je posjetio Grude, gdje ga je dočekao predsjednik općine Matiša Mikulić. Obišli su Grudex i Feal, koji su tada jedva preživljavali, pa su stalno zvali Bijedića da ih spašava. Nemojte me više zvati, sada morate sami početi rješavati probleme – kao da je naslutio smrt Bijedić.

Nakon što je ispratio Tita, koji je letio za Libiju, Džemal je 18. januara sa suprugom i saradnicima poletio za Sarajevo. Nekoliko sati kasnije, u okolini Kreševa začula se eksplozija, Džemal i Razija Bijedić, kao i ostali članovi posade su poginuli.

Nesreća nikad nije rasvijetljena, a dosje je početkom devedesetih prebačen u Beograd. Sumnje da se radilo o atentatu nikad nisu odbačene.

– Uvjeren sam da je moj dedo ubijen. Dobar čovjek koji dospije na tako visok položaj obično nastrada, poput Kennedya, Spahe, Turajlića – kaže Džemin unuk koji se po njemu i zove Džemal Bijedić.

I Bahrudin Bijedić vrlo realnim smatra optužbe po kojima je vojni vrh bio umiješan u atentat na Džemala Bijedića: To se desilo dvije godine prije Titove smrti. Tito više nije bio u punoj formi i počela je tiha borba za preuzimanje njegovog mjesta. Mnogi su već prepoznali da bi to mogao biti Džemal, zbog međunarodne reputacije i popularnosti u zemlji. Nepobitno je dokazano da je avion skrenuo sa kursa slijetanja nad aerodromom i da je iznad radiovora na Crepoljskom proletio brzinom od 950 kilometara na sat, a trebao je 300. U toj proceduri pravljenja osmice pred slijetanje, avion je velikom brzinom udario u vrh planine Inač kod Kreševa, što znači da je postojao problem i sa brzinomjerom i sa visinomjerom, a vjerovatno i sa drugom opremom koja se za sada krije u arhivama ili u glavama pojedinih ljudi koji su sudjelovali u njegovoj likvidaciji.

Cjelovita analiza pogibije Džemala Bijedića nikada nije izvršena, niti su odbačene sumnje u atentat. Pored brojnih prijatelja, Džemal Bijedić je imao i mnogo onih kojima je smetao. Prve napade na Bijedić a je otpočeo Brana Kovačević, šef regionalnog ureda UDBA-e za Hercegovinu. On je pokušao Bijedića povezati sa aferom Informbiro. Da bi preduhitrio hapšenje, Bijedić je kolima iz Mostara došao u Sarajevo, gdje ga je primio Đuro Pucar i stavio u zaštitu.

Meša Selimović u opoziciji

Kovačević je bio povezan sa rankovićevskom strukturom, koja je Bijedić u kasnije pokušala namjestiti još nekoliko afera. Opet ga je spasio Đuro Pucar, što mu Bijedić nije zaboravio.

Na jednom zboru na Brezjaku kod Sokoca na Dan ustanka, Pucar je kolabirao na bini. Bijedić je naredio da se helikopterom preveze u Sarajevo. To je odmah urađeno, konstatovano je da je sve uredu. Istim helikopterom su ga vratili na skup.
Na kraju su on i Džemal za velikim stolom pjevali držeći se pod ruku – sjeća se Bahrudin Bijedić:
– Đuro ga je respektovao i, bez obzira na sve predrasude, Pucar ima veliki značaj za obračun sa četnicima u Drugom svjetskom ratu. Bio je njihov glavni protivnik i vidite da u RS nije zadržana nijedna njegova ulica. To bi bio prepoznatljiv znak da je Pucar bio iskren revolucionar i pošten čovjek. Sve troje njegove djece su u ovoj agresiji bili na strani odbrane BiH. Glavni oponenti Bijedićevoj politici u BiH bili su protivnici ravnopravnosti BiH i nacionalne afirmacije muslimana. Nije se slagao sa Avdom Humom, Osmanom Karabegovićem, pa i Esadom Ćimiće i Mešom Selimovićem. No, prijatelja je bilo mnogo više. Bio je blizak s Edvardom Kardeljem, koji ga je i ponukao da se bavi politikom, Ratom Dugonjićem, Todom Kurtovićem, Jakovom Sirotkovićem… Nije imao svoje ljude. Imao je prijatelje, ali ne ljude. On je rijedak čovjek koji nijednog čovjeka nije ucjenjivao i nije ga interesno vezao, nego kroz ljudsku komunikaciju, kroz saradnju i ravnopravnost. Neka svako radi svoj posao, govorio je – priča Bahrudin Bijedić.

Mnogo prijatelja je imao i među umjetnicima i intelektualcima. U njegovom krugu prijatelja bili su: Skender Kulenović, Nika Milićević, Hamza Humo, Nedo Zec, Arif Tanović, Vlado Šegrt… Uvijek je nastojao da u posjete stranih državnika uključi i Mostar. Imao je običaj ići na izletište Konjusi kod Mostara, prekoputa sadašnjeg aerodroma. Tu su ga pratili Jole Musa, Sadi Ćemalović, Siba Skikić, Adil Bijedić, Josip Lovrić, Ico Voljevica, Meha Sefić… Bio je veliki navijač Veleža.

Libijskog vladara Moamera Al Gadafija je dočekao u Mostaru, baš kad je počela velika kiša. On je gologlav, Gadafi u kabanici, pod kukuljom. žSkini mu, Đema, tu kukulju da ga vidimož, dovikne neko sa strane. Skine. Gadafi ga gleda začuđeno, on širi ruke, pokazuje na narod natiskan po trotoaru, pa se smiju obojica – pisao je Mišo Marić.

Inače, sastao se sa 47 šefova stranih država na svojim putovanjima van zemlje. Tokom 1974. je sreo tri svjetska lidera – Mao Ce Tunga, Geralda Forda i Leonida Brežnjeva. Brežnjev mu je poklonio lovačku pušku, Mao Ce Tung mu je prepričao svoju teoriju o tri svijeta, gdje je Kina opisana kao progresivna i jedina snaga koja može osporiti blokovsku podjelu. Bijedić ga je saslušao i rekao: Razumio sam vas, ali se s vama ne slažem. S Fordom je razgovarao o Starom mostu.

Neispunjena želja gradonačelnik Sarajeva

Velika neispunjena želja mu je ostala da bude gradonačelnik Sarajeva. Ljutio se na tadašnje gradonačelnike. Nije bio zadovoljan infrastrukturom, razvojem univerziteta, mislio je da treba proširiti ulice, izletiš ta, uspinjaču, praviti ambijent za prosperitet Sarajeva. Imao je mnogo primjedbi na njihov rad i rekao je da bi želio da on postane gradonačelnik, pa da neke stvari ispravi.

Inače je bio impulsivan, pa bi na momente neko pomislio da je ljut i prijek. Bio je sklon da sasluša primjedbe na svoj račun, ali je primjedbe prema drugima saopštavao njima u lice. Ništa nije radio iza leđa – priča Bahrudin Bijedić.

Današnji političari sušta su suprotnost najuspješnijem državniku u historiji BiH. Stoga i ne čudi da su vlasti u većem dijelu BiH izbrisale ime Džemala Bijedića s tabli koje označavaju nazive ulica. Bitno je da se očuva sjećanje. To je važno zbog mladih ljudi, koji moraju znati svoju historiju. Moramo biti ponosni na ono što je naše, a ne da nas zaobilaze u svim historijama. Danas se svi prave da BiH nikad nije bilo, a bilo je, i to stoljećima prije ZAVNOBIH-a, kojeg je onda priznala kompletna tadašnja Jugoslavija – kaže Džemal Bijedić.
INFOBIRO Digitalni Arhiv možete pretraživati na internet adresi www.infobiro.ba. Za korištenje ove usluge i kupovinu tekstova, potrebno je da posjedujete neku od mogućih vremenskih opcija pretplate na INFOBIRO sa odgovarajućim brojem kredita za download textova.

Digitalni Arhiv možete pretraživati na internet adresi www.infobiro.ba. Riječ je o izdanju Mediacentra Sarajevo koji podržava razvoj nezavisnog i profesionalnog novinarstva u BiH.