Davorin Popović i Kemal Monteno o ratu u Sarajevu: Ostale se budale, a ne heroji

-Kako da odem iz grada u kojem sam napravio sve svoje u životu — kaže Davorin Popović.

-U Sarajevu sam se rodio, tu živim, mada je sve manje ljudi koje još poznajem — riječi su Kemala Montena.

Stihovi pjesme “Pismo prijatelju” jedini su stihovi koje je Kemal Monteno pjevao tijekom sarajevskih ratnih stradanja, a koje je zagrebačka publika imala prilike čuti na koncertu u “Lasinskom”, uz legendarne “Indekse” i Davorina Popovića.

“Indeksi” će se pojaviti u skoro autentičnoj postavi: Davorin Popović, vokal, Slobodan Kovačević, gitarist i autor skladbi, Fadil Redžić, basist (i stariji brat Zorana Redžića iz “Bijelog dugmeta”), bubnjar Peco Petej, te klavijaturist Nenad Jurina…

Davorin Popović, priča: Sada uopće ne razmišljam o politici, nego samo o preživljavanju.

O čemu može razmišljati bilo tko u gradu koji je pokopao 15 tisuća ljudi?

-Što da kažem o tome? Ne volim patetiku…

Čini se da su u Sarajevu ostali još samo heroji?

-Mislim da to nisu heroji. Ostale su budale. Ja sam budala svoga grada.

Zašto niste otišli?

-Kako da odem iz grada u kojem sam napravio sve svoje u životu? Kako da odem? Biste li vi otišli?

Ljudi koji se bave Vašim poslom često kažu da više mogu pomoći ako rade svoj posao, objašnjavaju svijetu ovaj rat, prikupljaju pomoć…

-I odu u Australiju! Tvrdim da se tamo ne može pomoći bolje nego ovdje. Pomoći se može samo svojim prisustvom.

Ipak, niste zamjerili onima koji su otišli?

-Nikad to nikome nisam zamjerio. To je njihov izbor u životu…

Razgovor dalje nastavljamo s Kemalom Montenom.

Vi ste cijelo vrijeme bili u Sarajevu?

-A što ću? Gdje ću? Tu sam se rodio i tu živim. Tek prije desetak dana su kći i unuka došle u Zagreb.

Gotovo da nema intervjua u kojem niste barem spomenuli Arsena Dedića.

-To je prijatelj od mojih glazbenih početaka. Bio je prvi i jedini koji mi se javio u vrijeme kada nisu radili telefoni i bilo kakve veza sa Sarajevom. Njegovo je pismo ipak pronašlo put do mene. Znaci, pravi prijatelj uvijek nađe načina da se javi svom prijatelju. Svi drugi su samo govorili da se u Sarajevo ne može ništa poslati…

Jeste li u Zagrebu susreli svoje prijatelje i kolege?

-Susreo sam ih puno i u Zagrebu i u Ljubljani. U početku je u Sarajevu bilo dosta raje, a sad… Dura se, kao što se kaže. Još malo, pa još malo. Netko ima više živaca, netko manje, pa netko ode prije, a netko kasnije. Kako se ono kaže — došli divlji i otjerali pitome. Tako je i u Sarajevu. Sve manje ljudi pozdravljam i sve me manje ljudi pozdravljaju.

Tko je od pjevača ostao u Sarajevu?

-Joj, to više ne znam! Stalno sam bio sa Davorinom. Imamo dvije kavane u kojima se stalno viđamo. Odlaze ljudi, jedan po jedan. Mislim da skoro nitko nije ostao. I Hankica je otišla. Gertrudica je malo ovamo malo onamo, kao sada Davor i ja.

Nadrealisti su ostali?

-Da, s njima smo i radili. Davor i ja smo pjevali, a oni su izvodili svoje skečeve…

Kako ćete natrag u Sarajevo? Osjećate li strah?

-Postoji taj sarajevski inat. Usprkos svim granatama… Skrivao sam se i po skloništima i po podrumima… Onda više nisam mogao. J… ga, ako će me pogoditi neka me pogodi! Mnoge je našla granata i u podrumu i u krevetu… Navikne se čovjek. Moraš jednom izaći iz tog podruma. Mora čovjek kupiti kruh, otići po vodu negdje…

Kako Sarajlije slave blagdane?

-Slavili smo mi sve božiće, nove godine, bajrame… sve smo slavili kao i prije. Mi Sarajlije ne gledamo na te razlike.

Kako je izgledao doček Nove godine? U Zagrebu se pucalo. A u Sarajevu?

-I u Sarajevu se pucalo. Ali pucale su granate s brda.